Bila jednom jedna zemlja, zvana Republika Hrkija,
s vremenom bijaše sve napuštenija, i sve mrkija,
klanjaše se nekakvom davno umrlom svecu,
ali pogubi svu djecu,
zvala se Republika ali zdušno se borila za to da bude tiranija,
biti u 21. stoljeću – to je manija
i to je Sotone djelo (ili nedjelo),
tako je govorila Republika Hrkija, sve mrkija.
(Ne sjećam se nelogičnosti veće, a i i bilo je to neobično za 21. stoljeće, hrčko moje,
al’ svakom svoje).
U Republici Hrkiji nije bilo muških koji vole muške,
a i sve žene su voljele samo banane a nikako kruške,
i sa stanovišta te raspodjele voćnog asortimana
Republika Hrkija tvrdila je da nema nikakvih mana,
ta zna se šta se smije jesti,
ta zna se kako red uvesti
ako neka kruška poželi slast druge kruške,
a ne želi činiti kako joj vele zapovijesti muške,
na primjer sljedeće zapovijesti:
ovu bananu oguli,
ovu bananu ne huli,
ovu bananu ti primi
i ljeti i zimi,
ova banana je delicija,
ova banana je tradicija
a tradicija je božija volja,
ova banana je najbolja,
ona te
kada najmanje očekuješ
drmne poput puške,
…čak i ako volis kruške.
Ipak, u Republci Hrkiji bilo je i nekih osoba čudnih,
u prevodu pas im mater, širokogrudnih,
oni te zapovijesti banane, koje u izreku jedu nas na sve strane stane,
nisu shvatali kao neprikosnovene,
oni su sa korupcije i pseće poslušnosti skidali posvete i ordene,
oni su ukazivali da Republika Hrkija, svakodnevno sve mrkija,
i nije neka banana puna snage,
ona je dapače (metaforički) u banani,
ona pijuče kao promzrli i zapušteni i obespomoćeni ptići
jer Hrci svoju bananu ne mogu dići
od neimaštine
—ali dakako…to su budalaštine,
ne živi se od novca u novčaniku,
niti od kruha na stolu,
ne živi se od toga da ne živiš u bolu,
bol će nas osnažiti,
bol će nas prosvijetliti,
za tu bol nekoj drugoj Republici mi ćemo se osvetiti,
—ako nećemo znati kojoj,
prekopat ćemo po prošlosti svojoj,
prošlost je najbolja tvornica budućih inovacija,
prošlost je najvažnija zanimacija,
prošlost je prostor u kojem navodno ne vlada zbrka,
i dakle prošlost je utočište
svakog Hrka.
U Republici Hrkiji nije bilo ni prihvaćanja onih pomodnih konvencija,
ona je srčano odbacivala svaku od takvih intencija,
nećeš ti meni da muž voli muža
nećeš ti meni kako da ljubav pružam,
nećeš ti meni da svi imaju prava,
Konvencija o pravima je od Sotone sprava,
nećeš ti meni tko je tata a tko je mama,
zna se da frajer ne može biti dama,
zna se da će nam izumrijeti ovaj narod Hrka,
jer nam takvu konvenciju onaj truli Zapad skrka,
u tome je opasnost ponajveća,
da nam se sprema isčeznuće
ne zato što su nam korupcija i političari i banke pootimali sve tvornice i kuće,
nego zato što potpisujemo konvenciju koja svim ljudima daje jamstvo
da imaju pravo na dostojanstvo.
(I rekoh…ne sjećam se nelogičnosti veće, a i i bilo je to neobično za 21. stoljeće, hrčko moje,
al’ svakom svoje).
Ali u Republici Hrkiji (kao i u susjednoj Republici Srkiji) nije to bio jedini lapsus logike,
u Republici Hrkiji oko logike uvijek rade slalome i aerobike,
na način sljedeći,
nećeš ti meni šta je logično
nećeš ti meni šta je pravično
nećeš ti meni, u svakome stupcu
govoriti o pravdi i o nekom Matiji Gupcu,
taj je bezveze, taj sa Hrkijom nema nikakve veze,
budi sretan, dok ti ne potpišem umrlicu
(takođe poznatu kao smrtovnicu)
budi sretan što još imaš putovnicu
i što sa njome možeš pobjeći
u onaj svijet logičan, i koji smrdi po sreći,
i u kojem banana
nije najvažnije voće.
