1.
Jučer sam proslavio šezdeset petu. Dobro, lažem, nisam proslavio, nisam čak ni obilježio, samo sam se sjetio da mi je toliko. Nitko drugi nije. Da me tko pita, kazao bih mu da živim povučeno. I to ne bi bila istina. Barem ne potpuna. Jer, ja zapravo ne živim, više nekako trajem. Nije da se žalim, meni je ovako lijepo. Ili možda nije, ali za bolje ionako ne znam.
Općenito, ljudi previše očekuju od života. Sve bi htjeli: žene, djecu, prijatelje, pare, zdravlje, udobnost, ispunjenje, zabavu, sreću, snagu, moć, ljubav… A ja dobro znam: što više želiš, to ćeš se lakše razočarati. Zato se ničemu ni ne nadam. I što mi fali? Zapravo sve. A opet, kao da mi ništa ne nedostaje. Jer, ono što mi nikada nije pripadalo, ne mogu ni izgubiti.
Ja sam ono što nisam, moj život opisuje ono što nemam. A nemam skoro ništa. Popis mojih deficita je nepregledan. Što znači da bi i najdeblja knjiga bila pretanka ako bi se njome htjelo kazati sve važno o meni. Nju, naravno, nitko neće napisati. I dobro da je tako, jer tko bi je uopće poželio pročitati? Ja prvi ne bih.
Volim red. Ili samo mrzim iznenađenja. Ona svakodnevna, mala, velika mi se ionako ne događaju. Kad ujutro požurim izvaditi jaje iz lončića, nakon što ga ohladim pod mlazom vode iz slavine i krenem ljuštiti, ako pod prstima osjetim da je previše mekano, da će iz njega kad ga zagrizem iscuriti žuta magma, strašno se oneraspoložim. Premda to zapravo i nije iznenađenje u pravom smislu te riječi, nego prije posljedica moga nestrpljenja ili odsutnosti.
Draže mi je kad sve ide kao po špagici. Kad znam što će biti, pa se onda to i dogodi. Ako i jesam rob navike, zadnji kojega želim vidjeti u svojoj blizini jest Spartak. Naime, od iznenađenja manje volim samo one koji će me nagovarati da im se prepustim. Nije da to itko čini. Zadnji put pokušali su – naravno, zaludu – prije ohoho godina, ali ja svejedno strepim. Ostavite me na miru, kao što i ja ostavljam vas, najradije bih poručio svima. Kad bih imao kome.
I tako mi, u održavanju reda, vrijeme prolazi. Ni brzo ni sporo. Ne poželim ga ni zaustaviti ni požuriti. Prema njemu sam ravnodušan. Nisam, kao drugi, u stanju permanentnog rata s kazaljkama. Jednima je vremena uvijek malo, a drugima previše. Ili ono ubija njih ili oni pokušavaju ubiti njega. Meni ga je taman. Ili sam se u to samo uspio uvjeriti.
Ne slušam radio, ne gledam televiziju, ne čitam novine, nemam računalo. Ne vjerujem u vijesti. Kao ni u mome životu, tako se ni u svijetu zapravo ništa ne događa. Barem ne ništa novo. Samo se ponavlja staro i proživljeno, uvijek iznova vrti se ista priča. Celofan se mijenja, i mašnica također, ali je sadržaj kutije nepromjenjiv. A kad već jest tako, zašto bih onda svakoga jutra, grijan nekom budalastom nadom ili znatiželjom, nestrpljivo grabio paket i grozničavim pokretima parao ambalažu?
S druge strane, možda se ipak samo zavaravam. Možda vijesti doista ima, samo se ja pravim da ih nema, jer se plašim iznenađenja. Tko će ga znati? Ali ako ih i ima, mene se ne tiču. Nisam toliko ohol da bih povjerovao kako su brige milijuna i moje brige. Dosta mi je, i previše, ovo malo vlastitih.
To ne znači da sam slijep i gluh za sve što se zbiva oko mene. Nipošto. Slušam, gledam, pratim i mislim. Po cijele dane ništa drugo ni ne radim. Samo što ne ciljam bogzna kamo, znam gdje je moje mjesto, ne stremim ni visoko ni daleko. Jer, kako reče jedan pjesnik, sve što jest, i tu je.
Sadržaj moga tu malešan je. Opisuje ga kuća s četiri stana. Jedan je moj, ostali također pripadaju samcima. Ja sam u prizemlju prvi zdesna. Sučelice meni stanuje razvedeni sredovječni policajac. Na prvome katu su neoženjeni slikar bliži šezdesetoj nego pedesetoj i stari gimnazijski profesor, udovac. On zapravo više nije tu, jučer su ga pokopali. Osim stana, za sobom je ostavio i dvije kćeri.
Njegova me smrt nije rastužila – a i kako bi me mogla kad nikada nismo bili bliski? – samo me uplašila. Imponirala mi je njegova suzdržanost, ma koliko god je neki opisivali kao neuljudnu namrgođenost, i sad ne znam što me čeka. Tko će se useliti i kakav će biti?
(Kuća, VBZ, 2019)
