Teško sam u životu podnosio selidbe zato što sa sobom nisam mogo povući komšiluk. Ali to je bilo davno, dok sam živio u Beogradu i trošio svoje sirove dane. Često u prazno.
Još uvijek sanjam face i kreature od kojih sam znao dobiti batine, ali i hiljadarku. Strašne i po pravilu tri puta veće od mene. I znojne. Mirisali su na mošus i na ono što jedemo. Djecu su tukli i čupali za kose za njihovo dobro, a roditelji poput mojih povlađivali: kad mi ne možemo da ga uljudimo nek pokušaju drugi. Oni sa kojima nisam u krvnoj vezi već prosto komšijskoj.
Po napuštanju Vračara, Kalenić pijace i kafane, sportskog centra Vračar i kluba Radnički, gdje se boksovalo, hrvalo i igrao rukomet na čelu sa kultnom i zgodnom Svetlanom Kitić, prestao sam primjećivati komšiluk i komšije. Dubrovnik, Split, Kotor i tužno lgalo, u kojem je otac poslije moždanog udara učio hodati a ja se ljubako s medicinskom sestrom (tata ju je dodvorički zvao snajkom), toponimi su mog stihijskog – seljakanja. Prepuštao sam drugima da me vuku i vode i osjećao kao kofer. Naravno, prazan.
Na kraju puta dolazi Sarajevo. Grad gdje i vojnik može naći curu, a i ženu; ja ću svoju smrt. Za Sarajevo su me pribola prijateljstva, ljubavi i četvoro djece u rasponu od pet i dvadeset pet godina. Zone komfora koje mi se poslije preživljene katastrofe ne napuštaju, neću ni da pominjem. Biće ljubomornih. Ne kaže se džaba: Posle bombi pada prašina, ali zlatna. Hvala svima što su boravak ovdje omekšali i futrovali iznutra. Hvala i meni jer se snalazim. Najčešće slijedeći instinkt. Hvala i Bogu.
Za ovu priču pozajmiću komšiju i komšiluk od nekog drugog. Od tetke Milene iz Nikšića. Ona mi je jedina ostala u životu s očeve strane. Stara, bolesna i po drugi put u pelenama, ali u domu. Ne za starce već svom. Dugovječni smo pa nas ova sramota strpljivo čeka.
Tetku su zvali još i Dečko jer je po poljanama nikšićke ravnice jahala konja i imala kratku, ko žica oštru kosu. Kod mog oca ta se žica uvila u lokne i zavela mamu, a kod mene je nikad nije ni bilo. Glava mi je glatka i ispolirana kao jaje. Maltene savršena.
Tetka Milena se udala za Raku Krivokapića iz ljubavi, dok su ostale tetke udavane po dekretu starije braće da se nastane i ukorijene u Beograd. Svaki teča, osim lijepog i neambicioznog Rake, bio je partizan, imo dobru platu i obavezni pištolj iz kojeg je pucano za međunarodne Nove godine. Njušio sam barut i blesavo se osmjehivao. Više su me interesovale lutke nego pištolji. Bar tad.
Pravac ovih novogodišnjih paljbi bio je u ništa, ako je noćno, zimsko nebo to. lzlazio sam na terasu sa tečama i zabezeknuto buljio u mjesec. Stric što se napucao i naubijao u ratu ostajo je za stolom s tatom. Vrijeme oružja bješe prošlo. Sad se pilo, jelo i dosađivalo.
Dokle idu metkovi, tata, aaa?
Do zvijezda, sine…
Moja tetka Milena, alijas Dečko, u budućnosti će mi, budućnosti što je sad prošlost, dramatično reći kako sam je ujeo za srce! Mjesto djeteta i mladića pred njom je sjedio čovjek otežan od djece za vratom. Ostao je u Sarajevu na strani ljudi koje je tetka zvala Turcima, više da smeta nego da ih brani. I pogle čuda branili su oni njega! I spavali sa njim i izrodili mu djecu! Krili po podrumima i redakcijama i čuvali kao endemsku vrstu. Tetošili i tješili. A i on njih svojim ostankom i prisustvom.
