Vrilo je kao u mravinjaku, šarenilo svila i ciceva, šarenilo šamija i dimija, šarenilo veselih razdraganih lica. Negdje pod prozorima svira harmonika. Troredna harmonika kao u naše Šuhre, prede Emini kroz sjećanje, a nije Šuhra. Sve tuđi svijet. Sve tuđe osim Hafe, sviračke obikače. A ni te Hafe nigdje.
Stoji tako Emina Hadžagića od jučer, u istom budžaku, kuća je puna ženskog svijeta, sve nepoznata tuđa lica, ni jedno ne nalikuje na koju njezinu drugaricu iz Grada. Nijedno. Gleda ona ta lica, gledaju ta lica nju, ta lica brčanskih žena i djevojaka dugo zagledaju po njoj, onda odu, onda opet dođu i opet odu.
Vrilo je kao što vrije u mravinjaku, a oko srca Emine Hadžagića stezao se prsten tuge i bola, nekog čudnog studenog tupog bola kakvog ona, nikad do sada nije ćutila. Harmonika je punila avliju pod prozorima, neko je obijesno vriskao u kolu i u taktu udarao petom o petu pa se čuo zvek potkova, a Emini Hadžagića je bilo kao da u hladni obruč oko njene duše neko nabija gvozdene klince. Tupe i hladne. Slušala je ona puno priča o udajama. Rasema Omanovića, stara djevojka koja se puderiše već preko petnaest godina, pričala je svakog petka po desetak takvih pripovijesti, ali ni jednoj toj djevojci iz pripovijesti Raseminih nije bilo tako kako je njoj sada.
Kad je Emini bilo trinaest godina, ona je počela razmišljati: Kako li će to lijepo biti kad ja još malo odrastem pa se udam! Svatovi. Harmonike. Kolo u avliji od petka do petka. A mlada u svilenoj haljini u budžaku. Stoji mlada u svilenoj haljini, a dolaze cure i žene iz sviju mahala da vide mladu. Puno puta. Kad se je udala Fata Mulabegića, Emina je bila u četrnaestoj. Bože dragi, šta li će noćas od nje Edhem uraditi kad ih zatvore same samcate u jednu sobu? – mislila je ona kadje gledala u Fatu. Bože dragi, a dušeci prostrti, a njih dvoje sami… I ugodni trnci se popeli tada uz Eminu. Ona je sanjala kao dijete to sanja, ona je buncala u snu, ona je sanjajući i buncajući odrasla, i evo sad se udala. Iz Grada u Brčko. To je san sviju naših djevojaka: udati se i to udati za stranca. Stranci su ljepši momci od domaćih. Bolje se nose. Ljepše se češljaju. Imaju svi nabrenovane kose. I sigurno im kose mirišu, sigurno su namazane briljantinom. Oni dolaze u Grad s jeseni, kad šljive rode. Pantole upeglane, mašne na leptir svezane, a jake bijele, tvrde i uglancane. A svi su lijepi ko glumci. I ni ne govore kao ovi naši momci. Znaju, sestro, i nekakve druge riječi govoriti.
Cure se ustrče po avlijama. Nanule zastružu po kaldrmi i oni se ustave pred tarabom. Kako je plahovito zakucalo Eminino srce kad su se oni zaustavili pred njezinom tarabom. A noge kao da su joj se odsjekle. Jedva je prišla za jorgovan da se sakrije, da se pridrži, šta li? – ona nije znala. Onda su joj oni puno govorili. Ona je odgovarala. Kako neće odgovarati kad su to stranci, najljepši momci to ih ima. U Emine Hadžagića je bilo srce razdragano kao razdragano ptiče. Nju su podišli isti oni trnci kao kad je gledala Fatu Mulabegića. A tu noć ona nikako nije mogla zaspati.
Drugog petka su došli prosci. Ravno iz Brčkog. Abidaga Hadžagić je došao na ručak nešto ranije nego obično, zovnuo ženu i kćer u svoju sobu i rekao razgovjetno:
– Kćeri, dao sam te u Brčko. Za Omerage Šahbazovića sina. Čini mi se da rekoše da mu je ime Osman. Kaže da te je momak jedanput vidio i da te begenisao. Doći će kroz tri dana po te…
Šutjela je mati, šutjela je Emina. Otac je također neko vrijeme zašutio, a onda je dodao:
– Ti, stara, zovni Hafu Sviračku za obikaču… Strani je svijet, nek se dijete tamo s njom obikne.
