Tetki Jasmini (1942-2020)
Tuđe ruke su me hvatale i gurale, zbijale i premještale. Pokušala sam se odbraniti, ali bilo je kao da idem protiv sile prirode, što god se više otimam, ona me više pritišće. Tada sam se sjetila i uzviknula, jer to mi je jedino preostalo. Sva sam se prelomila u krik, dubok i jak kao da je došao iz utrobe zemlje, a ne mojih utihnulih glasnica. I samu me iznenadila njegova jačina. Ruke su se udaljile, zavladala je tišina, a onda su se začuli glasovi. Razumjeli su, tijelom mi se razleglo olakšanje, ostaću kući i neće me nositi u bolnicu. Zatvorila sam oči.
Kroz mrak se probija jutarnje svjetlo. Tarik odlazi na liniju. Noć prije je ispeglao uniformu, a prije izlaska se naparfemisao. Zezaju ga što se sređuje, a meni se srce slama dok ga ispraćam. Avioni danima nadlijeću, granate gruhaju, krijemo se u podrumu. Sva se nada istopila u očaju dok u koloni izlazimo iz grada. Nosim samo svoj mali kofer koji sam na brzinu spakovala. Unutra je plava haljina, posljednja koju mi je mama sašila, slike i nakit. Zatežem krevet u njemačkom hotelu u kojem radim kao sobarica. Trudim se da dobro izravnam nabore jer je sinoć gazda uzvikivao meni nerazumljive psovke. Bože, koji prostak, šta sam dočekala u životu – mislim, ali tješi me što je Melisi i Tariku dobro u Švedskoj pa lakše gutam poniženje. Rat je prošao, vratili smo se i popravljamo kuću. U prizemlju su živjele kokoši pa ribam pod dok mi ruke ne prokrvare, ali nije mi teško. Samo neka smo opet u našoj kući. Okopali smo baštu, zasadili cvijeće, mnogo šarenih tulipana. Hazim radi kao nastavnik i broji dane do penzije. Ostalo mu je još sasvim malo, a ja sam svoju već dobila. Minimalna je, ali sam sretna. Godine se nižu. Djeca dolaze svakog ljeta, unuci, Lea i Dino. Dini su četiri, grca od smijeha dok se igra s našim psom, Tobijem. Lea ima dugu plavu kosu, dvije zlatne pletenice, kojom me grli. Poslije je kosa kratka, pa opet duga, a onda ima roze pramenove. Držim maminu umiruću ruku u svojoj. Nježna je i providna. U grlu me davi. Skupljam ružine latice za sok Tariku. Pravim pekmez od šipaka za Melisu. Život je predvidiv, ali fin, osjećam da bih mogla tako unedogled. Perem zube kad me odjednom presiječe bol u stomaku. Pravim se da je nema, ali me hinjski zaskoči kad se najmanje nadam i izbije mi dah. Dok primam kemoterapiju, zamišljam da šetam atenskim Akropolisom dok mi sunce grije lice. Rak se povukao i ponovo sam kući. Tulipana nema ovog proljeća, ali ježići su buknuli u svim bojama, pravi raj za oči. Zime kao da nema, igram pasijans svaku noć pred spavanje. Opet mi je loše i stalno sam umorna. Ujutro mi je teško ustati i ništa mi se ne da. Sjedim na balkonu i odozgo posmatram Hazima dok sadi cvijeće. Ne radi to dobro i pravi rupe kao za paradajz. Pomislim da mu to doviknem, ali odustajem. Samo bih se zamorila, a nije ni važno. Znam da se proširio svuda u meni.