Sinergija. Pakao rata je livnica što stapa sve sa svačim.
Ooo, zašto uvijek srce a ne jetra, tetka, zašto ne gušterača, bubreg?! Zašto se jadnici s Balkana toliko vade na ovaj siroti organ koji prosto pumpa krv i šalje dalje?
Što si me najela pa potom postavila pred sebe da me vrijeđaš, kuneš i kudiš kad sam se ponašao samo kako sam se ponašao, što?!
E, to nije tema ove priče.
Prekoputa tetkine komotne prizemnice s baštom i obaveznim psom, odvojena tucanim kamenom, nalazila se najčišća i najurednija kuća grada Nikšića ili Nišića, kako ga moja baba Maša zvaše. Bila je bjelja od sipine kosti i do ivica simsa obrasla u ruže. lz nekog razloga vlasnik, neženja Rade i njegovatelj stare, držeće majke, zaposlen u Nikšićkoj željezari kao tokar, pazio je da u svakom trenutku bude komšijama na oku. Osjetićete i zašto. Kad je majka sa devedeset i nešto odlučila umrijeti i ostaviti mjesto nekoj novoj duši, a sina samoj sebi, Radetu su se horizonti zatvorili, a ne otvorili. Bila je to klapna po glavi. Kome da objašnjava kršni i žilavi majstor da mu se ne ženi niti spava sa ženom? Kome? Mojoj tetki Mileni gdje je boravio svaki dan i neumorno ogovarao, ali s dobrom namjerom, ako ogovaranja takva mogu biti – ne.
Stalni adut za odlaganje Radetove ženidbe bio je mrtav i u zemlji. Posle su po grobu kao po komandi nikle ruže, mnogo ruža. Zaštitni znaci Radetovog života. Rade je išao na grob i zalivao mirisno cvijeće. Ne samo vodom. Dobri ljudi i plaču.
Na porodičnom stablu mog ćaleta, cvalo je i ocvalo svega i svačeg osim glupaka. Barjaktar Krivošijskog ustanka Simo Bijeli, major kod kralja Nikole, Marko, i omanje more partizana anonimusa ako isključimo strica Jovu, heroja, kome škole i nauk nisu istupile hrabrost kao mom ocu. Uglađeni i školovani uglavnom nismo, ali empatični jesmo. lmamo antene što hvataju sve i svašta. Ja sam s mukom završio osnovnu i srednju školu, ali pišem knjige. Imam, kad se sve sabere, i malko zatvora. Preživio sam rat i opsadu grada bez ogrebotine i prehlade i bio dvaput obliven krvlju, ali tuđom. Dosta za sreću.
Radeta sam viđao najmanje po sat dnevno dok sam za školske raspuste boravio u Nikšiću, rodnom mjestu mog oca. U neku ruku ovaj čovjek, prototip Hercegovca i Crnogorca, bar u vizuelnom smislu, bio je tetkina najbolja prijateljica. Tetka je uživala da se šali i smije i muze kravu. Ogromnu, poljuđenu kravu dugih trepavica, što je osjećala, čak rezonovala. Vime joj je bilo veće od košarkaške lopte. Tetka ju je od gradskih vlasti krila do smrti (mislim na kravinu). Voljela je Tita, kasnije i Miloševića i, naravno, čitavu plejadu klonova što su uslijedili posle. Peka Dapčevića je obožavala. Bila je, a da to i ne zna, srbovelikocrnogorka. Puno smješteno u malo…
Jedno ograničeno vrijeme stanovo sam u zgradi sa skoro neprimjetnim Slobom Miloševićem na adresi Save Kovačevića 3, sadašnje Mileševske. Sivi bankar, po kome se ko i po Kantu mogao naviti sat, u mantilu i sjajećim cipelama, hibernirao je i pekao se za budućnost. Tačan, uredan, uvijek na šinama od posla do kuće i obrnuto, bio je prototip činovnika na navijanje. Držao se pravca. Moj drug lvdža je Javu Enduro propeo na zadnji točak i ukočio pred njim. Otac i muž, kasnije državnik, optuženik i zatočenik, nije ni trepnao. Svoj sam motor fino vozio i poštovo starije, pogotovo kad im donekle znam djecu. U ovom slučaju ćerku.
Radu ili Radeta sam kroz redovna viđanja i prisluškivanja zavolio. Pokušavo sam umuvati mu se u krilo, ali je od mene odskako kao od vatre. Kad bi maljavi, na starodrevni način lijepi Rako, u potkošulji na bretele ušetao u tetkino carstvo kuhinje da se založi, Rade je spuštao glavu i očima dubio pod. Doticanje, milovanje, čak i sedmogodišnjeg dječaka, makar i po kosi, nisu bile opcije, a kamoli gledanje u rutavog čovjeka visine do plafona. Oči su mu počivale i odmarale na tetki što nas je hranila, pojila, mene bo’me i silom. Po njoj sam bio pljunuti brat joj, španski borac Savo. Ubili su ga nedićevci u Beogradu, gdje je studiro pravo. Majka ga je zadnji put vidjela u zatvoru bez nokata. Bar jednom na mjesec plakala je i spominjala ga. Plakao bih i sam da joj pravim društvo, i svi mi, horski.
Suze nisu skupe.
Suzne vrećice ne presušuju.
Tetka je Radeta – kad joj se ne mota oko skuta i zamišljeno gleda kroz prozor u svoju kuću i sklonište – zvala sočno moj Raadeee i naš Raadeee. Radetu se i ulica Puniše Lalatovića osmjehivala. Komšiluk je činio melem i oblogu posle paklene željezare gdje je nabijao snagu, ali i komplekse. Danas, dok mu odajem počast, zamišljam ga među radnicima, kako ogromnim maljem tuče po svojoj muci i stidi se. Ali lako je zamišljati, treba trpjeti. Odličan radnik i atleta, s pokretima na kojim bi mu pozavidjela najfinija žena, trebao je u čoporu istovjetnih, mrkih i neoriginalnih ostati živ i donekle zdrav. Još je bilo gore kad se smiju.
Zna se i kome.
Ali, eto, komšiluk, pogotovo za nedelja i državnih praznika bio je sunce, a moja tetka njegov centar, da ne kažem žiška. Znaš li ti, tetka Dečko, da je naš Raade pedeer, promrmljo sam usta punih kaše od jagnjetine i krompira, preko šerpe gdje su se kao bjelouške uvijala i palacala crijeva punjena bijelim lukom i kukuruzom (brašnjave kobasice), znaš li?! Naduven od ponosa krio sam se iza hetero štita otpornog na metke i zlobno virio. Mijenjao sam djevojke ne sluteći kako i one mijenjaju mene.
Previše za domišljanje.
Ne, no ti znaš, pašče jedno! Pa šta bi ti, tetka, da ti jednom dođe sa momkom na kafu? Šta? Imao sam 17 godina, seksualna iskustva i dva druga homoseksualca kojima se dičim. Preteča LGBT pokreta, bez plate i prihoda. Onako od srca. Jedva sam čekao da ih neko uvrijedi pa da ih branim. Boksovo sam, bildovo i gradio tijelo na račun uma. Bio sam sebi lično vajar. I dan-danas se sjenka mog spoljnog JA viđa po teretanama. Mišići nisu toliko glupi. Sjećaju se šta su radili. Mozak krije ovojnica, lobanja, koža, te šuma kose. Suvu masu, ko pelir tanak epiderm. Tetka se šalila da mi na stomaku može rendati krtolu i kupus i ponavljala: lsti Savo, isti Savo, nek ti je nazdravlje! A od Save izblijedjela slika. Zima, strma Čubura s nagnutim kućercima odakle su indukovani mangupi (ratovali su sa Dorćolcima, Bulburdercima, Vračarcima). Šešir, kaput i cipele što cvile i vole da se šetkaju. Naš porodični mučenik i komunistički svetac. A lice bo’me ko moje. Priroda raspolaže s bezbroj duša, duhova i malo kalupa. Samo glupi misle da u ogledalu vide samo sebe.
