Ovo je obred inicijacije, ovo je obred asimilacije
za djevojčice:
Moj sine, djevojčice moraju biti fine,
fine djevojčice ne zvižde na ulici,
a koje zvižde su uličarke
…zna se šta je uličarka,
k’o međ’ zmijama zvečarka,
koja zviždi je zmija,
koja fićuka je tuka,
koja se ne podredi platiće,
a kada sve plati, shvatiće,
—fine djevojčice ne fićukaju bez kontrole,
one znaju gdje može i gdje ne može i gdje da zamole —
dakle, kad cura fićuka to je bruka,
ta se opustila i takva ne zna ponašanje,
za takvu ne postoji praštanje
sve joj uzeti dok se ne nauči pameti,
takva se hvali svojom krijestom,
ta jezik ne drži gdje mu je mjesto,
kao kurva,
dakle, ona koja zazviždi u takve se surva,
stoji na željezničkoj stanici, na onoj granici
između finog i nedoličnog svijeta,
kolonuša peta,
oficiruša bez epoleta,
ta koja ima srce probisvijeta,
ona zapravo i nema srce koje vrijedi,
ona se inati svome gospodaru,
a inat svome gospodaru sve obezvrijedi,
fićuka kao fućkalica i čeka mušterije,
takva je za plijena i dobro oderi je,
ti je nauči,
ti je osvijesti,
ti joj objasni,
i ovako joj objasni
lupi joj šamar,
—može i na ćirilici i na latinici—
dobar šamar je u lingvistikama naših jezika najbolji termin,
on skida karmin,
on stavlja tačku, na neposluh,
on sve pojasni u sekundi, i u jednoj rundi,
da fine djevojčice ne zvižde na ulici,
a koje zvižde su uličarke,
i pas im mater, te ne liče na te.
Ovo je obred disfiguracije, ovo je obred amputacije, za djevojčice:
Moj sine, djevojčice moraju biti fine,
al’ ima onih groznih, i debelih, i čupavih,
ima onih glupavih,
one povilene,
one postanu svjesne svog jezika i svoje sjene,
one ne umiju, bez grizodušnosti,
praktikovati finu umjetnost poslušnosti,
one misle da vrijede kao muški,
fićukaju jezikom rujnim poput lubenice,
te pobunjenice,
ma da ne bi!
Ali budi volja njegova,
a mi njome pomazani
svima će takvi jezici biti odrezani
kao parizer.
Svijetom će hoditi djevojčice odrezanih jezika,
i svaka riječ koju kažu biće
kao med,
svijetom će hoditi djevojčice bez jezika,
jer takav je red.
Ovo je obred akulturacije, ovo je obred edukacije,
za djevojčice:
Dakle, iznova reći, lekcija se mora sleći,
—fine djevojčice ne fićukaju u javnosti,
a koje fićukaju su faćkalice,
zna se šta je faćkalica, njoj je nužna čačkalica,
neko će je povaliti,
neko će joj uvaliti,
koja zviždi i ne želi bolje,
kojoj uvale, samo joj uslugu prave,
to je društveno koristan rad,
puknuti faćkalicu gdje je najviše boli,
dočim fina djevojčica to ne voli,
da joj uvale, da je puknu, da joj ga suknu,
kao što ni faćkalica ne voli da joj natuknu
kako svijet ima svoj red,
i kako ljudska rasa ima svoj slijed,
muški su prvotni,
ženske su da opslužuju,
ako ja velim, ti sjedi,
ako ja velim, ti ustani,
ako ja velim, ti odustani,
ako ja velim, biće tako,
ako ja velim, drukčije nikako,
ako mene nema, nek i tebe nema,
tu nema dilema,
tu nema rasprave
tu nema šta ko da se miješa
tu nema ljudskih prava,
ako mene nema, nek ide i tvoja glava,
zna se ko je prvotan,
a zna se ko je sramotan,
da,
o tome fine djevojčice žele besramno fićukati u javnosti,
one misle da su tvorac svoje realnosti,
i da imaju pravo na tu realnost,
i koja misli je kokoš,
i koja misli je ološ,
takvoj sve uzeti,
takvu izmusti gdje je najviše suha,
takvoj uskratiti da zarađuje kruha,
takvoj poslati tvit masni da ćeš joj svoj kolac krasni
u fildžan izliti,
nek’ se pita kol’ko ćeš izliti,
sigurno joj ono fali kad vileni,
i sigurno su joj seksualni apetiti nerazvijeni,
lezba je ako me neće,
lezi lezbo da te jedem,
frigiduša je ako me neće,
sve da je na svijetu posljednja ni pas je ne bi, ako mene neće,
e, takve koje neće,
te glume da su cvijeće,
i posljedično,
takve se predaju i ostalim zlima,
dokolici, dokonosti, i dramatiziranju,
takve snagu nalaze u odupiranju,
i teoretisanju,
i odabiranju,
takve su one koje biraju previše
kuda će, koga će, s kim li će, zašto bi,
kao da je njihovo tijelo njihova stvar, a ne dar,
kao da je njihova volja lična osobina,
kao da su tek sišle s planina,
i kao da su nesvjesne da su svojina,
koje glupače.
