Ma sve nam je bilo tol’ko blisko da nas je čepilo.
Poslije svake probe, isti bi ljudi išli u iste kafiće i izgovarali iste riječi. Ja bih pravio iste kao odvratne zajebancije ne bi l’ me iste kao zgrožene cure iz zajebancije kao zgroženo odgurnule (al’, za uhar je siromahu…). Bahor bi primjenjiv’o iste taktike da se ogrebe za iste vrste cigara a Samir bi nas davio istom pričom o istim stvarima pod isti hastal i isti zimski mrak isto bi pao preko svijeta i iste zvijezde bi izašle u istoj slikarskoj kompoziciji i svjedočile, stravično, da je sve bilo isto.
Dvije godine ove tuzlanske opsade.
Najgore je bilo što sam znao baš u kojoj stolici kafića sam sjedio. Da je stolica osoba bila, znao bih joj i ime i nadimak, gdje radi, veličinu njenih bradavica. Znao sam da ako bih spustio ruku i uhvatio njenu zadnju desnu nogu, da bih bio u stanju da u drvetu prepoznam one dvije kvržice ispod zadebljanja od navoja pletenog pruća koje ju je kao činilo čvršćom i gotivnijom…, ma nije se moglo durat’ ljudi!
Dođe mi mučnina. Ma nije da mi je došla, nego sam ja post’o svjestan muke koju duram već dvije godine evo, muke od koje ništa nikad te ne boli, al’ od koje ti i onako životna energija neminovno opada, k’o da je drenirana konstantnom, beskompromisnom groznicom. Tu iznenadnu spoznaju osjetio sam k’o organsku neku paniku u sebi, gdje patnja nije u tijelu nego u samoj ideji tijela, u svom početnom nacrtu. Moja koža biješe Ziploc plastična kesica na zatvaranje, a materijalni i nematerijalni komadi mene komeljaše se u sokovima mog krvničkog pajca. Dođe mi svega dovde, i ja se isparih. Isti ljudi, more bit’, rekoše nešto drukčije ovaj put. Al’ mene ne bi da to čujem.
Grad biješe puk’o. Ulice – sivi luđaci. Crnopijačari prodavaše cigarete i jestivo ulje sa stolova na rasklapanje. Pijani borci za slobodu razvaljivaše srceslamajuće pjesme o žutim Stambolskim dunjama. Bradati očevi jahaše olupine bicikala, jednoručke, otpuhivaše oblake pare. Kerinje vrludaše njušeći za hranom po bljuzgavici. Mrak biješe nemilosrdan baš kao i bliskost svega biješe nemilosrdna. Mehanički, kren’o sam bio kući.
Al’ u hotelu Tuzla još imadoše struje. Njegovi stanari bijehu strani novinari, humanitarci, avanturisti, i špijuni, jedini ljudi koji još uvijek plaćaše parama za život ovdje. Sij’o je k’o svjetlo na verandi koje je neko iz ljubavi ostavio upaljeno, da ne potučes u mrakači, ili da prevari insekte i namami ih što dalje od stvarnog teferiča koji se odvijao negdje unutra. Očaran i glup, moradoh svratit’.
Unutra, trupla uzaludno stajaše na nogama k’o oprljeni moljci. Pankerčići se mrštiše na navijačiće a navijačići se mrštiše na pankerčiće. Obje grupe poziraše i šmekaše sporo cirkulirajuće cure. Svako malo hotelsko osoblje u pizdastim bordo sakoima bi ih krenulo rastjeravat’ ako ništa ne bi pazarili. Oni bi krenuli da kao krenu, pa vukli stopala, i tol’ko muzli svoje rastanke da bi eventualno jednostavno ostali tu gdje jesu. Znao sam gotovo svaku osobu ovdje.
Imadoh osjećaj k’o da mi je tijelo bilo na iznajmljivanje, k’o da je duboka bol koja me ispunjavala pripadaše nekom drugom iznajmljivaču, k’o eto kad bi se probudio s upalom mišića znajući da ama baš ništa pod milim Bogom dan prije nisi radio. Neko drugi će vrištat’ kroz mene, bi mi jasno. Ja pustih kapke da padnu k’o roletne ispred istoče čitave scene a recepcija hotela se uruši u rojevit kosmos ispremiještajućih šarenih kružića. Organska pičiše mučnina.
“Đe si ti, nema te.”
Elvis. Iz osnovne. Prezime… Nesto sa K. Jednom je nekom mrši iz razreda glavu razvalio o radijator u svlačionici. Gledah ga u facu, boreći se sa rastućom kiselinom.
“Kako si?” upita on mene.
“Bolji se kopaju.”
