– Pomislili smo svi, možda ne istovremeno, možda ne u isti čas, ali garantujem vam – pomislili smo svi! – govori Lara dok si toči omiljeno zanatsko pivo naginjući bocu i čašu pod tačno određenim uglom, gledajući uvijek jednako fascinirano kako se tekućina miješa s talogom i pravi minijaturne vrtloge.
Ne čini se samo meni da joj ovaj put ruke pomalo podrhtavaju. Vidim da u njih zabrinuto gledaju i Damir i Faruk.
Na samom kraju, kad čaša je već puna, višak se prelijeva preko nje, jer Lara nije smirila drhtavu ruku i odložila bocu na vrijeme. Psuje dan, njena omiljena i valjda jedina psovka koju koristi. Lara je čeličnih živaca, zen majstorica, gunđanje je u našem društvu delegirano Damiru, pa i Faruku i meni – svima i svakome prije nego li njoj.
– Pomislili smo da moramo bit bolji ljudi. – progovara nakon minute tišine i dva-tri otpuhivanja u prazno. – Fakat. Znam da vam sad zvuči patetično, al ne možete to zamisliti, gledali smo, šutili i garantujem, svi redom, pomislili da moramo biti bolji. Bar malo bolji.
Lara povlači dugačak gutljaj. Faruk je zagrli, ona mu se spontano nasloni na rame, pa nas upita zašto mi ništa ne pijemo. Simultano slegnemo ramenima, pa počnemo i mi sebi točiti pića, začuje se zveket čaša i boca, klokotanje vina i pjenušanje piva. Dignemo čaše u zrak i Lara glasno izgovara zdravicu: Za bolje nas!
– Za bolje nas! – odogovaramo uglas, pa neko od nas dodaje: I za Neleta.
I za Neleta, kažu tiho i promuklo, i ostali.
Nele je Larin radni kolega i razlog zašto smo danas u Elephantu, mada je utorak, a ne petak kada se, nakon poslova, nas četvero tradicionalno okupljamo u omiljenom cafeu na rubu grada. Nele je razlog zašto su i Lara i sve kolegice i kolege s njenog posla poželjeli biti bolji ljudi. Nele je jutros došao na posao prije osam, pun elana da napokon dovrši izvještaj, a malo iza podne s posla otišao kolima hitne pomoći.
Lara nam je javila porukom, u našu viber grupu. Napisala je samo: Možete li odmah u E. Nele je imao infarkt.
Reagovali smo munjevito, skoro jednako brzo kao taj jak srčani udar koji je Larinog dvadesetdevetogodišnjeg kolegu srušio na putu od radnog stola do kuhinje. Nacrtali smo se u Elephantu i čekali Laru i njene drhtave ruke, njen od straha i nevjerice izbezumljen pogled. Nije nam rekla ništa novo, osim što je nekoliko puta prepričala taj trenutak kad su ga odveli: jedna je kolegica otišla s njim kolima hitne pomoći, ostali su ostali sleđeni i ukopani. Neko se sjetio tek otvoriti prozor, neko uključiti kuhalo za kafu, mada je niko potom, nakon što je kuhalo odgrgoljilo svoje, nije ni pomislio skuhati. Kolegica je javila da je smješten na intenzivnu i da ostaje čekanje. Niko od doktora nije se usudio ništa prognozirati.
Tišina je trajala predugo, a onda je opet neko, Lara se ne može sa sigurnošću sjetiti ko, predložio da se ide kućama.
Otišli su kućama, vjerovatno, samo je Lara došla u Elephant, u njenu i našu drugu kuću. Konobar je stišao muziku i pitao nas hoćemo li da nam naruči neku klopu. Zahvalili smo mu se. Nije nam bilo do jela.
Bilo nam je do Neleta, bilo nam je do boljih nas kakvi, znali smo, nikad nećemo postati.
Jer nije ovo prvi put da smo tu, možda ne u Elephantu, ali tu, na mjestu koje bi moglo biti novi početak, mjestu s kojeg bismo rado počeli neki sretniji i puniji život svaki put kad nam njegova konačnost i krhkost zapuše u lica.
Jer nije ovo prvi put da smo tu. Bili smo i kad je Farukova sestra imala treći spontani. Bili smo kad smo čekali moje nalaze koji će reći da je cista beznačajna i da ne ljuljuškam tumor u udobnosti svoje maternice. Bili smo i, sasvim nedavno, u isti ovakav radni dan, i kad je Damir ispratio druga iz klupe na transplantaciju koštane srži. Bili smo. I svaki smo od tih puta rekli nema više stresa, svaki smo zaključili više odmora, više druženja, nema preskakanja petaka nikad više. Bazen ćemo, trčanje ćemo. Zvati starce, češće. Svaki vikend negdje. Čuvati prijatelje. Čuvati jedni druge. Čuvati sebe.
Svaki smo od tih puta, strahujući pred smrti, rađali te nove nas.
A onda bi došao novi radni dan. Došla bi neka srijeda kakva će biti ova sutra u kojoj ćemo biti na stalnoj vezi s Larom, Lara, pak, s Neletovom porodicom. Trajat će još koji dan. Sedmicu čak. Lara će dolaziti iz bolničkih posjeta, osmjehivati se dok bude pričala da je pitao za izvještaj, objašnjavati detaljno kako je imao lude sreće, kako će jedan stent sve riješiti, kako ne moraju bajpasi, kako nije pao duhom…
Nećemo na bazen. Nećemo trčati, jer pada kiša. Već idući petak neko od nas neće moći u Elephant jer će imati rok. Starcima ćemo odbijati pozive kad nismo dobre volje, slati im kratke poruke s namjernim tipfelerima i skraćenicama od navodne brzine: Na sastnku. Zovem posl. :*
Nele će biti bolje. Mi ćemo ostati isti.
Konobar neosjetno pojačava muziku i donosi novu turu.
– Kuća časti. – kaže i namiguje nam.
Utorak je, nema ni tri sata, a sve četvero imamo osjećaj kako je pred nama jedan dugački, nenadani vikend.
