(„Nosive konstrukcije“, Katja Grcić, Meandarmedia, 2015.)
Ako je povjerovati svemu što piše u uredničkim blurbovima i, uglavnom, prijateljskim recenzijama, gotovo pa svaki ovdašnji prvijenac na ovaj ili onaj način pravi ovakav ili onakav iskorak. Dakako, u većini se slučajeva radi o pripisivanju fiktivnog značaja koji sa stvarnim sadržajima teksta ima malo ili nimalo veze ili je pak riječ o tek detektiranim autorskim potencijalima koji se kroz daljnji rad mogu ili ne moraju ostvariti. Da je pristup Katje Grcić „originalan, suvremen i svjež“ te da u konačnici njezina prva pjesnička zbirka „stilski i tematski prelazi lokalne i tradicijske okvire pjesništva“ zaključuje Olja Savičević Ivančević. Prečuje li se panegirički prizvuk navedene ocjene, može se reći da Nosive konstrukcije ove splitske pjesnikinje većim dijelom i nose potencijale koje joj recenzentica pripisuje, pri čemu posebnu pažnju treba obratiti upravo na temu i stil.
Nosive su konstrukcije nevelika zbirka pjesama. Budući da je autoričin cjelokupni opus dosta pozamašniji – neki su ovdje izostavljeni stihovi i ciklusi razasuti po različitim papirnatim i virtualnim publikacijama – ovakva redukcija upućuje kako na autorsku zrelost koja teži selektivnosti, tako i na jači urednički angažman (urednik knjige je Branko Čegec). Četrdeset i tri pjesme podijeljene su u pet ciklusa. Među njima po kvantiteti, pa i kvaliteti dominiraju kratke lirske pjesme. Upravo će nas ova forma u više momenata podsjetiti na pjesme iz jednog starijeg prvijenca Može i kaktus, samo neka bode ovoj pjesnikinji generacijski, ali donekle i po pjesničkom senzibilitetu bliske kolegice Asje Bakić. Dok je lirska junakinja potonje kritički pozicionirana u konkretan društveno-politički kontekst, lirska oštrica Katje Grcić usmjerena je ka nutarnjem svijetu i samom jeziku kao mediju. I jedan i drugi pjesnički rukopis odlikuje ironija kao makrostrukturalna figura koja se u oba slučaja ostvaruje nizom stilskih postupaka.
Krenimo od naslova zbirke kao tzv. jake pozicije teksta. Ironični se efekt najprije postiže značenjskim srazom između samog naslova zbirke i grafičkog rješenja naslovnice – prikazu ženskog stopala u cipelama s visokom potpeticom u vidu rendgenske snimke. Riječ je o poigravanju sa štiklom kao konvencionalnim označiteljem feminiteta, nosivom konstrukcijom ženstvenosti. Ako bi tko knjigu odlučio prosuditi po koricama, automatski bi je mogao atribuirati ženskom, onako kako muški kritičari uobičajeno etiketiraju knjige autorica koje pišu o intimističkim temama, pri čemu se ženska emocionalnost po defaultu smješta na pol nekonkretnosti, raspršenosti, nedorečenosti i sentimentalnosti. K. Grcić svoje fragmente ljubavnog govora ispisuje potpuno suprotno. Njezina se lirska heroina usudi biti dovoljno drska da se u svemu osjeća „superiornija od njega“, da osuđuje njegove poraze „drsko i glasno“, da ismijava njegov štit: „izazivam rado, / ispipavam granice / i pravim se pametna. / osuđujem njegovu mekoću, / kruto se izražavam“. Moglo bi se reći da se prema ljubavi kao univerzalnoj i velikoj temi strateški postavlja neozbiljno, baš kao što su naizgled neozbiljni i njezini stihovi. Kroz njih se kazuje o nemogućnosti iskazivanja prostog volim te, rađanju i skrivanju zaljubljenosti, fizičkoj prisutnosti i duševnoj odsutnosti, prekidu ljubavnog odnosa i onom što dolazi poslije… Emocionalne su to sadržine koje reflektiramo na dnevnoj bazi, a njihova svakodnevnost kao da se i jezično dodatno doznačava – uporaba malih slova i minimalizam podsjećaju na specifičnu stilografiju statusa na društvenim mrežama. Stoga je temeljno obilježje ovih lirskih minijatura konciznost, svedenost, preciznost pjesničkih slika i lapidarnost u izvedbi koja se iskazuje neizostavnom poentiranošću posljednjih stihova kojima se od pjesme do pjesme postižu različiti, uglavnom humorni učinci. Posrijedi je namjerno ometanje očekivanog razvoja slike, konotacijski uzlet ili denotacijski rez, demistifikacija i stavljanje pod upitnik, primjerice iluzije romantične institucije ljubavi: „[…] i dok se gušim / ti pjevaš / love is in the air / objasni mi, / kako da te volim“. Paradoksom, čestim bizarnim motivima i čitavim repertoarom stilskih sredstava pjesnikinja će se koristiti i kada govori o konkretnom i općem – brigama, novcu, neredu, požudi, snovima, nepravdi, strahu, bolu, majci, avetinjskoj očinskoj figuri. Nerijetko će se posegnuti i za citatnošću čime se ocrtava šire kulturno okruženje ovih pjesama. Međutim, nisu sve pjesme kvalitativno ujednačene. Neke ne prelaze razinu dosjetke, a samim je naslovom nekolicini pjesama dokinut potencijalni širi značenjski dijapazon.
Uzajamnost, (Ne)otpornost, Tlačne sile, Elastičnost i Krhki materijali nazivi su ciklusa iz kojih se nazire svojevrsna dramaturgija, priča o sazrijevanju lirskog subjekta. Stoga nije slučajno da u posljednjim ciklusima kratke forme prerastaju u duže, emocije se ukazuju kao krhki elementi ne baš tako stabilne nosivosti, lirska se junakinja hvata za repove nedorečenog i nedovršenog: „[…] s razlogom i bez njega / ja ne mogu napisati / to što ne želim prihvatiti“. Na koncu, nameće se pitanje retoričke naravi: je li danas moguće pisati ljubavnu poeziju bez (auto)ironije? Ovaj će nužni odmak pjesnikinji omogućiti da se kroz humor nasmije svojim strahovima i samoj sebi – u množini i jednini. Jer svaka je ljubavna pjesma ujedno i autorefleksivna.
Iako je Katja Grcić u našem književnom prostoru već neko vrijeme prisutna kao svestrana književna radnica, širem se čitateljskom krugu po prvi predstavlja solidnim prvijencem čija vrijednost i zavodljivost leži upravo u nepretencioznosti i mogućnosti za daljnju nadgradnju.