On se nasmija i povuče me za rukav kroz gomilu. Nešto je i prič’o. Nisam ga sluš’o. Ljudi me pozdravljaše. Rukovah se s nekol’ko ruku. A onda se nađosmo u WC-ima. Taj vonj bi natjer’o i fikus na povraćanje. Pločice ne bijehu do piša i prašina. Neonka padavičarski treptaše, strašno nešto. On se zaustavi na rubu bare, izvadi ćunu i pođe pišat’ okvirno onako u pravcu pisoara, svo vrijeme banalno mi glabaše kako on to viskijâ sa svojim švedskim šefovima i kako je i njemu, s ovim poslom, konačno kašika pala u med.
“Ma super,” rekoh i pođoh da se umijem.
Odvrnuh ja slavinu i ništa do vazduha ne izađe iz nje, k’o vapaj duhova kroz cijevi. U ogledalu ličih na jednog čovjeka kojeg sam znao i koža mi iz tog razloga izbi u žmarce.
“Drogiraš li se ti još uvijek?” cerio se on.
Wow. Glasine bijehu daleko dogurale. Ne da me je bilo briga. Jedino što je bilo važno je da je pridobio moju pozornost.
“Šta to nosiš?”
Pokaza on meni tri duguljaste bijele tablete, krzavih ivica. Odmah poznadoh to ushićenje i mrzih se zbog njega, al’ makar mučnina krenu da splašnjava pred nagovještajem uticaja droge.
“Šta su ove?” Stvarno nisam im’o pojma.
“Kurac ja znam. Olaf i oni njegovi oficiri podijeliše nam svima na gidi.”
“I, šta im bi?”
“Ne znam, reci ti meni.”
Lice mu biješe kruto sa šiljatim očima, nešto s onog svijeta. Ja mu šćepah tablete iz ruke i nasuho progutah sve tri, promatrajući ga s bijesnom apatijom. Dok mi ležaše ponad jezika, pilule bijehu slatke.
“Opa. Haman si u dešperatu.”
“Fatalizam je kod mene odbranbeni mehanizam,”
“Ma, jašta.”
Vratišmo se mi u lobi hotela, daleko od vonja i čo’j’ka u ogledalu. Stvari izgledaše drugačije jer sam nosio tajnu. Ček’o sam efekte, postepeno mlitavljenje ako su pilule opijati, navalu struje kroz nerve ako su amfetamini, kolebanje kontura ako su halucinogeni. Elvis se raspriča u šesne’est al’ do mene opet ne dođe ništa od toga. Njegove oči bijehu nesmiljene, konstantno na meni, s užitkom očekujuci ishod ovog njegovog eksperimenta. Mog’o sam osjetit’ kol’ko je on želio da ja poludim i eksplodiram, počupam svu odjeću sa sebe, isprobijam rupe u šupljinama ljudskih tijela oko sebe svojim osovitim, ludim prstima, da žvaćem vilicom očne loptice, muda, sise; to bi ga učinilo sretnim, činilo se, da me vidi kako gubim razum. Al’ sam mu znao felu i hladno se pravio da mi nije ništa, iz inata.
“Idel to?”
Pogledah ga k’o neživu stvar, i okrenuh se drugdje.
Dole ispod stepenica neki panker je nervir’o neke murijaše. Bio je drzak i ravnodušan, iako su mu oči bile uplašene. Znao sam ga. Avdo Šupak, zvali smo ga. Postoje valjda dvije vrste psa, kažu, oni koji grizu i oni koji laju. Ovaj biješe lajavac. Murijaši se okomiše na njega, njihove maskirne uniforme neusklađene k’o u predstavi amaterskog pozorišta. Samo je njihovo oružije bilo pravo. To nisu bili samo rekviziti.
“Odakle ti čizme?” upita “loši” murijaš.
“Moje su čizme.”
“Nije to bilo pitanje.”
I tako se oni ređaše pasjans frikcije, vam’-tam’, naprijed-nazad, dižući temperaturu. A po pitanju čizama, one bijehu standardno izdanje Turskih vojnih snaga, crne sa zelenim umetcima vodootpornog materijala sa strane. “Dobri” murijaš pokuša da ga smiri, al’ njegovom kolegi ubrzo pođe pjena na usta.
“Jebem li ti sve živo. Vojska nam se lomi po planini u tenama i cipeletinama, boreći se za njegovu guzicu, a ono došlo paradira nove vojničke čizme u hotelu A kategorije, pa pička li ti glupa materina!”
“Jebi se ti, nije to do mene!”
“Ne, ne. Ti se jebi. Hajd’, skidaj to!
“Ne mozeš ti meni tek tako!”
“Jesil’ čuo sta sam ti rek’o?”