Poslije toga se okrenuo Emini:
– De, poljubi babu u ruku!
Emina ni te noći nije oka stisnula. Ni preksutra u noći. I evo sada stoji Emina Hadžagića već drugi dan u budžaku u kući Omerage Šahbazovića, u svilenim haljinama, sa šamijom koju su joj kupili čak u Sarajevu (a kere na toj šamiji radile su Sarajke-djevojke), udala se je eto za sina Omeraginog, i ime mu je, kako se njenom ocu učinilo da su rekle, Osman. U avliji, dole, sviraju harmonike, topot nogu odjekuje kroz cijelu kuću i pred njenim očima se odmata i namata šarenilo stranih djevojačkih lica, šarenilo svilenih bluza i dimija. A oko duše Emine Hadžagića studen obruč i ona ćuti silnu potištenost. – Gdje li je Hafa? – sjeti se ona. – Ko li se to procikuje! Lijepo svira. Kao naša Šuhra… Onda je odjednom obuze neka užasna praznina. Osjećaj kao da je nešto izgubila, kao da joj je nešto oteto, kao da je negdje zašla i nije se izgubila, ali ne zna izaći. Pođe da prebira po svijesti. Ništa. Onda joj naglo odlaknu: pričini joj se kao da sanja. – Da, da, da, sanjam – pomaknu ona tiho usnama…
Na vratima se zakikotaše cure. Došla nova grupa da vidi mladu. Emina se strese. Po njoj klize radoznale oči. Ona se zagledala u djevojke. Čini joj se da je ona sa strukom dukata pakosno gleda. Ona obori oči i ponovo oćuti hladnoću i prazninu, ponovo oćuti kao da je negdje zašla i ne zna izaći… Nije se izgubila, a čini joj se da se jest izgubila.
Sa avlije doprije glas:
– Mladoženja igra! Evo mladoženje u kolu! Na to se sve žene u sobi pomakoše. Cure pojuriše na prozore.
– Pustite mladu neka vidi! – javi se odnekle Hafa i priđe Emini. Napraviše joj mjesto na prozoru, između glava drugih djevojaka. U avliji se odmotavalo i zamotavalo kolo momaka, stranih momaka, onih istih koji su dolazili u Grad sa nabrenovanim kosama i leptir mašnama.
– Onaj do onoga u golubi haljinama, to ti je Ahmed – šapne joj Hafa – tvoj Ahmed…
– Zar nije Osman? – upita ona gotovo nesvjesno i ne misleći pri tome ništa.
– Raspitala sam se – odgovori Hafa – Ahmed je.
Emina isto tako kako je nesvjesno i ne misleći ništa pitala, počne pretraživati po kolu. U svijesti joj kao laganim drvenim čekićem poče udarati: onaj do onoga… onaj do onoga… Onda joj sasvim razgovijetno na um pade onaj petak kad su se stranci zaustavili pred njenom tarabom. Sasvim razgovijetno sjeti se ona kako joj je srce zadrhtalo, kako joj je udarila neka ugodna klonulost u koljena, a poslije kako se je sjetila Fate Mulabegića. Zatim se sjeti kako cijelu noć nije oka stisnula, nego je prebirala i snovala po svojoj pameti: Kakve li, bože dragi, ima oči onaj to je najviše govorio? Kako li mu, bože, kosa miriši? Da li mu je uglancana jaka?
Onda se sagnu Hafi na uho i šapnu posve tiho:
– Kojeg ti reče?
– Onaj do onoga u golubi haljinama… onizak… polahko igra…
Kolo se zapletalo i otpletalo, a zapletale se i otpletale Eminine misli. Šarenilo misli kao šarenilo svila i šamija. A nigdje u duši Emine Hadžagića onog slatkog ugodnog strujanja po tkivu njenog mladog djevojačkog tijela, nigdje onog osjećanja koje ju je tako slatko obuzelo kad je gledala Fatu Mulabegića.
Sedmu noć bilo je uoči petka i njih su zatvorili same samcate u jednu sobu. Najprije su uveli Eminu. Dušeci su bili prostrti. Debeli mekani dušeci. U sobi je bio mračak. Prozori su bili zastrti i na jednoj ključanici je titrala zavrnuta petrolejska lampa. Ona se uplašeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla se u jedan ćošak i zacvilila kao išibana mačka.