(Željka Matijašević, „Crna limfa / zeleno srce. Alternativni leksikon duše“, Durieux, 2016., ur. Ivana Rogar)
Izrazne mogućnosti leksikonskog žanra su višestruke, ovisno o diskurzivnoj sferi u kojoj se pojavljuje, a njih je najmanje dvije. U prvom, strože znanstvenom pogledu, shvaća se kao ozbiljno leksikografsko djelo priručnog karaktera, u bliskoznačnom odnosu s rječnikom, metodološki čvršće koncipirano, uglavnom koautorski sastavljeno, u kojem su jasno definirani i koncizno pojašnjeni abecednim redom nanizani pojmovi iz pojedine stručne ili znanstvene oblasti. Na onom drugom, krajnje zabavnom polu svakodnevnog diskursa, pod leksikonom se nadaje pojmiti svojevrsni upitnik, u vremenu društvenih mreža iščeznuli i staromodni oblik pubertetske razbibrige, sastavljen po zadanom obrascu ili sasvim proizvoljno, koji sadrži niz osobnih pitanja spomenarskog karaktera na koja odgovaraju njegov/a sastavljač/ica i uži krug njegovih/njezinih prijatelja/ica ispisujući pritom svoju malu osobnu, kao i generacijsku mitologiju (jedan takav upitnik vezuje se i za jedno kanonsko ime svjetske književnosti – nekolicina osobnih pitanja koja je tada tinejdžer Marcel Proust zapisao u spomenar svoje prijateljice kasnije će postati opće pop-kulturno mjesto te će na njih odgovarati brojne ličnosti zvjezdanog statusa). Nadalje, književna povijest bilježi nekoliko lucidnih momenata posezanja za formatom pojmovnika. Poznat je čuveni Flaubertov Rječnik uvriježenih ideja ili prema njemu intertekstualno upućen Braithwaiteov rječnik uvriježenih mnijenja iz paradigmatskog postmodernističkog romana Flaubertova papiga Juliana Barnesa. Na potonja dva se u autoreferencijalnoj natuknici svog Alternativnog leksikona duše, kako je podnaslovila svoju petu po redu knjigu Crna limfa / zeleno srce, poziva Željka Matijašević pridodajući im i domaću Enciklopediju ništavila, sada već kultni žanrovski hibrid Stanka Andrića, pri čemu neće propustiti spomenuti niti uzaludni cjelonoćni trud nezaboravnog lika Edmunda Crne Guje iz istoimene britanske humoristične serije da napiše rječnik, budući da je spalio onaj Johnsonov u rukopisu, koji na kraju ostaje na jednoj riječi – aardvark. Već se iz navedenih referenci naslućuju osnovne autorske intencije prvog neznanstvenog djela Ž. Matijašević. Forma leksikona nije slučajno odabrana: ona nalaže umijeće sintetiziranja znanja i iskustva iz čega proizlazi i specifična organizacija teksta koja kao takva uvijek nosi određeni impuls svjetotvornosti. Pritom se (auto)ironija nametnula kao najefikasnije retoričko oružje u autoričinu obračunu s ljudskom glupošću:
„Svaki leksikon je obračun. I svaki pisac leksikona je Jaje Harambaša. Meni se svijet kako je definiran i usustavljen ne sviđa. Napravit ću novi svijet: leksikonski, enciklopedijski, prosvjetiteljski i bit će dobar. Zašto? Zato jer je MOJ. U ovom leksikonu ja sam padre padrone, bog i batina, velika svećenica, prva i posljednja, proročište transgeneracijskih patologija, mjesto gdje se podvlači crta kako bi se uspostavio nepatološki svijet. Jer meni je stvarno dosta. Idemo ab ovo, ovo je moj manifest, proglašavam novo, nepatološko doba, civilizacija kakvu smo do sada poznavali više ne postoji.“
Metakreativni iskorak koji Željka Matijašević pravi ovom knjigom ne bi se trebao percipirati kao posve iznenađujući, pogotovo kad znamo da je njezin matični habitus djelovanja književnoznanstveni. Autorica je sada već redovna profesorica na zagrebačkom Odsjeku za komparativnu književnost. Bazu njezinih znanstvenih preokupacija već dvadesetak godina, od doktorske disertacije naovamo, čini psihoanalitička teorija i sve ono što se ovom disciplinom dotiče – književnost, filozofija, religija, kulturalni studiji, političke teorije, dok kao uže interese proučavanja navodi i kontrakulturni pokret šezdesetih kao i new age pokret. Autoričini psihoanalitički dometi pak ne staju samo na pukoj teoriji pa ju se nerijetko naziva i praktikanticom psihoanalize. Stoga će sama sebe prije negoli intelektualkom imenovati humanističkom znanstvenicom kojoj su „ljudi važniji od ideja“. S druge strane, njezin književni eksperiment prirodan je pothvat s obzirom na činjenicu da su se psihoanaliza i književnost oduvijek voljeli javno i njihove su interferencije, kako naglašava i Kristina Špiranec u uvodu svoje kritike, jasne još od vremena kad je psihoanalitička teorija pravila svoje prve korake. Tako se ovdje ne sasvim slučajno poziva kako na teorijska imena, najčešće Heinza Kohuta, tako i na velikog književnika – Jorgea Louisa Borgesa. Moglo bi se reći da alternativni leksikon duše u novom diskursnom ruhu obuhvaća sve ono što je ova sveučilišna profesorica teorijski pouzdano i postavljeno, pregledno i u maniru dobre akademske tradicije pisanja u prethodne četiri knjige marljivo razrađivala.
Crna limfa / zeleno srce leksikon je s ukupno stotinu i jednom natuknicom. Pojmove na koje u njemu nailazimo moguće je podijeliti u dvije skupine. U prvu spadaju oni koji se mogu očekivati u bilo kojem psihoanalitičkom glosaru, primjerice Mašta, Melankolija, Neuroza, Paranoja, Psihoanaliza, Psihoanalitičari, Psihoanalitička terapija, Psihopat, Incest… Uz njih će posve ravnopravno stajati i posve proizvoljno odabrani termini poput Kokoši, Mobitela, Pašte, Psihičkog kondoma ili Razmaženog derišta. Živopisnost koja proizlazi iz proizvoljnosti njihove selekcije praćena je žanrovski raznolikim postupcima pri tumačenju. Neki su vrlo kratko i efektno obrađeni poput Srca koje je poetski definirano paradoksom. Tu su i kraći zapisi humorno poentirani obratom, dosjetkom ili retoričkim pitanjem (Paralelni svjetovi, Things that should have been said) te anegdotalne crtice (Nekrolog). Potom se može razlučiti mikroesej (lijepi su odlomci o elementima Vatri i Vodi), dramska forma (vješto izveden igrokaz u kojem su likovi id, ego i super-ego), sve do kratke priče (Patrijarhat, Pseudolacanovac) i poetske proze.
Nekoliko je ključnih riječi čije se objašnjenje ne iscrpljuje u jednoj natuknici. Primjerice, natuknica Borderline govori o poremećaju ličnosti između psihoze i neuroze, ličnosti koja nije u stanju prihvatiti svoju dvojakost, dobru i lošu stranu, zbog čega doživljava unutarnji sukob koji rješava obrambenim mehanizmom cijepanja, kojem je posvećena i posebna natuknica. Ona se pak produžuje pasosom o Grgi Čvarku. Posrijedi je lucidna semantizacija literarema, u ovom slučaju lektirnog junaka iz dječje pjesmice čiji šarm počiva na ambivalentnosti i koji je kao takav štosan primjer ličnosti koju ništa „ne veseli kao dobro cijepanje“. Centralne su natuknice o narcizmu, simptomu suvremene narcističke kulture prema kojoj je autorica izravno neprijateljski nastrojena. Deklarativna borba protiv narcističke kulture ne bi bila vjerodostojna bez spremnosti na humorno samodetroniziranje i usmjeravanje autoironijske oštrice prema balonu vlastitog akademskog autoriteta. Ta dominantna karakterna crta knjige uvelike će podsjetiti na nedavno objavljeni prvijenac Une Bauer kojoj također nije mrska šala na vlastiti račun, premda spomenutu teatrologinju odlikuje vještiji literarni izraz i jača esejistička izvedba. Nemoguće je ne osjetiti kvalitativnu neujednačenost dijelova i othrvati se dojmu da su neki mogli biti efektnije uobličeni, a da neki, osobito oni duži prozni, mjestimice djeluju isforsirano.
Prvom i zadnjom natuknicom Alternativnog leksikona duše cjelina se zaokružuje. Prva i jedina natuknica pod slovom A je Alijansa srca u kojoj u vidu proglasa poziva na osnivanje političke stranke u koju će pravo pristupa imati samo oni koji posjeduju četiri temeljne osobine ostvarenoga sebstva – empatiju, kreativnost, mudrost i humor. Posljednja i također jedina natuknica pod slovom Ž simpatična je zafrkancija s vlastitim imenom. Iako je cijelo vrijeme na snazi osobni rakurs i prvo lice jednine, pokatkad će se učiniti da je ispovjedni potencijal nedovoljno iskorišten ili ponegdje potenciranjem ironije i previše zaglušen. Međutim, time bi se možda narušila osnovna koncepcija knjige; nije li upravo ironijski odmak ohrabrio osobniju perspektivu? Pismo Sigiju (iliti Sigmundu Freudu) možda je najemotivniji pasaž u knjizi.
Od svih pojmova u samom središtu knjige zapravo je onaj najkonciznije definirani – srce. I dok se crnom limfom označava posebno stanje, onečišćenje, zaraženo tkivo, zelenilom srca metaforizirano je izlječenje, rast i razvitak. Ovo drugo nam obećava psihoanaliza u koju autorica vjeruje kao u preciznu znanost koja ima moć spojiti razum sa srcem. I sve to iz ljubavi:
„One koju nismo dobili, one koju dobivamo, one koju odbijamo, one koju ćemo dobiti i one koju nikad nećemo dobiti.“
Alternativni leksikon duše Željke Matijašević neznanstvena je knjiga s čvrstim znanstvenim uporištem koja dotiče pojedinačne/osobne i opće/društvene fenomene kroz vizuru psihoanalitičke teorije, ali i prakse. Jedna je od onih ujedno zabavnih i ozbiljnih i nadasve pametnih knjiga kakve, nažalost, rijetko proizlaze iz ovdašnjih akademskih pera.
