DEDER, NASPIDER MI
Usuđujem se da napišem ovu prostotu,
ja sam žena koja je uspjela u životu,
sebe skućila,
sama sebe prehranjuje,
ja sam žena koja se ne smanjuje
po potrebi svoga gospodara,
niti imam gospodara,
nikome ne moram dolijevati rakiju
k’o u onoj seriji — deder, naspider mi –
ja sam žena koja svoju sobu ima
u oblacima do kojih se sama uspela,
ja sam žena koja je uspjela
da za samu sebe
i od same sebe
preživim.
I usuđujem se da napišem ovu grehotu,
ja sam žena koja je uspjela u životu,
budale ne sluša,
što želi pokuša,
svakakve gluposti i nemogućnosti sniva
ja sam žena
živa
u svakom mogućem značenju življenja,
ja sam žena koja zna nužnost protivljenja
događajima i mislima koje nemaju smisla,
ja sam žena koja se nije stisla
u mali otisak prsta u socu usred malog
fildžana,
i ja sam žena puna mana
u kojima po svome izboru
uživam.
I usuđujem se da predočim tu divotu:
ja sam žena koja je uspjela u životu,
sama močvaru svoje nesreće
isušila,
nikome dužna,
nikome pušila,
ni u kom ratu bila ubica ili žrtva,
ja sam žena koja nije mrtva
koja u sebi nosi svoj svjetionik
pa ga sama po svojoj volji
gasi,
i ja sam žena koja sebe spasi
i potpuno svjesna svog spasenja,
i ja sam žena koja ima neograničena htijenja
u životu,
u pjevanju o životu,
u pjevanju u posteljini,
ja sam žena koja sebe čini
sama sebi sagradila kapiju
a nikome ne mora dolijevati rakiju, k’o u onoj seriji,
deder naspider mi.
I usuđujem se da kažem ovu ljepotu,
ja sam žena koja je uspjela u životu,
svoju glavu imala,
svoju glavu bistrila,
i svoju pamet kako htjela
koristila
na sve moguće načine,
ja sam žena koja ne trpi
pljuvačine
ni junačine
koji u ime neke ideje od prije suviše vijekova kolju,
ja sam žena koja ima svoju volju
i ne dopušta da se ta volja
izbriše,
i kažem, k’o u onoj seriji, deder, naspider mi,
kažem
sve nas je
više.
9. decembar 2008.
U BIJELOM SVIJETU ŽIVE BOSANCI
Jednoga dana – i sad me košta –
u zemlju Švedsku stigla me pošta,
u pošti piše, dok nokat sišem,
ubili tatu,
nema ga više.
Poslije sam čula i detalje,
kako je pao u ratne ralje,
kako je na tom ratnom putu
nosio cvijet u svom kaputu.
Pala sam do dna, do parketa,
do samog ruba,
do svojih peta,
i tamo bez truba,
i epoleta,
pustila da se suza rascvjeta.
Znam da bi kaz’o, nije sjajno
što nemah veče oproštajno,
što nismo sjeli, pa skupa jeli,
i rasčistili sve što smo htjeli,
i srce moje, znam da bi kaz’o,
ti moraš svojom, ja svojom
stazom.
I znam da bi rek’o, moje milo,
sad nije važno šta je bilo,
svako u svojoj živi raci,
u bijelom svijetu žive Bosanci.
Poslije sam čula priče one,
na sahrani jeli su makarone,
i pričali, s puno pijeteta,
o hrabrosti tog nosača cvijeta,
da nije pao, da nije krao,
da nije tražio ispričnice,
da, kad se rat već razbuktao,
iz šatora je promatr’o ptice
kako na nebu strmoglavo
lete međ’ovim snom i javom,
ne da se spuste u tuđe gnijezdo,
niti da riješe sve najezdom,
nego da same, na snazi krila
pronađu svoja osjetila,
pronađu svoje slamke i zamke,
oblake, rake, razloge jake,
i da se potom, sred noći mlake,
spuste na dimnjake.
Okolo proljetni rekviziti,
mirisi cvijeća, flaše za piti,
armija cijela u stanju čudnom,
u stanju jadnom, nepoćudnom,
nakon što ptice na dimnjak slete,
letiće bombe kao konfete.
Poslije sam čula, kroz grmik pusti,
tata je htio da se spusti,
da krene dalje, posred livade,
da gleda bolje šta ptice rade,
i tada, u nekom trenu dubokom,
snajper ga strefi svojim okom.
Znam da bi rek’o, nema pokrića,
što ne bi dernek, i jela i pića,
što nemah tebe da u tom trenu
preuzmeš kuću i sudbu njenu,
ali je najbolje, takvi su znaci,
posvuda janjad, idu kurjaci
da se taj sentiš na smeće baci,
dječaci.
