SNIJEG
Nisu njene ruke i nisu njeni tanki prsti ovako prozirni kao moji. Kroz njih kola krv i daje im život, crven život.
Svoje držim na koljenima, tu ih najradije smjestim, tu su mi na oku i sigurne. Plašim se pustiti ih da diraju rukohvate ili naslone sjedišta ispred, ne dam im da se prljaju. Čuvam ih za sebe i za nju.
Držim ih na koljenima ili natkoljenicama, u krilu.
Jednom sam ih samo skrivala sklupčane i obavijene oko stomaka, prekrivala ih tankim crnim končanim džemperom s rupicama kroz koje je provirivala tanušna koža. Mrzila sam te rupe i to kako mi se kroz njih ukazuju moje ruke koje nisam željela gledati. Odvraćala sam pogled, potezala sam džemper ka dolje, rastezala krhko končano tkanje. Oprosti, mama, govorila sam u sebi, oprosti, isheklat ćeš mi novi, kraći, pod kojim se jednom neću skrivati. Čekala sam da autobus napokon stane, da ustanem, navučem džemper preko bokova i preko crvenih mrlja na tamnim hlačama koje ionako nije mogao sakriti, jer sam ih vidjela samo ja. Imala sam osamnaest, jedva. Samo je jednu više imao on od kojeg sam dugo te noći prala ruke. Ostajale su poslije svakog novog sloja sapuna jednako mekane i jednako blijede, gutale su silnu vodu i pokušavale, ne zagrcnuvši se, reći mi da nisu krive one, da nije kriv končani džemper s rupicama, da nije kriv niko. Ušutkavala sam ih obiljem sapunice, gušila ih balončićima. Spavala sam te noći u vreći, izvukla je iz kamperske opreme sa dna ormara. Zakopčala sam unutra sve što nisam željela gledati.
Sanjala sam da napokon imam četrdeset, godine u kojima sam vjerovala da ti vrate tijelo. Sanjala sam kako nosim kratku sijedu kosu, slavim rođendan, pijem šampanjac i smijem se. Sanjala sam da napokon imam četrdeset, da napokon više ne moram da spavam ni s kim, da su moje ruke opet moje, da skidam džemper i prvi put nakon dvadeset i dvije godine vidim sebe golu.
Smije se ova za pet godina četrdesetogodišnjakinja toj maloj sebi, dok sjedi u troli i vozi se njoj i njenim crvenim prstima. Smije se ne bez grča i miluje pogledom te ruke odložene na koljena.
Uzimam ih pa ih gladim, tješim ih i izvinjavam se zbog onog gušenja, zbog svog onog sapuna, znaju da mi je žao. Pustim ih u trenutku slabosti da se uhvate za rukohvat. Radosno stišću ledeni metal kao dijete kad mu dozvole da opsuje, pa učini to punih usta, kao da izgovara najdivniju poeziju.
Njena je stanica na kraju, samo jedna prije okretišta gdje trola završi svoje putovanje i uz škripu uklizne u novo, ispočetka.
Odavno već sama znam put do njene zgrade, kroz to daleko i nepoznato naselje. Ipak, svaki put me čeka prolazu, uzima mi dlanove i miluje prste.
– Idemo brzo, požuri! – šapće mi ovaj put, čim sam iskoračila iz trole.
Zabrinuta je. Skriva oči šumom svoje kose.
– Heej, šta je bilo? – pitam i skupljam obrve.
Grabi me za mišku i vuče, prebacujem ceker preko ramena i pokušavam da je pratim. U prolazu mi ruku za koju me povlači pritisne još jače, do granice bola.
– Jebeni ključ, može li ikad ući iz prve?! – pišti kroz zube dok pokušava otključati vrata haustora.
Blago preuzimam ključ iz njene drhtave ruke i ubacujem ga u ključaonicu, hirurškom preciznošću.
– Evo, izvoli – govorim tiho dok joj pridržavam vrata.
Ulazi.
Baca se na prvu stepenicu i počinje da plače. Skriva lice dlanovima, suze joj vlaže prste.
Nisu njeni prsti onako prozirni kao moji, kroz njih kola krv i daje im boju. Sklanjam ih, crvene, s njenog lica i govorim joj da ustane, vodim je do lifta. Ne gleda me, spustila je pogled, ne vidim joj oči, ni lice, samo kosu, končanu kosu, svjetliju, ali gušću od onog mog džempera od prije sedamnaest godina.
Još jedan ključ polako ulazi u ključaonicu bijelih vrata na trećem spratu, brava škljocne i kauč u kuhinji napokon nas uzme u zagrljaj.
Nije nakon posla niti išla kući. Radila je dugo, prekovremeno, osam sati u kancelariji, pa tri sata terena. Da joj skinem cipele, kaže, gotovo naređuje, samo da joj skinem jebene cipele, te odvratne cipele koje ionako nosi samo na posao. Činim to rado, oslobađam njena zarobljena stopala, bacam cipele, pa jedna, u letu, obori plastičnu bocu s vodom odloženu na pločicama.
Nasmije se.
Moli me da mi ne priča sad ništa.
– Nećeš mi pričati – govorim – ne moraš mi pričati – tješim.
Skidam je. Kaže treba tuš, hitno treba tuš, ali nema snage, ne više, ne nakon jedanaest sati posla. Govorim joj da je u redu, da ćemo saprati to, saprati bez vode.
Sutra će mi pričati, ili kasnije, kad se noć i zora umiješaju u masu od plastelina. Pričat će mi koliko puta se nasilu nasmiješila dok im je pokazivala stanove koje žele kupiti svojim novcima, svojim kešom koji drže u džepovima uredno popeglanih hlača, izvan novčanika, bahato smotane u debele snopove. Pričat će mi koliko je puta pokazivala svoje bijele krupne zube dok ih je provodila kroz hodnike, predsoblja, kuhinje, spavaće sobe, centralno grijanje, stotinu dvadeset kvadrata, dvije etaže, divan pogled, blizina banke, škole, vrtića, parking tik pod prozorom. Pričat će mi koliko im je puta odmahnula rukom, nježno, kao hvala na pozivu, ali ne, nema potrebe za večerom, i ne, nije važno je li gospođa ili gospođica, u nastavku će ionako preuzeti banka, njen je posao ovdje završen.
Pričat će mi kasnije, ili neće, ne mora.
Skidam joj štrample i u zrak oko nas prhnuše pahulje, sitne bijele ljuspice kože koja opada, da je smijeni nova, neprobojna.
Pada po nama snijeg od njene stare kože i smijemo se dok nas zatrpava.
Lamija Begagić, “Bolji mi”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook
