Jana Radičević, Ako kažem može postati istina, Partizanska knjiga, 2019
Pjesnikinja Jana Radičević članica je Foruma mladih pisaca iz Podgorice koji djeluje već punih šest godina. Kontinuirano djelovanje rezultiralo je nekolicinom objavljenih poetsko-proznih zbornika, dok su se pojedini/pojedine članovi/članice Foruma, uvelike zahvaljujući mogućnostima umrežavanja i književnim natječajima izvan Crne Gore, svojim prvim samostalnim knjigama krenuli/krenule i regionalno predstavljati. Spomenuta je pjesnikinja, inače gošća europskih rezidencijalnih književnih programa, svoju prvu poetsku knjigu Ako kažem može postati istina 2019. godine objavila u nakladi Partizanske knjige iz Beograda.
Opstojnost spomenutoga Foruma, čije se aktivnosti nastavljaju i nakon pojedinačnih afirmacija njegovih članova/članica (svoje prve, pa već i druge knjige objavili su Barbara Delać, Nikola Ćorac, Luka Boljević), valja posebno naglasiti upravo zbog danas i osobito ovdje rijetke prakse udruživanja potaknute ne samo materijalno-pragmatičnim – projektnim ciljevima nego i željom za stvaranjem zajedničkog, a za mladu autorsku individuu programom neopterećenog i neograničavajućeg prostora poliloškog ispitivanja vlastitih stvaralačkih potencijala. Za pretpostaviti je da je dosta pjesama okupljenih u prvoj zbirci Jane Radičević, prije konačnog uobličenja, tesano na forumskim čitanjima koja podrazumijevaju međusobno konstruktivno razmjenjivanje dojmova i mišljenja o pročitanom, kritika i sugestija. Javna su Forumova čitanja nerijetko organizirana kao pravi mali skupni poetski performansi. I to valja naglasiti jer je diskursno višedimenzionalna i zaigrana poezija ove pjesnikinje lako zamisliva u intermedijalnom izvedbenom (p)ostvarenju.
*
Na prvo listanje zbirke Ako kažem može postati istina uočljiv je paratekstualni minus-postupak: izostanak očekivane sadržajne tablice, odnosno indeksa pjesama s pripadnim im stranicama. Već to upućuje na konceptualnu promišljenost zbirke čijih je četrdesetak pjesama objedinjeno u kompaktnu cjelinu, a moglo bi se reći i malu poetsku pripovijest, koju čini jedinstven motivsko-tematski sklop, sa središnjim likom – lirskom junakinjom koja nosi ime pjesnikinje. Zapitanost nad vlastitom individualnom, socijalnom, rodnom, kao i stvaralačkom pozicijom u suvremenom okružju posredovane, virtualne stvarnosti, junakinjine su preokupacije koje se poetski transponiraju na dvama načelima: narativnom i jezično/diskursno-eksperimentalnom.
Narativnost i eksperimentalnost, kao stilsko-tvorbena načela, isprepliću se u uvodnoj pjesmi kroz čiju se dvodijelnost naznačuje temeljno tematizacijsko i relacijsko sjecište: odrasla lirska junakinja upravlja se prema svijetu, prema drugome, kao i prema svojoj – stvaralačkoj – drugosti i drugačijosti koja se osnažuje rekreacijom vlastite, zatomljene i pasivizirane, dječje percepcije i perceptivnosti. Potonje je u vezi s težnjama pjesnikinjine junakinje – Jane – za osvajanjem, što znači stvaranjem, vlastitog prostora slobode i autentičnosti, u algoritamski proračunatoj sadašnjici svedenog na milimetarske mogućnosti. To osvajanje, zapravo stvaranje, u slučaju ove poetske avanture podrazumijeva stalno percepcijsko resetiranje – vraćanje u stanje nagosti pogleda, autentičnog i neposredovanog, djetetu svojstvenog doživljavanja i spoznavanja.
Pjesnikinja, pripadnica takozvane Z ili, njezinom kovanicom (iz pjesme „kamen papir ksanaks“), Z-egocentar generacije, koja se skoro prestaje sjećati svijeta prije društvenih mreža utopljena u sinkroniji virtualnog bespuća, oživljavanje vlastitog djetinjeg ili nultog doživljajno-spoznajnog obzora uspostavlja kao poetičko-stilsku i idejnu dominantu. Među likovima iz pjesnikinjinih malih stihovanih naracija izdvaja se Mila, akterica dviju pjesama, djevojčica koja tek treba krenuti u školu i koja, tipično za svoj uzrast, svijet doživljava bez opterećenosti iskustvom i usvojenim znanjem: „dok vrhom ajfelove kule / kidam dobro ujačenu omotnicu novih knjiga / mila baca avion po kući / pravo u peć, rekla je / za avione je najvažnija aerodinamika / nemam pojma šta je to učiću u školi, kaže ona / i navršava šestu godinu“ („suveniri, f-ja i značenje“). Promatranje djevojčice čija se otkrivanja događaju neposredno, kroz spontanitet igre, potiče melankoliju – označenu kroz simboliku prašnjavih magneta na frižideru kao „mjesta na kojima nikad nijesmo bili“ – odrasle junakinje kao refleksivne (knjiške) osobnosti svjesne da su svježina i naivnost njezina oka nepovratno izgubljene. Šestogodišnjakinja provocira junakinju na buđenje uspavanog djeteta u sebi, pa tako u pjesmi „tv&net za sve“ zajedno kližu po nepreglednoj površini ekrana, dok joj djevojčica kažiprstom pokazuje sadržaje i „vraća snimak po ko zna koji put / smije se golotinji i nije je stid / […] divi se meksičkom daždevnjaku / danas ispituje ljude / sjutra ptice / ne voli kada čitam knjige / mila ima 6 / i traži da joj pričam o potencijalu“. Za razliku od posve mrežnog univerzuma u kojem odrasta Milin naraštaj, junakinjino djetinjstvo jedan je drugačiji, organskiji topos, u kojem „zemlja ima miris / trava ima miris“, u kojem „trčiš bosa po sijenu i nije ti ništa / nema alergije na polen / nema izduvnih gasova / nema oznake BIO jer je sve zaboga bio/bila/bilo / radio/radila/radilo“. Navedeni su stihovi iz posljednje pjesme („rastemo u tuđim očima“), koja zajedno s nenaslovljenom uvodnom čini narativni okvir: najranije razdoblje kao predmet melankoličnih (s)vraćanja, a time i idealizacije, nužno se rekapitulira iz perspektive odrasle junakinje koja glasom male Jane ustvrđuje kako ipak mrzi ljeto jer „ti čistiš paradajz koji te hrani, a / druga se djeca bezbrižno igraju / slažeš ga u gajbice, da se vidi zelena peteljka“. Veće pjesme, kakve su „kako se sačuvati od svega“ i „nešto zbog čega se uvijek malo postidim“, sastavljene su od epizoda s likovima iz užeg obiteljskog i šireg susjedskog kruga – junakinja-djevojčica rasjeca koljena, dlanove i donju usnu pri padu u babinim crnim čizmama sa štiklom; opeče dlanove na usijanoj kvarcnoj peći u pokušaju sušenja plišanog pileta; već bude kasno kad svi u kući primijete da je djed oslabljenog vida naopako postavio šare dviju slomljenih kuhinjskih pločica… – povezanih shodno eliptičnoj sintaksi sjećanja, koje se unutar narativne cjeline pjesme simbolički nadograđuju zadobivajući značenja prvih i suštinskih ranjavanja i (pred)određujućih slučajnosti kao sastavnica svakog djetinjstva. Kraćim pak narativnim pjesmama, isto u pripovjednom prezentu, u kojem se mala i velika Jana sjedinjuju, uokviruju se izdvojene slike – pribježišta pred budućom, neminovnom smisaonom entropijom. Takav je „referentni okvir“ u kojem: „deda i ja sjedimo u bijeloj ladi / ruku guram među mrtve leptire / njihov prah mi ostaje po prstima / deda mi čita recept za kolače sa piškotama / pomislim, lijepo mjesto za smrt / u samom dnu šoferšajbne“.
Djetinja perspektiva, iskustveno i knjiški nesputana, čija je snaga upravo u njezinoj nepostojanosti – „baš smo gledali / film kada je moj / otac izjavio da / ne voli džeremi / ajronsa / ja volim džeremi / ajronsa // preslabo kao što / je anatema nejaka / riječ za jedno / prokletstvo“ – rekreira se u reakcijama odrasle junakinje. Onim samokorigirajućim – „prestani da od / orgazma praviš / filosofski događaj“ – i onim pobunjeničkim, kada se opire smještanju u odrasloj osobi, prvenstveno ženi, primjerene kalupe, što uzrokuje potres i u najslobodnijem, intimističkom relacijskom polju, i to onda kada junakinja osvijesti da u njemu prestaje slobodno rasti i da u njemu gubi na svojoj autentičnosti: „ja bih tebi donijela / biljku od tri metra / u vrijeme kada / kažeš da ona ne / cvjeta – a zapravo / nijesi u pravu / ne možeš da tvrdiš / – ovo nije / romantičan film – / znam da nije // ali jeste moj život / koji nimalo ne / odskače // možda sam previše nastrana / za tvoje / poimanje žene“. Efekt rekreirane djetinje perspektive važan je i u samoreferencijalnim sekvencijama, na primjer u pjesmi „vještica jede mene i brata“ gdje se nalazi eponimni stih: „vještica jede mene i brata / već tri dana ne progovaram jer / ako kažem može postati istina“ (kurziv, I. Š.). Junakinja-djevojčica strahuje da će se njezin san s vješticom obistiniti ako ga ne zadrži u sebi, to jest ako ga verbalizira: fantastički interdiskurs upućuje na bajkovno poimanje riječi koja – kao izgovorena – zadobiva magična, djelotvorna svojstva. Tako se pjesma „kad koristim svoja tri jezika“, kroz čiji se naslov odmah upućuje na vlastiti poetski govor, samolegitimacijski poentira u djetinje nadigravalačkom tonu: „ne možeš ni da zamisliš šta sve mogu / sa svoja tri jezika“.
Izvorište pjesnikinjine jezične i diskursne eksperimentalnosti, kako je naznačeno u dosadašnjim recenzijama i kritikama (V. Arsenić / S. Srdić, Đ. Krajišnik, B. Delać, N. Jelinčić), u europskoj je avangardi, njezinim kasnijim odvjetcima, ali i u postmodernističkim, napose američkim pjesničkim praksama. Ako bi se skrenula pozornost na nadahnuće u povijesnoj avangardi, mogao bi se istaknuti postupak kolažiranja najrazličitijeg citatnog materijala, što je, primjerice, karakteristično za pjesnike dadaiste kakav je Walter Mehring: njegova antologijska „Reklama osvaja život“ iz 1918. godine skrojena je od reklamnih, novinskih, umjetničkih i drugih raznovrsnih citata koje subjekt pjesme upija pri večernjoj šetnji berlinskom ulicom, što odražava trenutak ondašnjeg uzleta tehničke civilizacije. Današnje hipertekstno okruženje i uronjenost svoje junakinje u njega pjesnikinja iskazuje citirajući tzv. hiperveze ili linkove i u pjesmu inkorporirajući razne medijske sastavnice, što se očitava u sljedećem naslovu: „klonim se top liste filmova koje treba da pogledate (foto)“. U ovaj niz svrstavaju se pjesme „tibetan teen getting into western philosophy“, s temom ispraznosti suvremene stvarnosti ili virtualnosti u kojoj je od suštastvenosti važnija prezentacija, a u ovom slučaju, od suštinskog znanja – razumijevanja – mišljenja njegov prezentacijski odraz: „hsu ima 14 i čita hegela / ne kažem da i razumije (→ google: How To Fake Your Way Through Hegel) / hsu je guglala zato je u prednosti / što prije počnemo“); potom pjesme kao što su „hideMyAss“, te „meta data“ i „moho series“. U dvjema potonjima, interdiskurzivni instrumentarij, u što spadaju i referiranje na priručnik za izradu mrežnih stranica te simuliranje enciklopedijskih natuknica pri usložnjavanju značenja pojma-motiva unutar fusnote, u dosjetilačkom smislu dobro je iskorišten, premda pri ponovljenom čitanju zasmeta osjetna hipertrofiranost postupka i prekoncipiranost pjesme. Jedno od tematizacijskih čvorišta zbirke, povezano s gore obrazlaganom interdiskurzivnošću, pitanje je obesmišljavanja međusobnih komunikacijskih i jezičnih praksi. Tehnološki povezaniji i jedni drugima dostupniji, ljudi su sve udaljeniji, a svakodnevna komunikacija, što je parafraza motiva – slike iz pjesme „stalan internet po mogućnosti sa što većim protokom“ – svedena na neprekidno slijepo tipkanje kakvo se nekad učilo na daktilografskim tečajevima. Kontinuirana tipkanja obesformljuju razgovore: „možemo i sjutra pričati / ko još ima vremena za pozdrave“, jezik najosobnijih priopćavanja automatizira se i značenjski ispražnjuje, dok se ne svede na nijemi sustav emotikona. Junakinjina nutarnja djevojčica, koja ne želi pristati na normalnost automatizma i ovdje se budi i u „korekturama zabluda“ hiperbolično iskazuje: „neću prestati da vrištim o vama / dok se mrštimo u imperativima / a i osmijeh je oduvijek bio mrštenje / […] / naravno da mi nedostajete / vrištaću zauvijek o vama“. Tematizirajući ispraznost hipermedijske simultanosti, koja se prelijeva u gotovo sve dimenzije suvremene egzistencije, pjesnikinja koristi i (pre)označava vokabular i frazeologiju svakodnevlja, digitalnih medija, marketinga, računalstva, (povijesti) umjetnosti, popularne i masovne kulture, te filozofije, sociologije, ekonomije, mjestimično posežući za grafostilemskim značenjskim nijansiranjem. Pritom zahvaća širu, i socijalnu i rodnu tematiku, i to u svojstvenom joj apsurdističko-ironijskom tonu, kojim su prožete pjesme „promjenjiva“: „nauči me nešto o ravnoteži tijela / ne znam ništa o tome / 2x na 5 litara / 1x na 3,50 / pola čepa legno pulito na 1,75 / život u 10 kvadrata čista je ušteda“, te „unija dva skupa“:
kupujem najnoviji lončić za mlijeko s neljepljivim kamenin
premazom kada ga ispiram magija je izvjesna jednim potezom
ruke s dna skidam zagorjele ostatke bez problema
smarty miss millkie
između dva muškarca je žena
simbioze su najljepše
simbioza grejpa pomarandže i limuna
simbioza deterdženta i omekšivača (ne istovremeno)
[…]
žen ka pi tal / ona kaže: nijesmo toliko bogati da bismo kupovali jeftina sranja
diktiram:
šta je pripitomljena žena? žena je žena. tek u
određenim okolnostima ona postaje sluškinja supruga
pokretna imovina zečica u klubu Playboy prostitutka ili
ljudski diktafon
marksizam (ni)je (ni) pokušao
U svojoj cjelini, među najljepše u zbirci svakako spadaju one kraće („perlit za vaše biljke“, „pepe le pew“, „zelena zona“, „nije u redu ali je postalo normalno“) ili duže („mušmule“, „kad već ja ne radim to što treba nemoj ni ti“) pjesme gdje je razvidan sretan omjer stvaralačke discipline i imaginacije. Dok se prva ogleda u većoj prozračnosti izraza i forme, druga se potvrđuje u poigravanju s riječima i smislovima, u neobičnim, nonsensnim, te nadrealnim slijedovima motiva i slika, čija se moguća značenja uspijevaju iskristalizirati u izvjesnom vraćanju pjesmi.
*
Ostaje se osvrnuti na niz pjesama u kojima se tematizira – i ironizira – lokalna, usto i globalna instituciju književnosti i kulture, ali i osmišljava (ne)smještenost vlastitog stvaralačkog subjekta. U jednom od ogleda u stihovima, a ta je diskurzivna oznaka sadržana i u njegovu naslovu: „megalodon lantimos u epizodi čerečenje psihe i jezika kao smicalica, ogledi“, prostor i vrijeme svoga djelovanja junakinja – mlada pjesnikinja efektno pogađa paradoksom: „godina je 2017. / i sredina nije ruralna / mada središte jeste“. I u ovim je pjesmama na snazi rekreirano divlje oko djeteta. Tako junakinja suvremene književne i generalno umjetničke tokove promišlja kroz metaforu dosadne školske priredbe na kojoj – sasma postmoderno – prolazi sve, s tim da se radi o „izvedbama / uvijek samo nečije djece“ („tehničke greške na školskim priredbama“). Nadalje, junakinja – mlada pjesnikinja u sljedećoj pjesmi („seks s familijom“) prisustvuje promociji knjige u sklopu književnog festivala, jednog od onih događaja na deadline svrstanih u kategoriju kulturnog turizma, gdje se suptilno ispoljava (uglavnom muški) egocentrizam i incestuoznost književne scene, pri čemu iz vizure aktivne gledateljice čitav događaj preobličava u živopisan, groteskan prizor ubojstva iz nehata jedne muhe, i to primjerkom (možda baš tad promovirane) knjige ovdašnjeg političara i romanopisca.
Što onda u ovakvim kulturnim konstelacijama junakinji – mladoj pjesnikinji, sa svim implikacijama koje taj status nosi, preostaje nego rasteretiti se obveze za uozbiljavanjem svoje autorske pozicije i na najbolji mogući način profitirati od stvaranja s margine, što je, reklo bi se parafrazirajući stihove jedne od prethodno apostrofiranih pjesama, neplaćeni posao s punim radnim vremenom: poigravati se jezikom koji (p)ostaje jedino pouzdano oruđe za (ra)stvaranje svijeta i osvajanje svoga, makar i milimetarskog prostora slobode i autentičnosti, pouzdati se u mogućnost i djelovanje same riječi. Jer, kako zaključuje u posljednjem stihu autopoetičkog „dijaloga“: „ta stvar s pisanjem, nema ugovora, ništa, sem riječi“.
Preuzeto s: PEN BiH