Klik-klek!
Avdo Šupak preklinjaše posmatrače da mu pomognu jer je ovo bila čista pljačka. Iz očiju mu se žutila vatra, a njegova koljena poskakivala su gnjevom na pragu izlijevanja. Mi stajašmo tu okolo, beskorisni k’o stalci za šešire. Rek’o nam je da smo pizde dok je odvezivo turkinje, vik’o da mu je mati sudija, bacio se jednom pa drugom čizmom o beton, i otiš’o u crni snijeg u bijelim čarapama.
Svidilo mi se fakat da se nešto konačno desilo, al’ bijah sumnjičav prema lakoći s kojom se sve vrati rutini. Proš’o je sigurno cijeli jedan sat i ja ne mogodoh ništa nego da stojim tu i mrzim Elvisa. Počeh već da vjerujem da su pilule bile placebo.
“Jel’ počelo šta?” upita on mene, a ja naslutih podsmijeh u načinu na koji on premjesti težinu na svoju mršaviju nogu. Ja zapeh usnama i osmjehnuh mu se, dižući bradu. Sve to samo da ga ne udarim bokserom.
“Uf, jesi mi smiješan,” rekoh, i napravih korak unazad.
“Što to?”
“Vadi ta kontaktna sočiva!”
“Šta ti je bolan?”
Iz mog gledišta, gdje sam ja staj’o, postalo mi je sasvim jasno da je iza svoje maske Elvis im’o zelene oči. Al’ on mi to nikad ne bi prizn’o, i obojci nam je bilo jasno da neće, i ja zato prestadoh gurat slučaj. Samo se udaljih još nekoliko koraka nazad jer ne vjerovah svojim stisnutim šakama i rekoh mu:
“Samo da ti dadnem do znanja da i ja znam.”
S tim, ja se povukoh prema izlazu, kažiprstom ukazujući mu na moje očne jabučice. Suoči se sad s ovim ludilom, jebač, pomislih. Skontah ja da je sigurno blizu bio i policijski sat. Nadah se pravovremenom povratku kući.
Napolju je svijet odjedanput bio sjeban. Ivičnjaci su bili visočiji za glavu; bilo je k’o da se penješ uz zidove. Sve biješe predaleko. Red bijelih zgrada u mom kvartu pokušavaše da se zaštiti od mene, da mi izmakne. Tempom kojim sam mu se primicao, sigurno bih bio prekršio regulaciju i završio do jutra u bajbuku. Zato ja i potrčah. Mora da je već bilo jedan’est. Sjetih se ja Avde Šupka i žao mi ga bi što trčaše po ovom sranju onako u bijelim čanama. Skroz naprijed, humanoidne neke sjenke puzaše zidovima zgrada. Oni murijaši, k’o što gledam, k’o da su na me čekali. Ma čuh ja kako to oni kazaše naglas. Sjene njihovih pušaka štrcale su im iz sjena njihovih ramena. Jebo te, pa mora da je već bilo jedan’est. I ako jest’, to je bilo to. Ne mogodoh si nikako priuštit’ noć u ćuzi.
Zato se ja prvo i bacih pod kvadriplegičan plavi kamionet, koji je sjedio tu izgelerisan još s početka rata. Onda, polako, ja se prošunjah duz čitavog parkinga, od kola do kola do kontejnera, pa opet tako, od kola do kola do žbunja ispred mog ulaza, gdje ostadoh skriven neko vrijeme jer murijaši opet odnekud pođoše pričat’. Zvučaše k’o ptice džungle, a ptice džungle na koje me podsjećaše ne bijehu noćne ptice džungle. Jedino zbog toga i znadoh da su to bili oni. Bio sam svjestan da ako stvarno završim u pritvoru, da bi me odvelo u okruglu sobu u podrumu i reklo mi da će me tuć’ dok ne nađem ćošak u koji bih mog’o da se sakrijem. Poslije toga bi me odvelo u kancelariju gdje bi neki starješina bacio svoje ključeve od auta na sto i naredio mi da ih uzmem u ruku, samo da me kerne pendrekom po prstima svaki put kad bi ja to pokuš’o – splačine starorežimskih policijskih metoda.
Ma ne iš’o im ja vala u zatvor. Očne loptice smrznuše mi se za duplje i ako krenuh gledat’ lijevo il’ desno, moradoh micat’ čitavom glavom. A cijela mi kičma biješe već nepokolobljivo smrznuta u osovinu. Rotirah samo šake i stopala u zglobovima, ne bil’, kad dođe pravi trenutak, bio u stanju odšprintat u tamne hralje mog ulaza. Al’ oni stajaše baš tu pred ulazom, iza nekog kombija, dijeleći cigaretu. Jedan je već im’o Avdine turkinje na nogama. Jebli majku svoju! Led mi davaše znakove da kapituliram, da je sve već gotovo. Da ostadoh još sekundu steg’o bi me zaprave, i ja skočih na noge i potrčah kroz oštri vazduh, nečujno, bez obaziranja, moj torzo k’o lutak na štapu.
U ulazu, znao sam gdje su bile stepenice i, naravno, baš tu ih i nađoh. Znao sam da su imale sadamnaest stepenika, od sprata do sprata. Jesul’ mi ovi bili za leđima? Nisam ih mog’o čut’. Samo krv svoju. Misli.
1 ok ok ok
2 ok samo
3 se smiri
4 ok
5 nisu te ni
6 vidjeli
7 ok
8 joj mrakače
9 joj mokraćee
10 ok ok
11 još samo nekol’ko
12 smiri se
13 gotov si
14 stigo
15 petn’est
16 šesn’est
17 OJ MAJKO DRAGA
Jedan od njih zrgabi me za podlakticu i Bogom se kunem upuca me nekakvim oružjem na struju, jer udar elektriciteta podera kroz mene k’o samrtni hropac i sav se onaj led u meni i na meni otopi u znoj koji me svog preli, i ja se zadžilitah u svim pravcima, sa srcem koje mi je u grlu tuklo, i kolačilo se k’o džinovsko oko ispod kože vrata, dok ja u tom svemu ne nabasa rukom na njegovo meko tkivo u mraku, neko toplo tkivo u mraku, što mi objasni da je to samo čovjek, da ovaj što me drži samo je čovjek, i ja se opet zadžilita, al’ ovaj put samo u njegovom pravcu, i udri-nedaj, i bokserima, i nogama, i njegov stisak na mom zglobu postade slabiji i slabiji dok ja postadoh jači i jači, dok me konačno više ništa ne držaše za ruku da me vodi u zatvor; ništa me ne doticaše osim hladnog granitnog poda koji pritiskaše odozdo—kroz đonove mojih Reebok tena, kroz vlažnost mojih čarapa—tkiva mojih ravnih tabana.
Hrčak me probudi pokušavajući da proglaba kroz metalne šipke kaveza, il’ je samo htio da odstruže visak prednjih zuba, kako bilo. Roletne su žmirile k’o i moje raspoloženje, to je barem bilo očigledno. Mala kazaljka biješe između II i III a vel’ka između VI i VII, bliže VII. Paje Paci i njegovi nećaci mjesečariše mi po posteljini u starinskim spavačicama. Male tačkice svjetla bile su raštrkane sobom, ušunjavajući se kroz sićušne otvore u plastici stupinskih roletni, što mi reče da je već bilo poslije podne. Ja krenuh da ustanem i odma’ zamumlah od bola.
Bilo je k’o da se jedno hiljadarka lakomih, liliputanskih lovaca na blago pneumatičkim čekićima probila u moje tijelo, izrovila svaki budžak i logu mojih kostiju, prosijala svu krv, prekopala svu delikatnu sivu masu, oprljenu tu i tamo alkoholom i isparenjima razrjeđivača, i pronašla apsolutno ništa vrijedno, ništa što bi se na otpadu moglo razmijeniti ni za siću, i postala nadrkana rulja i zauzvrat se okrenula i demolisala lokalitet, oskvrnula ga sićušnim otrovnim govancima i pišaćom i odjebala kući bez da se sjeti da zaključa za sobom. Mislim da sam i temperature im’o.
Ratna rutina lične higijene u mraku. Poduhvat je bio i da se istisne ono malo bezukusne zubne paste na četkicu i da se odvuče do kuhinje. Tu je bilo vode u narandžastom burencetu sa improvizovanom pipom koju je otac vodoinstalaterskom trakom zalijepio pri dnu.
Mati sjediše za mušemli stolom, križajući krompir u crvenu zdjelu. Radio biješe prikopčan na akumulator na komadu kartona na parketu. Poletan muški glas izvještav’o je o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ja odžombirah do lavaboa.
“Eto te, zoru si prevario,” reče ona.
“Ma imam temperaturu,” rakoh ja njoj.
“Neko je sinoć haman pokuš’o da ubije onu Abdićku s prvog sprata. Ma, ubilo Boga u njoj.”
Ja sam bio kreno da odvrnem pipu kad mi se krvavi zglobovi prstiju pomoliše u potpunom fokusu. Radio sviraše džingl. Ne imadoh ja šta tu da kažem, te se polako vrnuh i vratih se nazad u krevet u kojem sam se nad’o spavat’ k’o zaklano dijete.
