Jedna od jačih strana Susan Sontag bila je to što je sve što bi drugi mogli o njoj reći već izrekla, najprije i na najbolji način – sama Susan Sontag. Njeni dnevnici otkrivaju nevjerovatno razumijevanje vlastitog karaktera, svijest o samoj sebi – mada joj je to, kako je starjela, nekako izmicalo iz ruku – i to je bilo sidro njenog haotičnog života. Kod nje se “glava i tijelo ne doimaju povezanim”, rekao je jedan njen prijatelj 1960‑ih. Susan je na to odgovorila: “To je priča mog života.” Bila je odlučna da samu sebe unapređuje: “Zanimaju me samo osobe koje rade na projektu vlastitog preobražaja.“
Mada ju je taj napor iscrpljivao, snažno se posvetila zadatku izbjegavanja svijeta snova. Odbacivala je sve što bi joj zamagljivalo percepciju stvarnosti. Ako bi se metafore i jezik umiješali, ona ih je, poput Platona, koji je iz svoje utopije protjerao pjesnike, odbacivala. U knjigama, od jedne do druge, od O fotografiji, Bolesti kao metafora (Illness as Metaphor), AIDS i njegove metafore (AIDS and Its Metaphors) do Povodom boli drugih (Regarding the Pain of Others), odmicala se od svog ranijeg “kempovskog” stila pisanja. Umjesto insistiranja na tome da je samo san stvaran, pitala je kako gledati čak i na one najmučnije stvarnosti, stvarnosti bolesti, rata i smrti.
Njena žeđ za stvarnošću vodila ju je do opasnih krajnosti. Kada ju je 1990‑ih ta potreba da “vidi više, čuje više, osjeti više” dovela u opkoljeno Sarajevo, čudila se kako više pisaca nije dobrovoljno krenulo na put, koji je opisala kao “nešto što je pomalo nalik na ono što mora da je bila posjeta varšavskom getu krajem 1942. godine”. Zatočeni Bosanci bili su joj zahvalni, ali su se pitali zašto bi bilo ko želio učestvovati u njihovoj patnji. “Šta je bio njen razlog?”, čudio se jedan glumac, dvije decenije kasnije, usred jednog drugog užasa. “Kako bih ja, sada, mogao otići u Siriju? Šta to moraš imati u sebi da sada odeš u Siriju i saučestvuješ u njihovoj boli?“
Ali Sontag sebe više nije prisiljavala da gleda stvarnosti u lice. Ona nije samo osuđivala rasizam koji ju je užasavao od vremena kada je vidjela slike nacističkih logora. U Sarajevo je došla da dokaže ono u što je cijeli život vjerovala: da za kulturu vrijedi umrijeti. To uvjerenje provelo ju je kroz njeno tužno djetinjstvo, kada je u knjigama, filmovima i muzici nalazila ideju o bogatijem postojanju, i vodilo je kroz teški život. A stoga što je život posvetila toj ideji postala je poznata kao žena‑brana koja je čvrsto stajala naspram nezadrživih naleta estetskog i moralnog zagađenja.
Poput svih metafora, i ova je bila nesavršena. Mnogi koji su je sreli kao stvarnu ženu bili su razočarani otkrivši da je stvarnost bila mnogo manje od slavnog mita. Razočaranje njome doista jeste istaknuta tema u Susaninim memoarima, da ne spominjemo njene privatne bilješke. Ali mit, možda najtrajnija kreacija Susan Sontag, nadahnjivao je ljude na svim kontinentima koji su osjećali da su principi na kojima je tako strasno insistirala bili upravo oni principi koji su život uzdizali iznad njegovih najdosadnijih ili najgorčih stvarnosti. Je reve donc je suis nije bila, u vrijeme kada je stigla u Sarajevo, tek dekadentna, efektna fraza. To je bilo priznanje da je istina slika i simbola – istina snova – istina umjetnosti. Da umjetnost nije odvojena od života, već njegova najviša forma; da bi metafora, poput one filmske dramatizacije genocida nad Armencima u kojoj je učestvovala njena majka, mogla učiniti stvarnost vidljivom onima koji je sami nisu kadri vidjeti.
I tako, u svojim posljednjim godinama, Sontag je metafore donijela u Sarajevo. Donijela je lik Susan Sontag, simbol umjetnosti i civilizacije. I donijela je likove iz komada Samuela Becketta, koji čekaju, baš kao Bosanci, spasenje koje nikada zapravo nije došlo. Ako su Sarajlije trebali hranu, grijanje i prijateljske zračne snage da onesposobe artiljeriju na brdima, trebali su i ono što im je dala Susan Sontag. Mnogi stranci smatrali su da je režirati komad u ratnoj zoni bilo frivolno. Nato jedna njena prijateljica, Bosanka – jedna od mnogih u Bosni koji su je voljeli – odgovara da je Sontag upamćena upravo zato što je njen doprinos bio tako eliptičan. “Nije bilo ničega što bi izravno govorilo o čovjekovim emocijama. A nama je baš to bilo potrebno”, rekla je o predstavi Čekajući Godota. “Bila je to predstava puna metafora.”
Benjamin Moser, “Sontag – život i djelo”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook