Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika u ovom trenutku najbliža.
Selektor za Bosnu i Hercegovinu je književnica Adisa Bašić.
(Iz dopunjenog izdanja zbirke MOJE RIJEKE)
MANIFEST
Zlatna trava na suncu
Djetinjstvo je trajalo dugo
Mala barka topline i okrutnosti
Tu smo učili šta je život
Secirali žabe na časovima biologije
Pravili premete na gimnastičkom konju
Zvijezde na mekanoj zemlji
Sunce je sijalo izdašno
Rijeke su tekle najbolje što su umjele
Lišće je šumorilo svake večeri kad vrelina nestane
Ribe, ptice, gliste, mravi, cvrčci
Ta stvorenja ne mogu zaboraviti
Ni šarenu pastrmku koju sam nakačio na meps
Trgnuo je tako jako da je izletjela preko moje glave na stablo dunje
Peševe koje smo probijali ispravljenim viljuškama
Da liče na Posejdonov trozubac
Digneš kamen i ako vidiš peša, moraš biti brz
Zabiti viljušku u njegovo tijelo, oprezno da ga ne ubiješ
Onda ga na udicu krvavog i mamiš pastrmku njime
Svijet je oduvijek bio okrutan
I nisam tad razmišljao kako se osjeća peš kada ga zakačiš na udicu
Šta misli kada vidi bijelo ždrijelo potočne pastrmke koje će ga progutati
Bio sam dječak, filozofska pitanja me nisu doticala
Živio sam u skladu sa prirodom, više nego sa društvom
Zato se ljudi u kasnijem dobu opet vraćaju ribolovu
Zgađeni sobom i drugima
Razmišljam da i ja pokušam sa ribama
Možda mi se vrati izgubljena nevinost
I opet počnem disati onako kako diše zemlja u maju
Možda se izliječim od čovjekoljublja, i drugih velikih riječi
Od žudnje za anarhističkom revolucijom
Da istutnjim prastari nagon krvi
Otkad znam za sebe želim samo jedno
Kao živo biće ili kao elektron
Konačno se vratiti tamo gdje pripadam
U svemoćnu i strahobalnu prirodu.
REVOLUCIJA JE ODISEJA
Nisam trebao bacati stare stvari
Latice presanog cvijeća iz računskih teka
Knjige s potpisima anonimnih pisaca
Nije trebalo to da radim
Da narušim harmoniju prašine, česticâ moje kože
I kože svih onih koje sam volio u ovom ugodnom brlogu
Nije trebalo da započnem takvu revoluciju
Sa nesagledivim posljedicama
Jer jednom kad narušiš tajni poredak stvari
Jednom kad takneš u zibavu placentu skrivenih kosmosa
Kad podereš paukove mreže u kojim se koprca prošlo vrijeme
Otići će sve do đavola
Tvoji postupci su nepovratni
Mehanizam melanholije je otkočen
Odasvud te vrebaju nevidljivi revolveri
Njeni agenti i ubice
Ne možeš im pobjeći, ulaze ti u trag vrlo lako, srce te otkucava
Gdje god pogledaš neko i nešto su se infiltrirali u tvoje sjećanje
Lice koje si volio vidiš u konkavnom ogledalu supene kašike
Povučeš li vodu u vodokotliću
Ode čitav slijed životnih događaja
Uzalud ćeš se kriti u svojim navikama
Tim banalnim ritualima uzdignutim na prosječne pijedestale
Nisi ti kriv jer si želio nadjačati melanholiju u sebi
Čistio si i humano preselio prašinu i stare stvari
Baš tad je krenula prava revolucija
Odmah si ušao u nju bez razmišljanja
Iako si svjestan da te rat potrošio poput školske gumice
Ali revolucija je ultra-erotična, ulice su pune mladih žena
Spremnih na sve, samo na sve
Geslo revolucije: krv, suze, znoj i sperma
I, kao i uvijek, iz nje si izišao siromašniji nego prije
Revolucija ti je pojela štošta
Izgubio si ženu
Otišla je onda kada ti se Gardenija Jasmina osušila na simsu zastakljene terase
Sve si dao za revoluciju, ona tebi ništa
Samo sparušeno lišće drvenaste biljke
Ostavila ti je trbuh mrtvog bojlera na zidu
Otela ženu i bacila je u zagrljaj nekom belogardejcu
Takve su revolucije, jedu sve odreda kao krmače
A i čovjek je svinja nad svinjama
Kad te rani, kad ti se prospu crijeva po snijegu
Njih će ti zamijeniti svinjskim, nego čijim drugim
I bićete u digestivnom pobratimstvu, bezimena svinja i bezimen ti
Zato nemoj činiti male revolucije u svom brlogu
Iza njih slijede revolucije u centru grada
Ako se to desi, zabarikadiraj se u stan, pravi se da ne vidiš kako gori predsjedništvo
Nabavi zalihe hrane, vode i svijeća, pritaji se, čekaj da sve prođe
Ljubi ženu kao da je svaki put upravo posljednji
Nemoj da te bratime sa svinjskim crijevima
Nema od toga niko koristi, ni ti ni svinja
A sve je krenulo tako nevino i bez pompe
Narušio si tajanstveni poredak stvari
I sad se nosi s posljedicama
Nema ti druge
Krst na leđa i put pod noge.
PJESMA PREŽIVJELIH
Život nekad ima potpuni smisao
Gdje god pogledaš sve podsjeća na harmoniju
Koju smo izgubili napuštajući zemaljski Raj
Konobar namješta suncobran pokraj škrinje za sladoled
Jedan tirkizni šal leluja iznad rijeke
Dan se razvija kao mapa s blagom na stolu kapetana Kuke
Sve do sumraka biće uzbudljivo
Tražićemo smisao vlastitih života
I onda, poput krtica, zakržljalih očiju
Ali s rudarskom svjetiljkom na čelima
Zavući ćemo se u humus mraka od kojeg se mijesi kosmos
Tamna materija, naša maternica
Tu su svi odgovori, plutaju u fetalnom položaju
Naveče dolazi grabežljivac
Lepet njegovih krila je kao kad svila klizne niz ženski bok
Raskopava crnicu u koju smo se zavukli tražeći odgovore
Dok nas on jede, našu djecu, i naše snove
Kaže: ne tražite drugog odgovora osim mene.
Kad se probudimo
Natečenih očiju od siline prizora
Oprljeni jer skakasmo kroz vatrene obruče gradova
Znamo da se istorija ponavlja
Na našim leđima, rutinski ekperiment, obrnuta alhemija
Na našim neuništivim kostima tragovi hladnog oružja,
poljoprivrednih alatki
Kalcijum kalcijumu
Tijelâ travi, gljivama, divljim zvijerima
Svaki dan se tako završava
A počinje savršenstvom
Sladoledom na štapiću
Veselim lavežom pudlice
Vjetrom u kosi
Zaboravom genocida.