Em glupi, em tupi.
A šta da Raaadiii jednom pukne film pa u kuću mesto mlade dovede mladoženju?! Aaa? I zapuca iz puške kroz prozor, šta?! Ma m’rš, pogani Batina (nadimak mog oca), nije ti ovo Beograd, kukala ti majka, već Crna Gora, a ti njen feler. Ajd, ne bježi tetki da te udari jednom, nijesam odavno! Dođeš jednom na godinu pa laješ ko Biđo Brkin!
Uhvatim tetkine od kuvanja masne ruke, ljubim ko ringla jarke obraze. Tetka se tobož brani i uspuhuje od sreće. lspod miški curi. Tiš-šporet mlavi i topi svakog ko priđe. Nekom bi tetka vonjala, meni ne. Tetka mekša u zagrljaju i smije se. Skloni smo smijehu. Muški ga urlaju, žene vrište. Posebno na tuđ račun. Kod tetke pop muče ko vo, hodža zapomaže, a Jevrej, ma šta ti je to, piiii!, osim ako nije Moša Pijade. Ciganin je okej a i Talijan prolazi, premda ga prava Crnogorka može podojiti i udaviti. Stric Jovo je zarobio Talijana i mjesto da ga strijelja odveo majci kući. Talijana manjeg formata, vodnika. U partizane bješe, po nalogu još živog Save, otišlo čitavo naše pleme – i muško i žensko – ostavivši majku samu. Talijan je babi bio jedino društvo, ako se društvom može zvati mrzovoljni Marko, kraljev vojnik i oficir. Patološka mrzitelj oslobodilačkog pokreta i Tita. (Jebem vojske đe se kopilad rađa.) Ostao je u životu do kojeg nije držao, zahvaljujući sinovljevskim imidžima. Tata je otišao u rat sa šesnaest pa mu nije bio od pomoći. Zamišljam ga, kukavnog, kako gleda da preživi i jednom me ima.
Skromno.
Nije to vaš beeeogradski peder iz javnog klozeta – nastavlja tetka tamo gdje smo stali – što navlače sramotu jedan drugom i mekeću ko jarci, već nikšićki. Rade u sebi može biti šta hoće, ali pred nama samo Raade. Dosta mu je.
Okej, tetka ali šta da ga vidiš zagrljenog sa nekim čovekom kako se ljubi, šta? Čovekom, devojkom, parodira tetka otegnuti mazni naglasak Beograda. Ubila bih ga evo ovijem nožom ođe! Riče tetka zabezeknuto. Naš Rade nije ništa u životu omirisa osijem ruža. Pazio majku do zadnjeg daha, dobio prošle godine i značku za rad. Prebacuje normu… malo je tako dobrih i čestitih ljudi ko Raadeee… naš Raadeee. Svačiji osim svoj.
I tako. Rade je davno umro i to bez žaljenja. Nije volio, nije ljubio, nije nikud putovao i potpadao pod sumnju.
Sumnja i tupa kolje.
Nije imao organizaciju koja ga štiti. Samo komšiluk i njegove kandže.
Od prava samo pravo da diše i postoji.
I to tiho.
Od parade ni P.
Moj Raaade, naš Raaade, Raaade pa Raaade.
Uvijek pred očima i na raspolaganju.
Uvijek meta, nikad strijelac.
Polni organ mu služiše za mokrenje, a zadnjica za sjedenje.
Noge za stajanje kraj mašine.
Snažne ruke za tokarenje, njegovanje ruža i milovanje mački.
Usta da kod tetke pije kafu.
A leđa da mu se iza njih smiju.
Raaade…
