KAD ČOVJEK UMRE
Kad čovjek umre
za njim ostaje njegov okoliš:
Brda u daljini
kuće kvarta
i cesta što nedjeljom
preko drvenog mosta
vodi iz grada.
I proljetna sunčeva svjetlost
što u kasno popodne
dosegne policu knjiga
i časopisa koji su bez sumnje
nekad bili novi.
Nije to nimalo čudno.
Ali me je ipak često čudilo.
KATAMARAN
Pokazala si prstom prema nečemu na vodi
tamo daleko, ispred kopnenog mosta
kod aerodroma. Katamaran,
rekla si, a ja sam primijetio
da će se zbog udaljenosti pokazati
kako je preveliko da bi bilo to.
Svaki put kad bi zastali na semaforu
promatrali bi taj fenomen.
I kasnije, u sumraku, u gradu
odakle se nije moglo vidjeti
i dalje smo raspravljali:
Ti si se uporno držala tvog katamarana.
Takve su bile naše diskusije, nevažne
kao i svačije. I pored toga:
Kad sam odozgo iz aviona sasvim jasno vidio
da to nije bilo ono što si tvrdila,
osjetio sam usred bola rastanka
neku vrstu trijumfa: Ti i tvoj katamaran!
Nazvao sam te čim sam mogao
ali zaboravio da ti kažem
da ono tamo uopće nije bio katamaran.
”Nije to toliko ni važno”
rekao sam poslije sebi.
”To joj uvijek mogu reći.”
Idući put sam imao spremljen spisak:
Katamaran bješe navrh liste.
Nisi se javila na telefon jer si, saznaću poslije
umrla nekoliko sati ranije.
Juče sam opet letio iznad one crne stvari na vodi.
Priželjkivao sam pad, ali avion ne htjede.
Ti i tvoj katamaran!
UGUR, ASAF, BEHÇET
Te večeri kad sam smožden
stigao u svoj omiljeni bar
i ispričao da mi je djevojka
dan ranije umrla,
njih su sva trojica bili tu:
Ugur koji je izašao i kupio cvijeće
i zamolio me da ga ponesem
kada budem išao
do mjesta gdje se to dogodilo
Asaf, koji mi je kasnije dao jedan crtež
i Behçet, psihijatar,
koji se ponudio da mi pomogne
oko onoga što se zove ”tuga”.
Igrom slučaja su bili baš tu
te večeri njih trojica
koje će dvije godine kasnije ubiti
i spaliti u ime Boga
jedna grupa fanatika.
Sasušene ruže
leže u gepeku mog auta
Asafov crtež
žuti uokviren na zidu.
Što se tuge tiče,
čudi me da sam tu riječ
mogao naučiti
prije toliko godina
kad je ono, što me tada najviše od svega mučilo,
bila dosada.
RUŽA S LEZBOSA
Dobio sam ovu ružu od nepoznate žene
ulazeći u neki nepoznati grad.
– I sad, kad sam bio u gradu,
spavao u njegovim krevetima, kartao se pod njegovim čempresima,
opijao se po njegovim tavernama
i gledao ženu kako dolazi i odlazi, odlazi i dolazi,
više ne znam gdje da je bacim od sebe.
Svugdje gdje sam bio lebdi njen miris.
A svugdje gdje nisam bio
njene uvele latice zgužvane u prašini leže.
LAŽI
Laž bi ono što napisah u pismu koje spalih
da cijelo vrijeme mislim na tebe.
Ali većinu vremena mislim na tebe.
Laž je i da ne mogu da spavam:
Spavam odlično i sanjam uostalom
druge žene.
Ali čim se probudim odmah pomislim na tebe.
Lijepe žene koje na ulicama viđam
svlačim pogledom, pokušavajući
da ne mislim na tebe.
I udišem njihov miris dok mi se u glavi ne zavrti.
No svaka usporedba ide u prilog tebi
i mojoj samoći.
Priredio i s danskog preveo Alen Mešković
