(„Noćno lice žene“, Mirna Brkič Vučina, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2013.)
Iako nisam stručnjak u području usmene književnosti – dublje zanimanje za ovu disciplinu iščezlo mi je otprilike nakon položenog ispita iz tog predmeta – tri su razloga zašto sam se odlučio na ovu kritičku intervenciju. Nedugo nakon što sam na istom diplomirao, studij kroatistike na mostarskom Filozofskom fakultetu ponudio je nekoliko izbornih kolegija koji se (ne)izravno tiču feminističke književne teorije i kritike, a za koje su studenti/ce moje, kao i prethodnih generacija, redovito osta(ja)li/e zakinuti/e. Jedan od takvih kolegija bavi se ženskim demonološkim bićima, a potpisuje izvanredna profesorica Mirna Brkić Vučina, kroatistica čije je uže područje interesa usmena te novija hrvatska književnost. Vjerojatno je jedna od obvezatnih referentnih jedinica u silabusu navedenog kolegija i autoričina posljednja knjiga Noćno lice žene – recenzentski ovjerena potpisima znanstvene savjetnice na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu Suzane Marjanić i redovitog profesora na Katedri za usmenu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu Stipe Botice – koja na taj način zadobiva svojevrstan udžbenički status, što dodatno potiče na njezino kritičko iščitavanje. Treći poticaj za uvid u Noćno lice žene kontekst je u kojem studija nastaje i unutar kojeg nosi potencijal da zabljesne kao izuzetak unutar institucionalnog okvira proučavanja usmene književnosti. Kada o toj disciplini govorimo kao o predmetu na katedrama za postjugoslavenske jezike i književnosti, uobičajeno se misli na jedne od dosadnijih i za studente najmanje atraktivnih kolegija. No, to nije tako zbog nezanimljivosti sadržaja, štoviše, nego zbog modelativne zatvorenosti za druge i drukčije interpretativne aspekte koji bi mogli desakralizirati ovu disciplinu i poljuljati njezinu funkciju kao čvrstog filološkog bastiona epske, muške ili kako god je atribuirali – nacionalne tradicijske kulture. Otvaranje femininih tema, ovisno o strategijama interpretacije i teorijskom alatu kojim se služi, može predstavljati zanimljivo skretanje unutar uobičajenih tokova usmenoknjiževnih istraživanja. Posebice kada je riječ o simbolički uvijek kobnom spoju ženskog i demonološkog. Ali, kako nam to pokazuje iskustvo književnoteorijskih i književnopovijesnih studija pisane književnosti, posezanje za tzv. ženskim tematskim korpusom, kako to jasno markira Toril Moi[1], ne mora nužno biti i feminističko – misleći na subverzivniji politički moment koji takav pristup podrazumijeva.
Knjiga Noćno lice žene studija je koja se sasvim dobro uklapa u gore spomenuti institucionalni okvir proučavanja usmenoknjiževne tradicije, što se jasno detektira već iz podnaslovne odrednice koja doznačava jedan nacionalni kontekst kojim je tematika omeđena – Suvremena kazivanja o vilama, vješticama i morama Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ovakav odabir gledišta problematike prvi je simptom onog retrogradnog procesa kojeg nazivamo esencijalizacijom identiteta. Otvara se niz pitanja. Ne iskače li sama od sebe ova rubna i u simboličkom pogledu heretična tema iz suženog okvira u koji je postavljena? Ne plaše li se Baba Jagama, Rogama, Kučibabama ili kako ih god zvali djeca svih naroda i narodnosti na ovom prostoru? Stoga posebnu pažnju treba obratiti na sam Uvod koji osim artikuliranih postavki, metoda i ciljeva može sadržavati i one naizgled benignije, ali za izbor metodološkog aparata često presudne istraživačeve (svjeto)nazore. Tako je u jednom iskazu iz Uvoda iščitljiv esencijalistički, slobodno se može reći antiteorijski stav s kojim se prilazi prikupljenoj građi: „Postoje u usmenoj književnosti i tradiciji neke drevne sile, iskonska povezanost našeg bića s prošlošću koja nas neodoljivo privlači. Kao da na neki način uspostavljamo dijalog sa svojim precima“ (7). Upravo se ovim stavljanjem naglaska na to drevno, iskonsko, živo, odnosno prisutno koje izranja iz ovih suvremenih predaja – dio kojih je zapisala autorica sama, a dio studenti kroatistike pod njezinim mentorstvom diljem Bosne i Hercegovine u periodu od 2007. do 2012. – ograđuje od bilo kakvog dekonstruktivističkog metodološkog očišta: „Pa, dragi moji čitatelji, uđimo u svijet za koji često mislimo da je potisnut i zaboravljen, a onda ćete možda otkriti, poput mene, kako je život prisutan i kako dotiče neke dijelove našeg bića koje smo možda utišali ili ga ne čujemo od buke suvremenog svijeta“ (8).
Kako je već spomenuto, ženska demonološka bića koja se u ovdje skupljenim predajama oživljavaju su vještice, more i vile. Jednostavno definirano: prve uglavnom „govore o ružnim, starim ženama koje su mogle poprimati različita obličja (najčešće muhe i mačke) i koje bi činile štetu po selu“ (9); mora je „noćno žensko biće koje iz usnulog čovjeka crpi snagu i životne sokove“ (51) i koja je povezana s Moranom, praslavenskom božicom zime i smrti te apokrifnom Lilit; vile se prema uobičajenim vizualnim predodžbama mogu opisati kao prelijepe zlatokose djevojke koje također vuku korijen iz slavenskog mitološkog svijeta (73). Ovakav tematski trolist oblikovao je trijadnu formu knjige. Svakom od navedenih ženskih mitoloških karaktera posvećeno je zasebno poglavlje. Prema uhodanim modelima razrade prikupljene građe, poglavlja se nadalje mogu podijeliti na dva dijela – u prvom dijelu sistematiziraju se teorijski i povijesni pogledi na fenomen, dok drugi sadrži transkripte usmenih kazivanja prikupljanih na terenu s uredno registriranim lokalitetom, datumom te identitetom kazivača/ice. Zapisi su to koji predstavljaju najvredniji dio knjige, budući da je riječ o izrazito dragocjenom materijalu, prema brojnosti i učestalosti repetitivnih pripovjednih obrazaca i motiva transparentno klasificiranom, koji, riječima recenzenta ove studije, daje „solidan pregled onoga što se još u izvedbama nalazi u optjecaju“ (169), što i čini njezin jedini znanstveni doprinos. Autorica svoja metodološka polazišta utemeljuje kroz pregledno navođenje izvora kojima se služila i iz kojih se jasno nazire pokušaj što obuhvatnijeg teorijskog dijapazona i referenci na relevantna povijesna, mitološka, folkloristička, etnološka, antropološka i srodna istraživanja fenomena kao i upućivanje na radove uglednih znanstvenika iz ovog područja. Međutim, posezanje za već provjerenim i, u akademskom polju unutar kojeg se legitimira, sasvim podobnim modelima razrade građe izrazito je simptomatično. Upravo s te strane gledano, još uvijek živ i u folklornom imaginariju vječno prisutan feminini demonološki topos koji predstavlja heterogenost i fluidnost ženskog identiteta zaslužuje više od simplificirane deskripcije. Kao primjer istaknut ću dva dijela u knjizi. Jedan se dotiče arhetipa vještice, a drugi u tjelesnom pogledu njezine dijametralne opozicije more: vještica tako može predstavljati onu urokljivu staricu iz susjedstva i prijetnju od kaosa unutar institucije obitelji (21/31), dok će mora živjeti dvostrukim identitetom, danju predstavlja lice žene, dok noću živi životom demona koji muči muškarce čineći ih seksualnim objektima, a predstavlja i opasnost za žene i djecu (60). Posebno je zanimljiva razrada motiva identitetskih prebjega ženskih demonoloških likova u bajoslovlju – ponekad su meke granice između vile, vještice i more (54). Gibsonovo čudovišno ne-biće koje se opire samim načelima po kojima su pravila utemeljena, Kristevin objekt, zazornost…samo su neki od (ne)namjerno izostavljenih momenata koji se ukazuju u onim dijelovima knjige u kojima se autoričina čitanja zaustavljaju na pukoj deskripciji i ilustrativnom navođenju primjera. Umjesto aktiviranja aspektualnijih interpretacijskih mogućnosti koji se ovom tematikom otvaraju i koji bi ovu knjigu učinili ekscesom s pozitivnim predznakom u određenom istraživačkom polju, studija Noćno lice žene suženim kontekstom istraživanja i sterilnim metodološkim pristupom i/ili propustom ovu s feminističke strane izuzetno intrigantnu divlju tematiku pasivizira i pripitomljuje u okvirima patrijarhalnih i etno/muškocentričnih tokova usmenoknjiževnih istraživanja.
S. Marjanić u svojoj recenziji s pozitivnom konotacijom navodi da autoričin, kako ga naziva, svojevrsni „putokaz u fantastičan imaginarij o femininim mitskim bićima […] može se promatrati kao svojevrstan alternativni svijet […] buci suvremenog svijeta“ (168). Možemo zaključiti potpuno suprotno jednim retoričkim pitanjem: ne prebivaju li nevidljive i tihe Baba Jage u našoj bučnoj svakodnevici? Isprva su nevidljive, upozorava nas Dubravka Ugrešić:
Prolaze pored vas poput sjenki, kljucaju zrak ispred sebe, tapkaju, povlače stopala po asfaltu, koračaju sitnim mišjim koracima, vuku za sobom kolica, oslanjaju se na metalne hodalice, okružene mnoštvom besmislenih vrećica i torbica, poput dezertera još uvijek u punoj ratnoj spremi. Ima i onih koje su još „u snazi“; u dekoltiranoj ljetnoj haljini s koketnim ukrasom od perja oko vrata, u starinskoj bundi od perzijanera koju su napola pojeli moljci, s licima s kojih curi rastopljena šminka (Tko je, uostalom, u stanju da se uredno našminka imajući naočale na nosu?!).[2]
