Na samom početku teksta o djelu slikara i kipara Igora Borozana imam neodoljivu potrebu citirati Egona Šilea. A on je rekao sljedeće: “Vjerujem da svaki umjetnik mora biti i pjesnik.” Moje razmišljanje o ovoj Šileovoj definiciji umjetnika, a inspirisano likom i djelom Igora Borozana, nastavlja se otprilike ovako: pjesnik nije isključivo osoba koja piše poeziju, niti je nužno da poezija mora biti pisana, pa ni to da se poeziju piše slovima. Poezija ostaje poezija bez obzira je li napisana, naslikana, odsvirana ili pak prešućena. Poezija ne traži ni to da je se poezijom zove.
Igor Borozan u ciklusu Kolo tretira temu stećka. Mnogima bi se moglo učiniti nemogućim iz pomenute teme izvući nešto novo, nešto što bi bilo vrijedno pažnje, jer ta je tema obrađivana i interpretirana na različite načine. Nažalost, na spomen riječi stećak mnogi se zgražavaju kao nad nečim “upropaštenim”, navikli da se o tim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima govori samo onda kad se govori u korist jednih, a protiv drugih – dakle, navikli smo da se o stećcima govori samo onda kad ih se zloupotrebljava. Međutim, gradeći ciklus Kolo, Borozan zanemaruje takva previranja, i stećcima pristupa na jedan, slikovito rečeno, “asketski” način. Temu nadgrobnih spomenika obradio je isključivo po uzusima slikarskog zanata i, što je još važnije, po uzusima vlastitog srca. Ovdje je možda zgodno spomenuti Borozanov ciklus Razgovori s bjelinom i onim boljim poznavateljima njegovog djela na taj način približiti značenje riječi asketizam u njegovom slučaju.
Borozan nije preslikavao stećke. Nije ih ni razotkrivao slikajući simbole koji su na tim stećcima prisutni. Zagledan u bjelinu platna, u vječnost, dao im je jedan novi kontekst, ili možda da kažem: vratio je stećcima kontekst koji im po prirodi stvari pripada. Vratio ih je njihovom jedinom vlasniku – običnom smrtniku.
Ove slike govore o granici između dvaju svijetova. Jedan od njih poznajemo, odnosno, pripadamo mu, dok o drugom svijetu, onom koji gledamo na ovim slikama, mi ništa ne znamo. Ne znamo čak ni gdje je taj drugi svijet: je li on u prošlosti ili u našoj skorijoj budućnosti. Linija razgraničenja pojavljuje se kao tanana sjenka koju baca vlat trave dok je njiše povjetarac, kao nestalna linija koju našem oku otima svjetlost, kao varljiv pokret, pa, na kraju, i kao skoro nepostojeći stećak.
U granici između svjetova, u slikama Igora Borozana, ima nešto od čega čovjeka podilazi jeza. Moguće je da vas spopadne osjećaj sličan onome koji se javlja kad činimo grijeh. Ta granica koja izmiče, postavljena detaljem ili već kompozicijom, nešto je krajnje intimno. Gledati s njene druge strane je ravno pogledu u unutrašnjost nečije kuće – u nečiju intimu. Međutim, u ovom slučaju, kuća s druge strane granice (s druge strane linije) je ni manje ni više nego kuća u kojoj stanuje Bog.
Slikar smješta stećke u prostor koji je nepregledan, svjestan da isti ne možemo pojmiti, odnosno dokučiti “format” univerzuma. Prostor u kojem “igraju” Borozanovi motivi obično je hladnog kolorita koji sugerira protjecanje vremena koje se neumoljivo krčka u kotlini hercegovačkog kamenjara. I kad sunca nema, kad, dakle, zađe, ono je prisutno u odsustvu jarkih boja – u odsustvu biljnog života. Tada, kad je sunce iz hercegovačkog krajolika istjeralo i posljednju kap, život održava svoju tananu nit u busenu trave. U tački zelene.
Prostor o kojemu je ovdje riječ ne priprada današnjem čovjeku. Onaj ko taj prostor bude gledao (i pri tom ga bude vidio), vidjet će oneskrnavljeni i zaboravljeni prauzor prostora, koji je danas, zahvaljujući ovim slikama, u našem vlasništvu. Jednom riječju, Borozan slika “početak”, odnosno esenciju života.
Početak je oslikan, predstavljen, osnovnim oblicima. Dovedeni u određene odnose, predstavljaju onu nevidljivu materiju od koje je na koncu sve satkano. Jedan od često prisutnih oblika jeste krug. Slikar mu daje različita značenja – nekada pozicioniranjem, a nekada njegovom bojom. Osim te promjenjivosti značenja kruga, znalačko i odmjereno pozicioniranje kružnice sliku dovodi do napetosti i usijanja, do prijetnje da će se sama u sebe urušiti i za sobom povući onoga ko sa njom komunicira.
