Život nas je poveo krivudavom, i što bismo rekli napornom stazom,
pokrivena je žiletima a ne skupocjenom gazom,
na primjer,
imam sestru, ona živi u Skandinaviji, a ne u onoj Jugoslaviji,
jedina zarađuje, jedina sve odrađuje
– veš, ručak, večera, doručak, na posao, i sve po načelu
sredi se kao dobra koka, al’ radi kao stoka, i kao živina,
moja sestra ima i sina,
on ima šest godina – il’ možda pet? – ne pamtim tačno jer je između nas cijeli svijet,
a i svoje živote smo, kao dvije suze slane,
bile primorane pustiti da teku
na dvije strane.
Svemu je kriv rat, o kojem ne želimo pričati,
onaj koji će neke budale uvijek veličati
na primjer, uz neku rakiju u nekoj kafani, u nekoj prdekani navodnih uspjeha svoje politike,
oni su ti koji nisu izgubili ništa pa zato i ne trpe ničije kritike,
nego, hajde mala, neka ti ne bude teško,
uspi mi najbolji viski, a ne neko govno greškom,
oni će takva pići piti
oni će u toj kafani biti
to je kafana puna rana a oni ih neće osjetiti,
dok piće klizi,
dok su sa ekstra ženskama bizi,
dok su sa svojom taštinom na vrhu
dok u svom drkanju vide najvišu svrhu,
e dotle,
boliće ih tuki, kuki, i obarač lakoruki
za one koji zbog njihovih (bivših i tekućih) rabota pate,
oni i ne žele da se dobri ljudi vrate,
iz Amerika ili iz Švedija,
iz svih onih zemalja koje su upoznali putem medija
na primjer ovako…
“…naš iseljenik po imenu ABeCe, tome je rat oduzeo sve,
otišao je u zemlju De, ko zna gdje,
i u njoj stvorio sebe od početka,
to za naše ljude nije priča rijetka,
to je ona pripovijest koja je kao krletka
u kojoj opstaju naši snovi,
–ako te neće u tvojoj domovini (a sigurno je da te u njoj neće)
onda te čeka da u zemlji De prvo bereš izmet a onda cvijeće,
i tako dalje
…naš iseljenik ABeCe putem medija razjašnjava nam sve…”
Dakle, to čuju a ne čuju oni vlastelini u kafani,
oni zbog kojih su kolodvori zemlje De
prenatrpani,
oni koji su od života kušali samo kolače i rublje meko
i vazda misle da su neko,
oni zbog kojih sam od svoje sestre daleko,
—a moja sestra je moje najveće blago,
moja sestra je ona utjeha koju vazda nosim sa svojim prtljagom
toliko stanova, toliko planova, toliko gradova, toliko gadova
trebalo je s tim prtljagom proći,
taj prtljag je tu da me optereti, a samo sestra može pomoći,
ona koja zbog tih kafanskih idiota, sred ovog nikada više života,
postade ptica, od jata izbjeglica,
te živi u Skandinaviji,
a ne u Jugoslaviji,
dakle, kažem ne u Jugoslaviji,
i kažem ne živi sred Jugoslavije
i kažem to ne zbog svoje naravi, generalno najtvrdoglavije,
nego zato što nema ništa blesavije
nego lagati da je nikada nije bilo, lagati sada kad se iz nje sve razgrabilo,
kao iz provaljenog dućana.
Mnogi kažu
da je Jugoslavija ona opasna riječ,
i kažu
protiv onih u kafani niko neće dobiti meč,
i kažu
Jugoslavija je cura koja nosi opasnost,
u tome svi u kafani lako nađu saglasnost,
i još vele:
Jugoslavija je povijesna greška,
o njoj neka ne ostane ni zabilješka,
to bijaše maternica bez ploda,
to bijaše jedna tamnica naroda,
dočim drugi vele…
u toj tamnici barem je bilo naroda,
ko je otišao u zemlju De, nije planirao da tamo provede godine sve,
u njoj je bilo i živih
a ne tek trenutaka sivih,
bila je na drugom civilizacijskom nivou,
neviniju od sebe ste prodali makrou,
a sada se patimo kao pedesetogodišnjakinja na birou
koju niko neće,
kao penzioner koji – da bi jeo – prekopava smeće,
a ne živi starost punu neke male obične ljudske sreće,
ako taj pojam sreće, nakon naše velike istorijske promjene
iko smije
da pomene.
Ipak, sve je očitije sljedeće znanje
—sada je manje tamnice a i naroda je sve manje,
od tamnice osta ništa, i pusta su rodilišta.
Al’ tako se i moglo očekivati kada je crni vrag ogolio bijele zube,
kada je naveo nevine da jedni drugima glavu kao komad luka odrube,
naveli su ih oni koji nisu prljali ruke,
oni koji ne žive sred muke,
tako se i moglo očekivati
jer uvijek troše
oni koji nisu stekli,
uvijek najviše vrište
oni kojima ni nokat nisu odsjekli,
uvijek se nađe takva neka buha
da ti se olakša u tvoj komad kruha,
i u tanjir u kom ti se hladi juha,
i sada, kada su upalili sva svjetla, svi su slijepi,
sada, kada je sve moguće, za krug svagdašnji svako strepi,
sada je doba slobode i čistoće naše etničke rase,
i od njih može da nas spase
samo bijeg.
O tome sa sestrom ćutim na telefonskoj vezi,
u onoj jezi
i usred one tuge
koju prouzrokuje naša odvojenost jedne od druge.
Al’ baš briga one u kafani,
njima su svi dani nasmijani,
oni su ti koji drmaju svime,
i svako im zna ime,
i kao pauni diče se njime,
oni vele,
hajde mala, neka ti ne bude teško,
nismo u bordelu nekom bangladeškom,
ovo je domaća proizvodnja,
ovo je volja Gospodnja,
i ko te šiša, nabaci osmijeh, hoću bijele zube a ne crni očaj, i za nagradu voziću te jednu noć u mercedesu,
a i njihova djeca voze mercedese,
i ako ćemo pravo, ne štede se,
jedu najbolja jela, uvijek im puna zdjela,
imaju najbolju robu,
i ne plaćaju globu
kada nekoga ubiju dotičnim kolima (ili nekim drugim putem)
takve su posljedice te povijesti krute,
oni su u kafani, i oni imaju sve,
a mi
ne.
O tome ne zborim sa sestrom preko telefona,
vec plačem u tišini, a znam da plače i ona
tamo u Skandinaviji koja je izrodila ABBU, Bergmana, Bjorga, Strindberga, Nobela, i IKEU,
i tamo gdje misli
… bar nismo u onom domaćem oh bože pomozi kabareu,
gdje vazda vrište
hajde mala, neka ti ne bude teško,
uspi mi najbolji viski, a ne neko govno
greškom.
12.04.2018, Toronto