(„Zovite me Esteban“, Lejla Kalamujić, Dobra knjiga, 2015.)
Nije teško primijetiti da od svih proznih oblika kratkoj priči, naročito među autorima/icama mlađih generacija, pripada posebno mjesto. S druge pak strane, među njima su rijetki/e oni/e koji/e će ustrajati svoj spisateljski profil kontinuirano nadograđivati kroz ovu formu, a da s vremenom ne iscrpe svoj pripovjedački nerv. Od prvijenca Anatomija osmijeha (Zoro 2009.) mlada sarajevska prozaistica, kritičarka i esejistica Lejla Kalamujić ostaje vjerna isključivo kratkoj priči. Stoga je sasvim opravdano da je se kako na domaćim tako i na regionalnim književnim natječajima redovito prepoznaje kao jednu od naših ponajboljih kratkopričašica. Zovite me Esteban zbirka je koja se sastoji od devetnaest kratkih priča. Iako su neke od njih objavljivane samostalno te se mogu čitati i zasebno, u formalnom jedinstvu zbirke postaju dijelovi čvršće narativne cjeline koja se uspostavlja na dijegetskoj i motivsko-tematskoj osi. Glas u prvom licu koji ih sve objedinjuje glas je pripovjedačice, ujedno i fokalizatorice, dok se u gotovo svim pričama smjenjuju isti/e akteri/ce. Upravo će ova monološka intonacija predstavljati specifikum ove zbirke naspram autoričina prvijenca koji se odlikovao višeglasjem i poliperspektivnošću. Riječ je o pretežito osobnom tematskom registru koji se dotiče i kolektivnog, društvenog i političkog, međutim, uvijek prebacajući radnju na unutarnji plan. Zbirka se otvara autoreferencijalnom pričom Šta je meni pisaća mašina? u čijem je središtu radnje jedna novinska vijest. Autoričina pripovjedačica čita o zatvaranju fabrike pisaćih mašina u Mumbaiju, posljednje takve na svijetu. Počinje se rasplitati klupko asocijacija vezanih uz prerano preminulu majku koja je bila daktilografkinja i čija je pisaća mašina poput relikvije čuvana u stanu bake i djeda. Osim što se sentimentalna vrijednost ovog predmeta veže uz nenadoknadivi i najintimniji gubitak, pisaća mašina postaje svojevrsni metonimijski korelat jednog izgubljenog vremena, perioda socijalističke Jugoslavije na koji se osvrće s nostalgijom. Iako se može reći da je većina priča natopljena nostalgičnim reminiscencijama, ne radi se o apolitičnom sentimentu. Nostalgija, u ključu u kojem iščitavamo da je autorica shvaća, poprima anticipatorni karakter – nostalgija je ovom pogledu žal za budućnošću. Nije slučajno da posljednja priča (Povratak među zvijezde) završava svojevrsnim imperativom: „Vrijeme je da se ide. Vrijeme je.“
Tri su vremenska plana koja povlače tri tematska kruga. Prvi je spomenuti prijeratni prostorno-vremenski okvir koji se oslikava fragmentiranim sjećanjima na djetinjstvo ili pokušajem rekonstrukcije epizoda iz majčine mladosti. Slike su to kojima se dohvaća ono neuhvatljivo, u realitetu nikad (pro)življeno ili tek posredno (do)življeno, poput prizora u kojem se pomoću obiteljske snimke uhvaćenog trenutka majčina djetinjstva događa susret odrasle pripovjedačice i majke djevojčice (Čarobnjak): „Gledamo se, oči u oči. Ja i mama, koja u mom sjećanju nikada nije postojala. Kosa joj je crna i gusta. Šiškice ravne, a ostatak mili po ramenima. Gledamo se… Malo sam snena od rakije. Čarolija se kreće kadrom, pa skrene u moje pripite misli.“ Prijeratni topos ovdje je na određeni način mitologiziran, stalno prisutna prošlost eterično se proteže u vremenu – efekt koji se postiže finim lirskim opisima, infantiliziranim narativom i pripovjednim prezentom (Bijela pustinja). Period rata i poraća je obilježen nizom gubitaka te kolektivnim, ali i osobnim izdajama popraćenim bolnom (samo)spoznajom (Četiri godišnja doba). U pričama u kojima se tematizira poslijeratna svakodnevica kazuje se o suočavanju s neriješenim traumama i depresijom, ljubavnom odnosu i sadašnjosti koja se ne živi u potpunosti, nego preživljava u stalnom strahu od smrti.