U Jajcu stalno radim. Nastavnica sam. U seoskoj školi predajem ruski i srpskohrvatski jezik. Djece je mnogo i različitog su uzrasta, pa mi je teško uskladiti nastavu. Sama sam jer je Hazim u Sarajevu, vratio se da završi fakultet. Kada dobijem platu, pola pošaljem njemu, a pola ostavim za režije i hranu. Melisa ima tri mjeseca i nemam je kome dati na čuvanje. Zato je ostavim samu, na podu. Samo prostrem dekicu i ogradim je jastucima, a onda trčim svaki mali odmor da je provjerim. Idem babi i majki u grad i nosim Melisu. To je nekih desetak kilometara i po ulasku u grad se sjetim da nisam ugasila peglu. Ostavim je kod njih, a onda što brže mogu trčim nazad, lipšem. I kad konačno stignem, vidim pegla ugašena. U našoj kući sam u gradu. Iako smo tu već nekoliko godina, još sam sretna zbog toga. Upravo smo kupili prvi televizor, El Niš. Pažljivo ga uključujem i slika prvo titra, a onda se zaustavi. Radim kao nastavnica u novoj školi, a Hazim je direktor. Djeca rastu. Ustajem u šest i prije odlaska na posao, svima pravim kafu i doručak. Stavljam roze karmin, a na kapke svijetloplavo sjenilo. U kosi vidim sijede vlasi. Žurim kući da napravim ručak prije nego što svi dođu. Tariku samo povrće, on ne jede meso, a nama ostalima može. Sunce me prži, pijesak se lijepi po meni, ulazi mi i u usta. Nemam se gdje skloniti i ne volim ljetovati u Ulcinju, ali te godine je popust u radničkom odmaralištu. Negodujem i krivo mi je što nismo otišli u Split kao prošle godine, ili makar Kaštel Kamberovac. Iz Podgore sam donijela prekrasnu sadnicu amarilisa, odmah se primila i iz nje je izrastao prekrasan crveni cvijet. Dok čekam da završi Melisina operacija, učim u sebi Bismillah i Kulhu vallahu, jedine sure koje znam. Zaklinjem se da ću, ako sve dobro prođe, naučiti i ostale. U Atenu smo doputovali preko Sindikata i čini mi se da nikada nisam bila na ljepšem mjestu. Uživam dok mirišem zrak i svjedočim starini, mogla bih zauvijek ostati ovdje. Najljepše pahulje padaju na noć kada završava Olimpijada. Dižem glavu dok snijeg sipi pod uličnom svjetiljkom i ne znam da li bih radije gledala nebo ili program zatvaranja. Melisa mi govori da će upisati pravo, a meni se neki pola ponos, pola strepnja razlijeva grudima. Sjedim na babinom mezaru. Kamen je hladan, gledam zlaćana slova isklesana na nišanu, osjećam kako mi niz obraze klize suze.
Studiram francuski i ruski jezik. Živim kod mame i sestara, tijesno je, ali ne smeta mi jer smo prvi put, otkako pamtim, zajedno. Ležim u krevetu i vidim malu sebe kako ležim u krevetu i plačem za mamom, i obuzme me neka gorčina, ali tjeram je od sebe. Mama je, kad je ostala udovica, imala isto godina kao ja sada i morala me ostaviti. Kako je njoj bilo da se uda za čovjeka kojega je samo dvaput vidjela u životu, pitam se, i malo po malo, preostaje samo ljubav. Poslije predavanja s Minkom i Dubravkom šetam Vilsonovim, odemo i u slastičarnu na sok i kolače. S nama u grupi je i Irina, šezdesetogodišnja babuška. Krišom je posmatram, ima isto godina kao majka. Nisam znala da ima i takvih starih žena. Kada skupim para, idem u pozorište i kino. Suze mi cure niz lice dok u mraku kinodvorane gledam Prohujalo s vihorom. Rhett Butler mi je sada ljepši od Tonyja Curtisa. Srećem ga na hodniku fakulteta, crn i visok kao Rhett. Slijedim ga oprezno da me ne primijeti, a on korača sigurno, zamišljeno. Zastajem kod studentskog doma ”Valter Perić”, tu živi. Studira istoriju. Dubravka i ja smo u studentskoj menzi. Poslužuju kuhani krompir, Trumanova jaja i malo hljeba. Muka mi je i pitam se je li gladan. Prvi put držim Hazima ispod ruke, svog Rhetta, i osjećam se sigurno dok koračamo zajedno. Znam, on je taj. Posmatram se u ogledalu. Na meni je bijela čipkana bluza, sužena u struku, i svijetloplava suknja od žoržeta. Komplet za vjenčanje mi je sašila mama. Oko vrata su mi biseri, poklon od majke, a kosu sam skratila i uvila odozdo prema gore, kao Grace Kelly u Visokom društvu. Lijepa sam. Mama plače dok me ispraća. Živimo u Kijevu kod Sarajeva. Pauziramo sa studijem nakon vjenčanja i radimo u školi. Ja predajem ruski i srpskohrvatski u osnovnoj, a Hazim više predmeta u večernjoj školi. Stan nam je mali, ali naš, presretna sam. Slušam Radio Sarajevo, sobom se prostire glas Nade Mamule. Pjevam s njom i zahvaljujem Bogu na svojoj sreći.