Vođeni tim savjetima nadasve realističnim
Hrci su — sa strpljenjem maltene mističnim—
ispunjavali za emigraciju zahtijevane obrasce,
ako su živjeli na selu zaklali bi i sve prasce,
ako su živjeli u gradu, uz parizer i vinjak su slavili svoju nadu
da će daleko od Hrkije zaraditi za obiteljski kruh,
(i da se popuni i more drugih financijskih rupa),
dakle sve te obitelji,
one su prekonoćno i glavom bez obzira i što dalje od Hrkije
odlazile skupa.
Ali ako ćemo pravo,
Republika Hrkija nije se mnogo živcirala oko demografije
(smatrala je da je to stvar puke koreografije),
jer ako ćemo pravo,
Republika Hrkija nikada nije ni trpjela svoje najnormalnije Hrke,
tko vas šiša, umjesto vas dovest ću Marsovce, ili Grke,
umjesto svekolikog pučanstva, u ime opsluživanja mog visočanstva
ovako ću popraviti svoje brojeve
—dovest ću strojeve.
Ipak, u Republici Hrkiji (kao i u susjednoj Republici Srkiji) bilo je i onih koji nisu htjeli nikamo ići,
takvi su joj pukim inatom znali živac dići,
oni su govorili
— govorit ću ti o pravičnosti,
govorit ću ti o logičnosti
do posljednjeg daha bit ću tome vjerna,
i skini mi s očiju tu tvoju bananu,
ona je ljudožderna,
e takvima je Hrkija, sve mrkija,
ponavljala savjete sljedeće,
nećeš ti meni da je more slano,
nećeš ti meni “da što ću s bananom”,
budi sretan ako imaš za žgance,
budi sretan, dok te ne bacam u lance,
budi sretan
da imaš šansu da me voliš s distance
s koje banana
nije jedino voće,
i ako ti se ne dopadam, traži sebi bolje,
i napolje!
Takvi savjeti, sve grkiji,
oni su usmjereni na to da se nikada ne rasvijetli taj Slučaj banane u Republici Hrkiji,
za koji mislim da je slučaj od važnosti,
i za koji umni vele da je plod nedostatka sloge i kuražnosti
onih kojima je dosta da ih ista banana, svakoga dana, sa svih strana,
da prostite,
jede.
Nasuprot tome, u Republici Hrkiji,
koja svoj narod svakodnevno bananom časti,
među onim na vlasti
nikad nema neslaganja,
oni su uvijek složni po pitanju laganja,
na primjer,
Hrkija nije sirota, u Hrkiji nema sramota,
te Hrkija je k’o Švica, Hrkija je ljepotica
bez koje se ne može
i izeš svoju djecu i njihove snove, kada Hrkija zove,
zovi, samo zovi, svih će Hrka snovi
na čekanje,
tako kažu svi ti giganti političke riječi
(svakog bih poslala da se dugogodišnje liječi)
tako kažu, i ako ti se ne sviđa,
kmeči!
I dakle,
svi ti apsolutni lideri od formata,
nesposobni i da nam pridrže vrata,
krivi su za Slučaj banane u Republici Hrkiji
ili drugim rječnikom,
učinili su da se Republika Hrkija u pepeo pretvori,
ti hrčki dobrotovori
eto, jer im se digla banana.
Ipak, postoji jedna olakšica kada je u pitanju Slučaj banane u Republici Hrkiji,
naime sljedeća
—i oni će stati na koru, u predodređenu zoru,
jer svaka bananija se (koliko je pravično)
plaća
(kako kome po časti)
—pa tko se banane laća
na bananu će i pasti.
24. 03. 2018