Ovo je obred asimilacije, ovo je obred integracije
za djevojčice:
Dakle, dok te nisu zle sile dotakle,
ne fićukaj i ne faćkaj ni prilike ni neprilike,
ne hvataj se razloga da te izmuzu i da ti izmuzu,
nosi čiste suknje i ispod čvrstu guzu
znaj svoje mjesto i budi očekivana figurina
budi apsolutno krotka, a ne apsolutna heroina,
i praktikuj finu umjetnost poslušnosti
i praktikuj istu bez malodušnosti,
i moli
oče naš na nebesi, ti me uznesi,
daj mi da budem ljepotica i da imam njezine sreće
jer ružnu curu ni kriv kolac neće,
i bićeš ljepotica,
i onda pazi na jadac, i na vaginu katanac,
i pazi kako hendluješ tim Venerinim brijegom,
i, od svega najbitnije,
u detalje najsitnije,
pazi da ne okrzneš
njegov
ego.
Ovo je obred negacije, ovo je obred deprecijacije,
za djevojčice:
Dakle, ne pišti protiv nepravde kao ekspres lonac za grah,
nego se feminiziraj i našminkaj i kontroliši svoj strah,
i moli
oče naš na nebesi, ti meni sve si
tako moli, a ne da mi zviždiš po sokaku,
tako moli, a ne da mi se hvataš po mraku,
tako moli, a ne da ponavljaš glupost svakojaku,
i tako to čini, jer blago meni,
svak’ zna šta se drpa i fuka a kakva se ženi,
nema brukanja,
nema kukanja,
nema očijukanja
nema zviždukanja
i nemoj da mi fućkaš kao faćkalica
koja fućka ta ne kuha ručka,
koja fućka ta je fensi kučka,
fokusiraj se i ne pravi pametna,
žensko je drugotno i pobuna je bespredmetna,
dakle, sve ove namete shvati kao dobre savjete,
bez njih se poštena cura profukari, ili ostari, ili ostane nerotkinja,
ili postane prostitutka,
i gdje će joj duša,
e pa neka, kad ne sluša.
Ovo je obred izolacije, ovo je obred kapitulacije
za djevojčice:
Po želji (nemoj puno birati),
možeš i diplomirati,
na primjer
astrofiziku,
ili robotiku,
ili semiotiku,
ali izeš tu feminističku egzotiku,
uhvati kolijevku ili motiku,
i nareži meze,
i uhvati se džezve,
i moli,
oče naš, na nebesi, k sebi me prenesi,
i u mojoj majušnosti,
nauči me poslušnosti.
Jer budi volja njegova,
budi kraljevstvo njegovo,
i ti budi njegova
fina djevojčica.
XXX
Ne umijem odgonetnuti šta je značenje takvih riječi,
znam jednu koja je odbila, pa su je poslali da se liječi,
bilo je to prije mnogo ljeta,
od glave do peta
u njoj je kucalo rujno srce neposluha,
zahvalimo Patriji, završila je na Psihijatriji,
u onom svom bijelom mantilu,
u onom magupskom stilu,
i tad je govorila…
oh, vašu poslušnost finu…stavite u vitrinu.
U njenu čast,
svaka djevojčica
svaki dan misli:
Oče naš, ako jesi na nebesi,
ostani gdje si.
Dosadno je biti fina,
dosadno je biti fina
hoću biti heroina
u svom filmu.
2.03.2018.
