LICEMJERSTVO
Nekad vjetar ima potrebu,
Biti jasan.
Proći kroz neke rupice,
a da pomalo huči.
Od kakve tkanine,
otkopčava košulju.
Naginje li se tada
Suncu?
Dovoljno je ušuškan,
paronojama, glupim metaforama.
Sigurnim koracima,
plazi kao zmija kući.
Traži mjesto da skine kožu,
gdje će kamen
ostati olovan i tih.
A otrov neće izblijediti.
I kad stigne kući,
uporno traži po svom ormaru.
Najtežu odluku,
koja će majica biti pokućna.
KAKO SE PRIMAKNUTI STOLU
Još me miluje,
na tabanima
nekadašnja pržina.
Mota mi se po glavi
neka misao,
poput ribe koja se
treba izgnjeziti
iz sloge brzih kapljica rijeke.
Trebalo bi, valjda,
jako se ugodno
smjestiti na tanjir.
I kako spustiti djetinji stid,
nekako tiho
da se ne okrzne pristojnost
Ne maknuti njen vir.
Dosada prsta
hiti plastelinu,
želeći ga zagrijati
da dobije na punoći.
Napravi se čvrsta klupa,
za sjedenje na ivici
a noge su na daskama.
Ostaje,
da na jednom drvetu
brojiš godove.
CJENKANJA
Koliko osoba svako jutro
izađe čistiti ulice,
kao da su uvažili
moje teorije o širini.
S bojazni, često kažem
ulice su zubni aparat grada
sa toliko ruka mogu ga
lako očistiti.
Potom odolijevaš tvrdoći
kukavičluka koji se
lagano spušta niz nesuđenu strminu
tangirajući netrpeljivost.
Oči ostaju otvorene
sve dok ne zahrđaju trepavice,
dok se ne počneš cjenkati
s uličnim prodavačem knjiga.
