Kumulonimbus
Možda je bilo pametnije da smo krenuli koji dan ranije. No, pametnije nije baš uvijek i najsretnije. Nisam je imala srca odvojiti od mojih roditelja i oduzeti joj taj posljednji vikend. Nedjelja je predveče i moja kćerkica i ja vozimo se natrag kući nakon što je cijelo ljeto provela na planini. Iza nas ostaju moji roditelji i njihova dva psa, iza nas ostaje još zeleno lišće na granama, iza nas ostaje svježe pozno ljeto. U gepeku nosimo nov novcati školski ruksak, na zadnjem sjedištu vozim smeđe okice pune suza koje više nemaju gdje do li po zakonu gravitacije poteći niz lice. Vrijeme je loše i sutra je ponedjeljak, njen prvi školski dan.
Ne želim misliti, a kamoli govoriti, o tome kako je i u šta prošlo njenih šest godina, ne želim se sjećati njenih suza u vrtiću, ne želim ni pokušavati pronaći sve što je iza nas ostalo. Želim da je razgovorim, da prestane plakati i da se raduje tome što joj slijedi.
– Te gljive što si brala s dedom, kakve su bile? – pitam prvo što mi pada na pamet.
– Ružne – muca ona.
– Zašto?
– Nisu bile za jelo i poplavile su, ko modrica, kad smo ih raspolovili.
– Kao modrica? – divim se njenom poređenju.
– Da, kao ono kad te neko udari. I kažu da su gorke.
– A jesu li otrovne?
– Nemam pojma.
– Šta je deda rekao?
– Valjda jesu. Nemam pojma.
Nije lako sa klupkom dijaloga koje se ne odmotava i ne otkotrljava. Nea nije takva. Obično mnogo voli da priča. Osim kad guta suze.
– Nemoj da se brineš. Vidjet ćeš kako će ti biti zabavno. Ići će i Dino. I Elma.
Opet je šutjela. Šutjela je i dok sam joj pokazivala čiku koji prodaje kućice za pse kraj puta, dok sam kupovala teglu kupina od djevojčice sa sporedne ceste, šutjela je i kad sam joj dozvolila da sama kroz prozor doda novce teti u naplatnoj kućici.. Nije htjela ni razgovarati na telefon kada su moji zvali da upitaju kako napreduje put, samo je gledala u nebo.
– Ono je ružan oblak – progovorila je iznenada.
Zaista je bio, veliki prijeteći kumulonimbus koji se stvorio od ko zna kud.
Nije mi se svidjelo što je tu, tik iznad nas. Nea nije izgledala preplašeno. Znala je ponešto o oblacima, kao i o gljivama, šumskim plodovima, skakavcima, kišama…
– Znaš li kakvi su to oblaci? – upitala sam je, pomalo da je razgovorim, pomalo iz radoznalosti, iz čudne pozicije iz koje sam na momenat progovorila kao da je ona, moja kćerka, starija i mudrija od mene. Stepila sam od njenog odgovora, kao da očekujem da stari vrač da svoju prognozu, pa kakva je da je.
– Pa znaš i ti. Ružni i nose oluju.
Da, znala sam. Osjećala sam da joj utjeha ne treba, ali sam se plašila da ću iznevjeriti svoju sliku o sebi ako joj utjehu ipak ne ponudim. Pa nek radi s njom šta hoće.
– Ma dobro, ne mora značiti. Možda ga vjetar raznese, pa prođe bez oluje. Možda bude tek neki kratki ljetni pljusak.
– Nemam pojma – progovorila je ona, kako sam i očekivala. Naravno da joj utjeha nije trebala i da mi je bacila nazad u lice. Eto ti tvoje riječi nazad, ne trudi se, briga me za glupe oblake i oluju, ja sam tužna jer idem u grad i u školu. To mi je poručila, sigurna sam, znam ja Neu.
Umjesto daljnjih pokušaja da riječima učinim bilo šta, upalila sam radio, tiho. Stidljivo su iz zvučnika izmilili neki zvuci. Bilo je skoro pa ugodno, dok krupne kapi kiše odjednom nisu zabubnjale po autu, po šajbi i limu. Postajalo je sve jače i jače i znala sam da to nisu čista posla.
– Grad – dobacio je Vrač iz sigurnosti svoje sjedalice.
Da, padao je grad. Tuča. Veliki komadi leda. Tražila sam neko mjesto na kojem se mogu sakriti, neko odmorište gdje ćemo stati, neki put koji skreće u nepoznato i iznad kojeg ne bdije prijeteći kumulonimbus, ružni oblak koji nosi oluju kad nam najmanje treba.
– Samo ću se zaustaviti sa strane, Nea. Bojim se da će mi oštetiti brisače ili slomiti šajbu, a onda nismo nigdje prispjele. – rekla sam, nadglašavajući se sa bijesom oluje.
Nea je klimnula glavom. Zaustavili smo se i ugasili motor. Ostavili smo upaljena sva četiri svjetla. Pojačali smo muziku. Šutjeli smo neko vrijeme. Neko duže vrijeme. Sve što sam smislila da kažem zvučalo je jadno. Onda sam odustala od svega i nadala se da će je kiša uspavati.
– Te ti gljive rastu ispod hrasta. Znaš onog hrasta gore kod stepenica? – iznenadila me Nea vraćajući se na početak naše priče, kao da hoće da probamo ispočetka s ovim putovanjem.
– Znam, pile, znam taj hrast, naravno.
– Ali nije mi sad do njih, one su gorke. Ali šta će biti s onim puharama? – upitala je zabrinuto.
– Kako misliš šta će biti?
– Pa ono što kažu kao gljive poslije kiše, šta tačno misle?
– Misle da gljive više rastu nakon što padne kiša. Pojavljuju se na svakom ćošku. – dodala sam, uz osmijeh.
– Dobro je – uzdahnula je Nea i nasmijala se. – A kako vi sve to znate? – pitala me.
Rekla sam nešto o školi, tiho. Rekla sam da smo učili u školi, iako sam vjerovala da je sve to što već zna o kišama, oblacima, dugi i gljivama vrednije i važnije od svega što će od ove jeseni naučiti.
A jesen je počinjala, polako. Trebalo je samo stati sa strane, sačekati da prođe taj kumulonimbus, da nam automobil ostane čitav i da nastavimo dalje.
Oči su joj se sklapale. Odrazi svjetla auta u vodi i zvuk kiše po limariji uspavali su je.
Sanjala je gljive poslije kiše, i slatke, i gorke, u isto vrijeme.
Iz zbirke Jednosmjerno, Fabrika knjiga, Beograd, 2010.
Fotografija: Katarina Marković
