BIBLIJA
Mater mi od prvine nadjede ime,
Neimenovano se zaboravi lako.
Niče dažd iz svoda nebeskog
Uto ptica pod svodom umrije.
Udesi se ispred nas drvo od znanja,
Stavišmo se ponizno, ničice.
Dunu ko što i duvaše
Prije.
Tekoše zvuci
Pa onda i voda.
Navijek s velikim vidom
Pa onda sve vrveći,
Velikim ti se i čini.
A grijeh malen, u računu.
INVENTAR
Krepkost udisaja,
Misao, list.
Zaboravljena riječ,
Želja, cilj.
Zanesenost pokreta,
Dodir, bol.
Nepovratan čin,
Sjeta, zid.
SUD
Moja soba upire.
SVE POČINJE SA A
A?
Hoćeš li da dignem dva prsta?
Kao da sam propustio nešto
Veliko.
Koliko bačeni kamen gradi želje na površini jezera?
NAUK
Pjevao sam u crkvenom zboru.
Vjeronauk nedjeljom na kraju grada
A tamo
U crkvi Jugoslavija propada i vjetar piri.
Daleko je bio moj stan, na putu me voljela zrela Ruža.
Ja sam joj, gledajući je ka nebu, pričao
Vicevima nespretnim o Muji i Suji, njihovom bivanju.
S potiljka mi je milovala kosu.
KUĆNI RED
Kućni red.
Morrisonu izrasla bradurina na omotu ploče,
Što bi danas rekli četnik.
Veliki je odmor,
Tri crnogorska rezervista stoje u redu za tople sendviće.
Prodavačica kupi pomfrit sa pločica.
Danas Duško nosi šajkaču i kašikare pod jaknom.
Uplašeni prolaznici ispred Pošte padaju
Pokošeni imaginarnom eksplozijom.
Duško se smije.
On smije izgleda.
Ustaše kolju malu djecu.
Ustaše bacaju malu djecu na ognjišta.
Partizani se prikradaju poliveni vrelim uljem,
Jedne ljetne noći,
I pjevaju sasvim slobodno
O Slobodi.
Moj djed nije klao malu djecu,
Pokoj mu duši.
On je gradio kuće.
Tvrdio je za gospara Adolfa,
Plemenitog Vuka,
Da je najpametniji čovjek svijeta.
Daleko su obale, plivajmo dide zajedno,
Pod kišom koju si nekada davno odabrao
(Zar ne vidiš?) Bijela Vojska dolazi.
A ovako, djeco, izgleda kokarda
Kada se iscrta kredom na zelenu školsku tablu,
Jer ti si Musliman.
Zašto slika našeg Broza visi obješena na sredini,
A ne malo ustranu?
Reći će ti direktor,
Onaj s masnicom Rođenih
Dok si držao dah
Dulje od sirene na koju zastaje čitav grad
Uspravno,
A semafori mijenjaju boje ulicama.
Iza garaža, iza zida, iza zgrade slijepi igraju
Limuna i Naranče.
Cigani odlaze za tragovima visokih vojnih lica
Odmjereno i logistički perfektno.
Šintori dolaze na svoje.
Ružičnjaci su prekriveni dječjim fudbalima,
Kućni Red je trajno uspostavljen.
Daleko su obale, plivajmo dide zajedno,
Pod kišom koju si nekada davno odabrao
(Zar ne vidiš?) Bijela Vojska dolazi
Jedemo gulaš od Američke molitve.
PRUGNICI
U prvom mraku. Ne znam jesu li mi otvorene ili
Zatvorene oči. (Pitaš me.)
Ne znam gdje počinjemo i koliko smo to. Da li se širimo
U mraku ili postajemo prah.
Snovi su projekcije nutarnje na spuštenim kapcima,
Crvenim zaslonima. Nakon dugih čitanja,
Ukršteni redovi i stupci grafički
Od slova i stranica.
Jutrom padamo naglo u svoja tijela, u sobe i sebe,
U svoje protočne živote.
JEDVA ČEKAM
Jedva čekam onaj pravi
Trenutak za (pre)pisati pjesmu
U čvrsto tlo bilježnice s linijama.
Između očekivanja, intuicije i vjere,
Krutog gutljaja travarice
I osunčanog suhozida u trećem planu,
24 sata u rukama prezrele generacije,
Naglo pojačan ton suhog zraka
U vlastitim nozdrvama.
Jedva sam se dočekao
U ovom stihu bogoslužeći tekućini
Iz crnog srca, iz crnog stroja.
Raspored ulijeva sigurnost:
Kupiti, oprati suđe, prosušiti veš,
Ozračiti uši pariškim improvizacijama,
Obasati stih, boldirati mis’o,
Progutati slovo, izvući karticu, osvrnuti se
Na komentar o kapitalizmu, podići guzicu –
Tek zabiti Zlatanu Ibrahimoviću kroz noge,
Uskočiti u njene plave, smeđe i zelene oči,
Podviknuti djetinje.
Pogledati očima monstruma.
Osvijestiti se tek na drugoj stranici,
Uživati u osmijehu
I opuštenim želučanim mišićima.
Žar ulijeva smirenost u krvotok,
Kašalj kopni uglovima,
Na pješačkim prijelazima.
Balkoni se ubrajaju na prste.
Prst primičem oku.
Oko vidi sunce.
Zagrijane su vijuge,
Nategnut živčanomesni sustav bića navika,
Trenutak izbora ili priroda odustajanja –
Sve treba zapisati.
Ljubim te točkom.
