Ujutro sam gledala mišiće. Zatim sam se prepuštala dimu
cigarete. Pustila sam pjesme. Jedna je bila toliko emotivna, da
sam se preznojila. Zatim sam lutala po sobi. Tražila sam taj
jutarnji osjećaj, kad je život bio dovoljno u meni. Kad nisam
kao živa mjerila toplinu svijeta. Srce mi je odbrojalo trideset
i sedam. Noge su titrale. Poslijepodne, ubijeno društvom koje
strahuje, koje me gledalo u oči i koje se nadmetalo riječima.
Nisam ispuštala toplomjer iz ruku, nisam htjela iscuriti iz
stakla. Bila sam unutra, ali kad sam se rasprsnula bilo je to
na tisuće dijelove i nisi me mogao uhvatiti. Ne znam možeš
li sada, kad ohlađena tuđim strahom, postupam i pišem ti
bojažljivo. Mutili su me i slika tebe je takva. Ako ne uspiješ
shvatiti, nema veze. Ako budeš lomio, bit će loše. Rasprsnut
ću se. Pokaži mi zato preko stakla, koje će uvijek ostati. Jesi
li ikad vidio živu u komadu, kako teče?
Jednom, davno prije, zrcalo se obložilo staklom. Izvorno
je to bila živa energija. Tako je bilo jutros. A poslijepodne,
i moji skrbnici, koji imaju stakla, ili su i sami stakla, narušili
su ravnotežu.
Ne mogu dopustiti toliko bujanje strahova oko mene. Tumor,
pisao je netko, se širi. Ljudi se ogledaju u tebi, kao u vodi.
Površina mi je tako glatka da me ljudi gledaju. Danas je jedan
konobar zamalo pao preko mojih nogu. Zagledao se u to staklo,
koje se iz očiju širi prema licu i obuhvaća i zube. I oni su
stakla. Tako zrcalo puši. Ne vidim se. Vidim da ljudi padaju,
da se ruše. Potpuno mi je svejedno. Danas sam najhladnije
oružje, sama blještava oštrica noža. Siječem, sijevam. Munja,
što hoćeš, dobio si. Dobio si opnu oko duše. Skorila se
u školjku. Zašto si me natjerao da blještim od hladnoće, da
budem snježna, da budem led, ocaklina tvojeg zuba? Zašto
si otišao, kad sam baš otvarala, kad sam povjerovala, zašto
nisi blizu, sad, kad ti riječi prenose svu dublju odanost. Jesi
li to htio, da pišem? Da prestanem pjevati, da prestanem
razgovarati, da prestanem biti šaljiva, da prestanem koristiti
štake, znanje i sve to, da zaista počnem s pisanjem? Pisanje
je to, kad me natjeraš, kad mi zatvoriš sve onda je to moje
zadnje ledilo, stupanj tišine.
Ustanite vi, sve biljke koje je netko zario u zemlju, koje su
rasle sa suncem, ali je sunca nestalo i one su u nemoći. Osvetoljubive
su, razvijaju otrov. Ti si bio takva osoba. Bio si gljiva
luda od manjka svjetlosti. Nisi junak, nego si otrovao Snjeguljicu,
ti si ona žena koja je donijela otrovanu jabuku. Zrcalo
je kraljici reklo: ona je najljepša. Reklo je to kraljici jer mu se
gadi. Vjerojatnost da će vas mrziti jer izgledate kao snijeg je
velika. Velika je čast imati ljepotu snijega. Zrcalo šuti. Ono
skuplja u sebi sve ljepote. Samo odražava. Kad ga razbijemo,
kad smo tamo gdje ne smijemo biti, kad napadamo, nemamo
ga ispred sebe. Balerine ga uvijek imaju, uvijek ljepota pokreta
traži zrcalo, da je odrazi. Uvijek zemlja, drvo, traži površinu
vode. Uvijek lijepi narcis dolazi. Nije narcis gledao sebe, nije
poludio od toga. Poludio je od istine da je lijep. Da će ga
uzimati, silovati, tjerati u svoje mreže. Kao i zlatna ribica, svi
je žele imati. Trofeji, jeleni i srne, samuju u šumi. Lovci tiho
dolaze. Kako volimo jesti meso jelena, i rogove zabiti u sredini
sobe, iznad kamina. Mahati trbusima u plesu. Kako volimo
zavoditi, tim trbusima prepunim srninih pločica.
Cijela šuplja tijela koja se ispunjavaju pokretima, da potroše
energiju, jasno je, tko jede meso, mora plesati.
Imam masni čvor ispod ključne kosti, malen je i osjeti se samo
kad podignem ruke u zrak. Šaljem ti čvor, ako ga pleteš, onda
znaš kako rade. Ali ako ne pleteš, ako si istinit i jednostavan,
kao izravnana površina, u što vjerujem… Vjeruješ li kao i ja
u more? Odlazimo li svi tamo, na kraju, u te velike površine
koje nam se smiješe? Ne znam. Ja odlazim kad me puštaš.
Kad me ne dotičeš, odlazim, dan po dan, tamo. Sad me opet
puštaš da se vraćam sebi, da na ulazu u mene bude nešto
moje. I tako topografije ponavljaju same sebe, naša imena po
tijelu nalik su imenima stvari, naši su krajolici istih imena
kao reljef. Nisam mistik, ali shvaćam analogije. A ti si shvatio
to davno prije, pokazao si mi list i rekao da ima oblik srca. Ti
znaš više i dulje. Moje znanje ne želi biti tako duboko, želim
zaboravljati stvari. Ne osjećam te danas, pisanje se pretvara
u onaniju. Najtužnije su radnje samih ljudi sa sobom. Još uvijek
ne znam što je. Nisi opor, nisi gorak, nisi sladak, nisi ljut, nisi
kiseo. Imaš nešto vjetrovito, to znam otprije. I nešto čvrsto.
Ne osjećam tvoj miris. Nevjerojatno, ti si kamen. Hladan,
ali se grije u mojim rukama. U prosincu sam grijala kamen
rukama tako da se užario. Željela sam da budeš dobro, da
ozdraviš. Poslije sam shvatila da sam ja bolesna, od krivnje
i straha da ćeš biti loše. Ti si ozdravio, ali nisam ti nikad rekla
koliko sam se prepala za tebe. Nisam ti to smjela reći jer ti si
uostalom poduzeo još nekoliko stvari koje su me otrijeznile.
Neki ljudi koji su me uveli u prostoriju u kojoj je bilo zadimljeno,
u kojoj se pušilo tisuće cigareta i sve su gorjele, sve su
htjele probušiti nešto, opušci su podivljali. Nisam marila za
štetu, samo sam htjela van iz te napušene sobe. Toliko ljudi,
toliko očiju. U jednom trenutku su žarile i gledala sam žar iz
očiju. Netko je zapalio elektronsku cigaretu. Ona, ta tjeskoba,
i strahovi da ćeš ti umrijeti, su me naveli da zaboravim da ja
mogu umrijeti također.