I znam da bi rek’o, da kažem svima,
umrlima, preživjelima:
Svako u svojoj živi raci,
u bijelom svijetu žive Bosanci.
5. avgust 2002.
DJEVOJKE ĆE POSTATI PTICE
– Istinita pjesma iz dva čina; mjesto radnje, izbjeglički kamp.
I
Mislim da često pisala štampa
o pogodnostima našega kampa,
kako nas hrane, kako nas brane,
kako nam liječe duševne rane,
kako u novine ne može stati,
šta su nam dali i šta će nam dati.
Radi se, ako ste djeca nova,
o grupi izbjegličkih kampova,
što u Evropi nikli k’o čir,
kad kod nas poče rat a ne mir,
i to su godine devedesete,
teško je da ih se mudri ne sjete,
kad poče belaj i krvava trampa
– fukari zemlja a nama čar
kampa.
Sjećam se i da su javljale vijesti
da Sarajevo nema šta jesti
i da u gradu, dok kiše bombe,
gube i oči i ruke i plombe,
i pričali su u vijesti danoj,
o našoj ćudi nepouzdanoj,
o tome kako Balkanac nije
čedo zapadne demokratije,
i kako u jednom dahu znade
i da ubije i život da
dade,
i da je – sve u svemu bruka –
to duša meka al’ narav
vuka.
Mislim da su pričali često:
O Balkan, nerazumljivo mjesto,
i baruta bure i mjesto bravure,
i mjesto istorije
opskurne.
I tih sam dana, još skroz zelena,
stekla saznanja nepremjerena,
o televiziji, i hipokriziji,
i šta kad nalete dani krizniji,
i kako je stvarno najoporije,
u svojoj mladosti živjeti sporije,
sporo kao pod noktom prljavština,
dok se ne razriješi jugo ostavština,
dok se u zemlji Slovena i gara
ne nakrade svaka
fukara.
II
Živjeh sa neke druge tri cure,
šminka se juri, momci se jure,
i svako veče, dok se dan rastače,
čujem bar jednu od njih da plače,
kako u sobi, iza ormara,
broji svoj mozak i nešto para,
broji te novce, broji te ovce,
ili se možda prihvati boce,
jer ono što duša cure hoće,
nisu te skandinavske
hladnoće.
I jednom tako, kad dođoh kući,
dočekali me pogledi vrući,
jedna od cura, od tih krasotica,
odlučila da je postala ptica,
i da tu tvrdnju dokaže, zlato,
odlučila da nas uzme u jato,
pa veli – znoj joj sapira lice –
kako je lijepo što smo mi ptice,
što nismo, dok lete projektili,
dolje u rovu, kao reptili,
već iznad svijeta, kao carice,
letimo svojim krilima ptice,
i do granice, i preko granice,
u svome jatu, lete jaranice,
ne pitaju
Bosnu, Tuđmana, Srbe,
da l’ da se češu kad rane svrbe,
kad rane svrbe – znaš u sitnice –
djevojke će da postanu ptice.
Vidim da curi fali kuća,
da je stvar sasvim nemoguća,
da niko u ovom danu i trenu
smije da otme zabludu njenu,
da njene oči, neiskazane,
s nebesa broje vojne kazane,
da li su masni, da li su posni,
da li je iko živ u Bosni,
da li se bilo ko, s linije fronta,
sjeća nekog boljeg života,
ima li iko u sebi čiste
da ne ubija za aoriste,
za stvari što samo zvuče velike
a drugima pune novčanike.
Kaže mi, kada rane svrbe,
kad sjeta zahvati golotrbe,
kada se topovi oglase glavni,
kad plaču i hodže i pravoslavni,
kad freske života postanu skice,
djevojke će da postanu ptice.
Rekoh joj, jare – moje najbolje,
stvari su gadne, narod se kolje,
tak’o je doba, godine kvarne,
stvari su zločin, ali su stvarne,
šta da ti velim, moja ljepotica,
kuda će cura kad postane ptica,
u koji let i kojim svodom,
sa kojim će da se zarodi rodom,
u kom će šljiviku stati, pa znati,
ovo je moje, i moj ga plati,
i kuda će, kad im se krila slijepe,
da slete djevojke, da se okrijepe?
Kaže mi, kada rane svrbe,
kad nedužnima izrastu grbe,
kada se skupe državnici
i generali i pravnici,
kada se pobroje smrtovnice,
djevojke će da postanu ptice.
A kud će da slete, i kog će sresti,
i šta će na svome putu jesti,
kao da mare za te sitnice
djevojke koje su postale ptice.
PISMO TATI 1993.
