OSVOJITI BIZANT
Ponekad, izdaleka, moraš osvojiti Bizant.
– Da bi prognao bizantsku krv iz svojih vena
da bi oslobodio sebe iz bizantskih ruku svojih:
Umornih raširenih krila na kojima u tmurnim snovima
kliziš kroz orunjene planinske prevoje i tunele po
sjajnome metalu što opterećuje tvoje od slonovače ruke
i mirise što proždiru teške kapke očiju tvojih.
Bizant je ono što moraš da osvojiš da bi ih savladao.
Osvajanje Bizanta je zadatak za sanjare.
Jedino će sanjari znati odabrati pravi čas
tren između noći i dana kada grad potone
u zlatno svjetlo što sanjare čini nevidljivim,
što se odsijeva na tajnim kapijama sanjarskim.
Jedino sanjari, u svom najdubljem snu, znaju naći otvore
za kojima njihova neprolivena krv čezne
i zlato za kojim njihove od zlata oslobođene ruke čeznu.
Ponekad, izdaleka, moraš osvojiti Bizant.
– Da bi prognao sebe iz Bizanta
da bi njegovim ulicama zaobišao sebe
da bi otuđio sebe tuđim tijelima u njemu
da bi napravio od sebe predmet njegovih intriga
da bi sa njegovih ikona sklonio svoje lice
da bi njegovim porušenim grobovima okusio svoje kosti.
Bizant je ono što moraš da osvojiš da bi oslobodio sebe.
NEKROPOLIS
Mada je svaka druga kuća srušena
ili opremljena novom fasadom
mada tu i tamo ima prostor
gdje su nekad bile zgrade, ili zgrade
gdje je nekad bio prostor ili park
grad je manje-više isti.
I bilo da ga posmatraš u snu
ili dok se protiv svoje volje vraćaš u njega
da bi ga održao na odstojanju od svojih snova
iste ulice te vode na ista ona mjesta
na koja su te vodila prije dvadeset godina ili više
i do otprilike istog zaključka:
Svaka nada da će mjesta tamo gdje se sastanu
jednog dana otvoriti novu ulicu, na kojoj nisi bio,
uzaludna je: Do ugla na kom si jednom zalutao
i skrenuo u pogrešnom pravcu, u ćorsokak
u kom si završio: Na trg čije te visoke fasade
opkoliše poput jednog jedinog, neprekidnog zida
nećeš se vratiti, dok ga ne napustiš.
TROJA
Svakog dana sam drugačiji od prijašnjeg sebe
i dan za danom zalazim sve dublje u mrak:
Oni koji sam bio stoje ispred mene u dugome redu
najbliži još uvijek pod plaštom polumraka,
nešto dalji na svjetlu pa bacaju sjene
a najdalji sasvim prosvijetljeni
kao oklopi insekata ili kipovi od planinskog kristala
prevrnuti na stomak ili raspadnuti
otkrivaju svoje nutarnje nedostatke i skrivene greške.
Oni koji ću biti stoje iza mojih leđa
u redu jednako mračnih i nejasnih prilika
koliko dugom pojma nemam
ta nespretna, ratoborna, tek napola svjesna tijela
što čekaju da zauzmu moje mjesto.
Svakog dana sam drugačiji i svakoga dana isti:
Lik u sredini što zaklanja pogled
i sprečava one prve da shvate divlju
energiju i čežnju za svjetlom ovih drugih
a ove druge da izvuku pouku iz propusta i nedostataka prvih.
Ja sam istovremeno i Helena i Heleni
veslači što veslaju izrezbarene pramce prema zori
i svaki veslač ponaosob što prikovan za svoje veslo
vesla s osjećajem da se nikad s mjesta pomjerio nije.
OSAMLJENIK
Isuviše je oblačno da bi se išta moglo dogoditi.
Svjetlost tiho žubori kroz mutni papir od riže
ne bacajući sjenu. Hladna rijeka
ispija tek sopstvenu tamu
do tišine koja ne ogleda ništa. Kap
i insekt nijemo žive u krhkome snu
jedno drugog. Likovi iz prošlosti
koju ne pamtim ni da sam zaboravio
radoznalo zure u mene zelenim očima
močvarskih štakora. Ne govore mi ništa
što mi vjetar već odavno nije prestao govoriti
isto kao što si i sam ne govorim baš puno.
Živim tamo gdje me misli smjeste
i ostajem tačno onoliko koliko mi se da
u nekom uglu, na uveloj travi, pod selidbom ptica
malo hladniji danas nego možda sutra:
Sjena moga daha na hladnome zraku
je sve više sjena dok navodim ovo.
Iz moga mozga lišće lagano crpi
boju po boju, gomilu za gomilom.
Rđava kanta u kojoj donosim vodu
toči mi ista bogatstva kao i planina
čiji klanci, šumoviti i goli,
znaju hiljadu godina proživjeti u magli
za jedan zračak sunca na krilu vilina konjica. Jer, uvid
u detalje samo nas u neodlučnost vodi.
Duša, koju ne poznajem, od toga ostane bez doma
a dušu bez doma ja poznajem.
U promjenljivim prilikama zeca, ribe,
komarca i trave ja nakratko doživim
ova mjesta. Moje misli ne spajaju ništa.
Pa kako će tek onda mene nositi?
Još uvijek je sve nepokretno i sivo.
Čim osjetim snijeg u zraku
poći ću na put i dok bude padao ostavljat ću
ova hladna ognjišta i utabane puteljke na dnu šume,
u pravcu snijega, onom što tek stiže.
*Izbor iz raznih zbirki objavljenih u periodu između 1972. i 1998.
Priredio i s danskog preveo Alen Mešković