Stabilnu i istovremeno krhku kompoziciju, koja je jedan od osnovnih elemenata Borozanove likovne sintakse, narušilo bi odsustvo samo jedne, recimo, tačke. To je obično detalj na koji nam umjetnik ukazuje i koji je od vitalnog značaja za sliku. Takav potez nas čini nesigurnim: tjera nas da, dok uživamo, budemo svjesni krhkosti ljepote. Budemo nesigurni.
Na slici Igralište vidimo loptu (dječija lopta?) smještenu na zelenu plohu, i imamo neodoljivu potrebu da tu loptu uhvatimo jer ona samo što nije ispala sa slike. Radi se o potrebi umjetnika da sa svojom publikom komunicira, da je provocira, pa da je možda na neki način i šokira.
Motivi sa stećaka često su ogoljeni, otkinuti od sigurnosti sive plohe (od stećka) i postavljeni tako da se doimaju živim. Međutim, slikar nije imao namjeru oživljavati likove sa stećaka, već oživjeti njihove za svagda umrle živote – njihova životna kola ponovo aktivirati, ponovo ih uključiti. Ponekad su ti nijemi oblici uklesani u kamenje isprovocirani odbjeglim ukrasom (da ga tako nazovem), i tako suočeni sa neminovnošću stećka kojem je suđeno da šuti.
Na ovim slikama je i dosta praznine. Postavljena je tako da djeluje kao nešto, pred čim je nemoguće izvojevati pobjedu. Ta praznina je živa. Oživljena. Vješto je stavljena u funkciju slika i usmjerena prema oblicima koji joj se pokušavaju oteti. Kao da je prazninu slikar nahuškao na svoje tanane linije i kao da će ih ona jednog dana uistinu izbrisati, obojiti u bijelo, u ništa. Borozanove praznine su neizdržive, baš kao što je neizdrživa (i nepojmljiva) vječnost.
Praznini se često suprostavljaju optimistični uzorci neba, koje je također bitan motiv i često je dominantno. Kroz taj presjek bi se moglo govoriti o dva formata – o onom koji je nepojmljiv i beskonačan i ovom kojim smo limitirani. Na slikama su varirani tako što se daje prednost jednom u odnosu na drugi. Dešava se da vidite komadiće neba koje kao da je neko udrobio obeznađenim dušama.
Ima slika na kojima nije bilo mjesta optimizmu. Na slici Postelja vidimo čovjekoliku priliku sa stećka kako leži ispod crnog plašta. Taj plašt je ustvari mrak – i jedino što je imao za pokriti se. Postelja na kojoj leži je siva beskonačnost (opet praznina). Međutim, te dvije boje kojima je prekivena svaka nada, nisu na slici najbeznadnija stvar. Ono što poraz dovodi do vrhunca je ustvari prazna postelja. Naime prilika prekrivena crnim plaštom na sivoj postelji je sama. Njenu samoću Borozan je poduplao tako što ju je pozicionirao na način da je pored nje ostavio prazno mjesto. Prazno i tužno.
S obzirom da je kovač srednjovjekovnih spomenika bio limitiran (nedostajao mu je alat) (ili već: nije bio umjetnik) motiv kola tretirao je kao ukras, a naučnici su ga često objašnjavali kao posmrtno kolo. Međutim, na ovim slikama kola poprimaju nova značenja. Na slici Kuća, likovi su kolom obuhvatili (opasali) kocku koja je (možemo pretpostaviti) bila stećak. Sigurno je da ona to više nije. Ta kocka je sad praznina, ta kocka je sad kuća, ta kocka je sad kocka leda. Kolo po Borozanu simbolizira predaju pred nemilosrdnom vječnošću – prihvatanje jedinog izvjesnog obrasca.
Slika Jesenas koja prikazuje jelena, još kao skica me je osvojila. Jelen na srednjovjekovnim spomenicima (prema nekim naučnicima) simbolizira nemirnu ljudsku dušu i čest je motiv. Igor je jelena (možda svoju dušu) smjestio na blago izvijenu plohu. Taj blagi luk mogućeg stećka jelenu je utisnuo život (opustio ga) i on se na slici doima ne samo živim, već i ponosnim.
Da se vratim na početak teksta, odnosno na onu Šileovu da svaki umjetnik mora biti i pjesnik. Usuđujem se reći kako je Igor Borozan jedan od naših najvećih pjesnika. Pjesnik kojem treba vjerovati i čije oči treba koristiti. Osim ako nam se ne bude u mraku.