Evo me opet kako počinjem pisati pjesme,
na raskršću ulica Yonge i Carlton, u Torontu, Kanada,
u jednoj pekari koja ima mramorne stolove, kao nadgrobne loče,
dok vani lije kiša,
u jednoj pekari koja ima nadgrobne ploče,
čak i kad vani ne lije kiša,
evo me opet kako počinjem pjesme,
a vani lije,
na nadgrobne ploče.
O tome se ne priča na ovaj način,
ako se uopšte priča,
ali meni treba saveznik.
Kada sam pametna, otvaram svoj dan kao cvijet,
često ne otvaram,
evo me opet kako zagrijavam svoju krv,
kao čaj na studentskom rešou, u Zagrebu, onih godina,
evo me opet kako buljim preko prozorskog cvijeća i srcobolim,
evo me opet kako češem lice prljavim prstima,
baš kao dijete koje hoće biti voljeno kroz opomenu,
evo me opet,
vidim
ništa ne pomaže.
Tata nikad ne bi popio ovu kafu,
još mlaču od one u koju je baba umakala svoj kruh
za onu večeru bez zuba,
i sada vidim:
šta ima novo, tata,
o ništa, baba je umrla.
Spustila sam telefon u izbjeglištvu u Švedskoj
naježena kao leptir u ljepilu,
nisam je vidjela par godina,
zube u čaši
zube u čaši,
ni stare perine koje smrde na vodu
u njenoj udovičkoj sobi starice koja stvarno nije
poznavala svoje srpske unuke,
a da je nije bilo mene ne bi bilo,
i da Adama ne bi, ne bi nikoga bilo,
stvarno žao, moja babuška,
zakovana plućima za telefon
ja sam za tobom plakala
u izbjeglištvu,
u Švedskoj.
Evo me opet kako prolazim kroz onaj isti hodnik
rashodovane švedske kasarne za azilante,
pet tuševa na pedeset ljudi,
molim, ne može se zaključavati,
gola, gola,
evo me opet, sa srcem dobošem, rasječenim,
bila je noć, i zašto su mi razgrnuli zavjesu?
evo me opet kako lupam čelom
u sive limene, oljuštene, vojničke ormare pored željeznih kreveta,
šta ima novo, kćeri,
ništa, a zar se ne borimo, tato
o, da!
Prve noći: mokrila u lavabo
u Malmeu, na trećem spratu, u tišini.
U slučaju požara ili bombe
molimo: sporedni izlaz.
A zar se ne borimo, tato?
I evo me opet kako pijem tvoj jeftinjak „Pino Silvestre”
i kako žalim i tvoje zube dezertere, tvoje ispale,
znam da je mama umrla
i znam da se moralo jesti
čak i u tako siromašnoj zemlji
koja je jednom godišnje klanje svinja slavila kao obilje
a mi ni to,
oprosti, evo me opet,
evo me opet, evo me.
Nema ničeg u Kanadi, Toronto,
nema jednog jednostavnog onog nečeg važnog neponovljivog.
Pričam ti kao da si živ.
Nema ničeg u Kanadi, tata.
Evo me opet kako zurim u tvoje
otvorene zaspale plave oči,
u onoj sobi mračnoj kao unutrašnjost cipele
u onoj sobi u kojoj sam,
preko tanjira sa mesnim nareskom
vidjela tvoju mati kada je moja umrla,
vidjela tvoju mati drugi? treći?
put u životu
put u životu
šta je?
Evo me opet kako ne mogu da joj oprostim
što mi je kupila samo jednu čokoladu
one noći u Beogradu,
slučajne,
i evo me opet kako mi sve to nije važno
kao ni njoj.
A za mamu je kasno.
Pišem ti kao da si živ
O pišem ti kao da si živ.
O, kao živ.
I evo me opet,
preko Atlantskog mora koje ne znači ništa
kao voda geografija bijeg ili stepen uspjeha bijega
u odvijanju,
tebe su već ubili, dok sam letjela,
i evo me opet
vidim da Atlantsko more ništa ne znači,
i vidim da ništa ništa ne znači
sem ti.
Kraj autobusa
ti si mene zagrlio, moj tata,
ne možeš biti veći Hrvat od Hrvata
ni Srbin.
Nismo se više nikad vidjeli.
Pišem ti kao da si živ.
Nema ničeg u Kanadi, tata,
i cijeli svijet je naša zaključana kuća
i prazan.
Evo me opet kako zaplačem
nad preslatkom kafom, kao tatinom,
ili kupujući mlijeko, kao tebi,
ili kraj trgovine muških cipela, nikad kupljenih,
ili u bilo kom trenu koji mogu povezati,
a koji ne mogu?
koji ne mogu?
za tebe.
