Očevi rokovnici
Među najmilijim mi stvarima
što ostadoše iza oca,
njegovi su radni rokovnici
Krupnim dlanovima izlizani
Vremenom otučeni
Tegetni, smeđi i tamnozeleni
Nosao ih je po gradilištima,
studenim zgarištima, birtijama,
po hercegovačkim sokacima i selima
poleglim u ratu
Unutra:
skice, brojke, krokiji tlocrta,
s par poteza načinjena krovišta
Imao je sigurnu ruku,
nerv za prostor
i živu, raspjevanu liniju
Znao je gledati
U najmanjem, smeđem,
poviše kalendara za 2001,
dva puta podcrtan
moj stari broj:
IGOR
061 – 536 – 204
Zovnuo bi uveče,
pitao, dajem li ispite, imam li šta jesti...
Navij sat, poslaću ti ujutru, busom, nešto para,
rekao bi prije pozdrava
Isus na Poplatu
Tamo do sredine ljeta,
kada sa svojima
na djedovinu
iz daleka dolazi prijatelj,
pusta će biti
i tiha tkati muk
jedna soba
u selu poviše Stoca
Unutra,
u šaci kvadrata,
milo zamirišu
preprane kuhinjske krpe,
sjecne znoj posječene grabove šume
Svaki predmet
javi ti se i podsjeti
na svoju namjenu –
kao da tek izumljeni su –
krevet, stol, šporet
Čaša i hljeb
A u kutu kraj prozora –
sve bih da to kažem –
o čavao okačen
umjesto mene samuje
moj kolaž: Posljednja večera
Grijesima našim,
zemljom
zamrljan Isus
i apostoli
svi do jednog isti, nijemi
čisti
Zrnca
*
Lijepo je ovdje –
u kafeteriji studentskog doma
Interijer, za divno čudo
osmišljen, dizajniran
Raduju oko
pastelni tonovi
i puno drveta
Kafa: kako-kad
*
Student za susjednim stolom
kao da ne uspijeva
nečega se prisjetiti –
predugo trese kesicu šećera
*
Neko je, upravo
zavrnuo slavine na banderama
i – narančasta svjetlost prestade
liti po ulici
Zvanično je dan
*
Motam putničku i
brojim, već otrovan,
čikove u pepelnici –
dva četiri šest.. devet!
*
Poput ribica u akvarijumu,
mimoilaze se iza stakla automobili
Sivi, crni, bijeli...
*
Kao da podižem sidro
uzimam s naslona jaknu
Treba isploviti
Preda mnom
bonaca ponedjeljka
Tjeme otoka
u daljini
*
Profinjenim baritonom
srednjoškolski profesor završio je rečenicu i
ne krijući od prisutnih za stolom,
palcem u cipelu vratio
ručku najlonske kese
Došle su kiše
*
U pasažu između zgrada
tu, gdje dogodio se
mladalački, nespretan poljubac
i kratak, prekinut zagrljaj
–
nekoga čeka
grafit sa šifrom
i srcem
*
Istrčala prije ostalih
s beharom u februar
divlja kruška
Sama sada
zebe kraj puta
Spomenu je,
kao krasnu čudakinju,
putnici
Dvoje
Dragoj, za godišnjicu braka
Pridigao se
iz plitkog poslijepodnevnog sna,
dobauljao do kuhinje i
uzeo veliki
Smoki
Zbacila je sa sebe deku,
topla sjela kraj njega
Eno ih
na narančastom dvosjedu,
zavlače ruke u šuškavu kesu
i nerasanjeni se
smiješe
Ispraćaj
Pogrebna povorka
došla je, tiha, do odredišta
Kao da švercaju se bez ulaznica,
okupljeni prolaze kroz malenu kapiju
Lijevo od ulaza, supružnike
M. 1947 – i S. 1953 –
čeka skromna, useljiva grobnica
Ne znaš, šta bi sa rukama
A noge – one, u oblake propadaju
Jedan kamenčić
otkotrljao se u vlažan mrak
I ti, hitro, za njim
Nema sveštenog lica, ni opijela
Samo truba, trpka, u visini
I lelujav na konopima lijes
Zriju, van dohvata, po brdu, šipci
Nadomak groblja, automehaničar
čekićem kucka u karoseriju
Popravlja
što se popraviti da