Smrt je kao tematska okosnica kodirana u samom naslovu zbirke kojim se evociraju dva lika – jedan filmski i jedan književni. Prvi je Esteban iz Almodovarova filma Sve o mojoj majci, a drugi je onaj Márquezov iz priče Najljepši utopljenik na svijetu. Oba su junaka, dakako, mrtva. Premda su razmišljanja o smrti motivirana na više razina – gubitak majke i bližnjih, rat, opetovano suočavanje sa smrću – smrt se podiže na višu metaforičku razinu. Prekrasne i bizarne slike (umrtvljeno tijelo u morskom plićaku punom djece, preparirana sova Nebo kroz čije tamne i guste oči pripovjedačicu kao da gledaju svi ljudi koje zna, nevrijeme nakon kojeg po lišću leži desetine na leđa izvrnutih vrabaca, nožica uperenih prema nebu) predstavljat će neke od najbolje napisanih pasaža u zbirci: „’Ovo je Esteban’, izgovori moja majka još jednom i poljubi mi obraze. Sve druge žene stadoše klimati glavom. Kao jato uznemirenih ptica stisnuše se uz moju majku. Osjetih kako njene od plača vlažne i tople usne ljube moje. Za njom me i ostale počeše milovati, ljubiti svaki dio mog tijela. Vrijeme je odmicalo, sunce je zalazilo. I to je bilo to. Savršena smrt, koja mi odlično pristaje.“ Živi i mrtvi ovdje kao da su ravnopravni akteri koji se susreću na groblju, gledajući smrtovnice posložene u fotoalbumu, na klupi u parku (Da sam te srela). Budući da je u pojedinim pričama uočljiva dijalogičnost, L. Kalamujić nerijetko poseže za intertekstualnošću. Priča Molba za Elizabeth, autoru ovih redaka možda i najdraža u zbirci, predstavlja više od kreativnog čitanja pjesme One Art E. Bishop. U pismu pjesnikinji, čiji je adresat ona sama, pripovjedačica se pita je li svladala umijeće gubljenja. Umijeće gubljenja ili pak jedno drugo umijeće – preživljavanja malih i velikih, unutarnjih i izvanjskih, vidljivih i nevidljivih, ali uvijek duboko ličnih – smrti?
Tematiziranje seksualnosti, roda te društveno-politička pitanja kao neke od dominantih preokupacija ove autorice bit će prisutna i u ovoj zbirci, iako u drugačijoj izvedbi od one u Anatomiji osmijeha. Čak i u pričama u kojima je najangažiranija (Bella ciao, Das ist Walter), naglasak će se s angažmana premjestiti na tekst. U ovom je kontekstu nužno spomenuti i priče ljubavne tematike u čijem središtu nije problematiziranje izvanjskih prepreka s kojima se queer identiteti svakodnevno suočavaju. Junakinje uglavnom susrećemo u njihovim malim intimnim mikrokozmima i naoko banalnim situacijama svakodnevlja u kojima možemo zamisliti i bilo koji drugi ljubavni par.
Iako su priče uglavnom kvalitativno ujednačene, neke će možda ostati na razini štosne dosjetke (Dobri, loši i Kafka), dok će se nekim zamjeriti jednostavnija alegorizacija (Od-lokomotive-do-lokomotive).
Zovite me Esteban u cjelini je izrazito uspjela zbirka kojom se Lejla Kalamujić predstavlja kao zrela autorica koja itekako umije crpiti sve potencijale kratke priče – tog žanra protejske raznolikosti ili kameleonske forme, kako su je neki teoretičari skloni definirati – shvaćajući je dovoljno velikim prostorom za iskazivanje svog širokog spisateljskog senzibiliteta.