Otkad živimo u kući pored jabuke, život mi je ljepši. Idem u nižu gimnaziju, imam nekoliko prijateljica, ali Dubravka mi je najdraža. Igram rukomet, i golman sam u timu. Svi se čude kako sam baš ja, ovako sitna i mršava, na toj poziciji. Babo se šali da me vjetar može otpuhati, ali ja najbolje branim. Na golu sam, svijet oko mene je nestao, glasovi su se utišali, vidim samo loptu. Ide prema meni, zadržavam dah i upinjem se iz sve snage da je uhvatim. Onda udahnem, glasovi se pojačaju, a lopta mi je u ruci. Ispunjava me ponos. Stojim ispred trafike, čekam da se otvori da kupim posljednji nastavak Gričke vještice: Buntovnik na prijestolju. Poranila sam prije škole jer ne mogu dočekati da saznam šta će se desiti i čitam na putu do škole. Volim ljubavne romane. U njima je mnogo žena koje u nečemu podsjećaju na mene i muškaraca u koje bih se mogla zaljubiti. Svog budućeg muža zamišljam kao Tonyja Curtisa, s onim njegovim blistavim osmijehom i vedrim plavim očima. Maštam da se udam za njega i da me odvede u Ameriku. Imamo veliku kuću punu cvijeća, a ja svaki dan nosim novu haljinu i ogrlicu oko vrata. Elegantna sam kao Audrey Hepburn. U filmskom žurnalu nalazim njegovu adresu u Hollywoodu. Nakon što se povratim od uzbuđenja, pišem mu pismo. U višoj sam gimnaziji i zaljubljena sam u druga iz razreda. Ne liči na Tonyja, ali mi se dah presiječe kad god pogleda u mom pravcu. Držimo se za ruke i ljubimo ispod mosta. Onda gubim glavu za drugim, noću se krišom sastajemo u čardaku iza kuće. Dok snujemo zajedničku budućnost, meni cijelim tijelom struji neka slatka slutnja. Mašem autobusu koji ga odvozi u vojsku. Već mi nedostaje. Pišem mu pismo svaki dan, onda sedmično, pa mjesečno, dok potpuno ne prestajem. Maturiram 1961. godine i odlazim u Sarajevo na fakultet.
Volim ići u školu. Nema još školske zgrade, nego učitelj Čedo dolazi u Smailaginu kuću. On je fin i nije kao drugi učitelji da galami i učenicima pali čvoke. Mediha mi je najbolja drugarica iz razreda, igramo se poslije škole. Skupljamo krpice i u njih oblačimo bebe. Nisu to prave bebe nego komadi drveta, ali kad zažmirim, dobiju lice i potpuni izgled. Moja ima crvenu kosu, a Mediha želi da njena ima duge plave pletenice poput mojih. Ona ima smeđu kosu. I mamu i tatu. Razmišljam kako je imati mamu i tatu. Mediha me zove da se igramo, ali ne mogu jer nisam završila. Gulim krompir za ručak. Ruke su mi male, pa biram manje krompire jer je lakše. Volim da pomažem majki i želim biti korisna. Iako mi je tek devet, znam skuhati ručak i razviti pitu. Jedino mi je teško zamijesiti hljeb. Nemam snage. Babo me jednom vidio kako se mučim i rekao majki da me više ne tjera. Ali ja sama želim. On nikad ne viče, ponekad me uzme u krilo i gladi mi moje zlatne pletenice. Majka ih raspliće prije spavanja, a onda me dugo, dugo češlja. Ne mogu da zaspim i mislim na mamu, a onda osjetim neku nelagodu u stomaku. Ona u Sarajevu ima drugu djevojčicu i nju sigurno voli više nego mene. Obećala je doći na ljeto. Brojim dane do raspusta. Istovremeno se tome radujem i od toga strepim, i želim i ne želim da dođe. Iako ovo drugo ne bih nikada priznala, jer mama je mama, a mame se vole najviše na svijetu.
Svijet u kojem sam se rodila nije bio ni onaj prošli, nego pretprošli. Bilo je to 1942. u Banja Luci, u kući preko zelenog mosta. Vidim oca kako se nasmiješen naginje nad moju kolijevku. Plave kose i očiju, obučen u paradno odijelo, baš kao na slici. Zato su i govorili da je sjećanje došlo iz albuma, a ne iz moje glave. Ali ja sam oduvijek znala da je bilo stvarno i da pamtim oca iako je umro od tifusa kada je meni bilo samo godinu dana. Kao što se sjećam i tuđih ruku koje me otimaju, osjećaja nemoći i plača koji se prelomio sobom kada sam se rodila, iako o tome nisam nikada nikome pričala. U nekim stvarima smo uvijek sami. Moja mama se nakon očeve smrti vratila svojim roditeljima i povela i mene. Pored kuće u Jajcu nije bilo mosta, ali je bila velika avlija. Vidim partizane kako sjede u njoj. Neki su prostrli ćebad, legli i nalakćeni pričaju jedni s drugima. Puške su pokraj njih, zezaju se i smiju. Provlačim se između njih, želim majki u kuću, plaše me. Nešto mi dobacuju, ali trčim i ne osvrćem se. Nije to bio prvi put da ih vidim, znali su i prije dolaziti i tražiti hranu, ali jeste posljednji. Jer pobijedili su, bila je već 1945. Neugledne i prljave partizanske uniforme smjenjuje haljina. Lepršava, svilena, s ljubičastim cvjetićima, mirisna. Mama se sagnula i poljubila me u kosu. Bile su mi četiri kada me ostavila.
U trenu, iza spuštenih očiju, ponovo sam proživjela cijeli svoj život. A onda sam umrla.
