17.
Izašao je tri-četiri minute nakon Nine, koliko mu je trebalo da u miru ispuši jednu cigaretu, a onda se spustio do porte znatiželjan vidjeti kako izgleda taj misteriozni dečko mlade kolegice. Desetak metara dalje od ulaza vidio je, međutim, detektivku u društvu nepoznate djevojke koja joj je upravo nešto objašnjavala ne samo glasom, nego i vrlo zaposlenim rukama, i to nešto što nije izgledalo nimalo ugodno. Nalis skrene pogled da ne bi ispao ono što je, u suštini, bio – znatiželjna baba – pa se zaputi prema gostionici. Nije valjda bio u pravu kad je na njezino sramežljivo nijekanje dečka, zafrkantski bubnuo da je na porti čeka cura? Ma ne, kakav sam detektiv na poslu, takav sam i u privatnom životu, pomisli Nalis: dizelaški trom, beznadno spor, sklon izvođenju zaključaka iz pogrešnih premisa i s krivo izoštrenim fokusom. Zašto bi je na porti uopće čekao bilo koji, muški ili ženski, partner? Kao da svatko od nas nije još ponešto osim ljubavnika, recimo, sin, rođak, prijatelj, kolega, znanac, susjed, kao da svakoga od nas ne može na porti sačekati barem desetak uzrujanih ljudi koji su nam iz nekog razloga važni, o nevažnima da i ne govorimo?
Dok je došetao do gostionice, već je zaboravio na Ninu i njezin problem s nepoznatom ženom, ako je problema uopće i bilo. Počele su ga moriti vlastite brige. Nije mu bio nikakav problem isljeđivati mutnog skorojevića poput Čikeša i pritom ne izgubiti previše živaca. On nije bio ni prvi ni zadnji šupak u svilenom odijelu kojega je sreo u svome profesionalnom životu, s takvim se sojem i prečesto sretao. Uostalom, živio je u zemlji u kojoj su čikeši činili veći dio društvene i poslovne elite. Da, Nalis ih je prezirao kako nijednog običnog lupeža nikada nije, ali je imao dovoljno iskustva i pameti da svoje antipatije vješto prikrije iza maske hinjene ravnodušnosti. Problem je bio u tome što će velemesara morati ispitivati s Kranjčevićem za vratom. Bahatost novostekliša i iritirajuća profesionalna uljudnost lisca koji je samo tražio, i u pravilu pronalazio, priliku da fatalno namagarči suprotnu stranu, bili su razorna kombinacija. Toliko loša da je Nalis u gostionicu ušao poprilično smrknut, premda ne i ravnodušan što će blagovati. Kad mu je konobarica ponudila porciju trlja od kamena s blitvom i krumpirom, uz nezaobilazni kvartin crnoga, u hipu je živnuo. Prvi zalogaj prožeo ga je blaženstvom kakvo, slutio je oblaporni nevjernik, krštena duša oćuti u trenutku pričesti. Svaki sljedeći samo je podcrtavao tu senzaciju za nepce. Da nije bilo drača, Nalisov su tanjur desetak minuta kasnije komotno mogli spremiti u vitrinu, jer ga je ovaj minuciozno počistio kruhom tragajući za zadnjim mrvicama i zaostalim kapljicama bračkog maslinovog ulja. Tek što je posegnuo za čašom da ručak zaokruži izdašnim gutljajem plavca što ga je gostioničaru prodao isti onaj težak koji mu je liferovao i ulje, začuje odnekud poznati glas.
– Je li slobodno, šjor Nalis? – upita ga Šime Vrsalović, prosvjetni radnik i karetist.
– Samo se komodajte – ponudi mu inspektor, pa otpije gutljaj sretan što se gost pojavio za njegovim stolom kad je već završio s objedom. Vrsalović je izgledao kao simpatičan čovjek s kojim se može zanimljivo razgovarati o mnogočemu, ali on je ipak radije birao objedovati sam, osobito u danima kao što je bio ovaj, kad je za trpezu sjedao nagrižen profesionalnim frustracijama.
– Jel vas mogu čime počastit? – upita Profesor mahnuvši konobarici.
– Fala lipa, ja san gotov – odvrati inspektor.
– Onda može bar još jedna čaša vina?
– Ma kakvi, ne smin, popodne me čeka puno posla. Ali neću odbit jedan kratki espresso i čašu mineralne – udobrovolji se Nalis.
– Ajde bar to – nasmiješi se karetist, pa naruči obrok za sebe i piće za inspektora.
– Pa kako ide? – upita Nalisa.
Inspektor pošuti nekoliko dugih sekunda.
– Stvarno ne znan – konačno se oglasi.
– Skužajte, baš san glup. Normalno da mi ne smite govorit detalje o istrazi.
– Ma i da smin, ne znan šta bi van reka.
– Znači, ne ide baš najbolje.
– Nikad ne ide baš najbolje.
– Nemojte mi ništa govorit o tome, sve znan – gorko procijedi Profesor. – I kad mi je bilo najlakše, opet san na kostima nosija lipi piz. Nikada ništa nisan uspija učinit na brzinu, priko noći, isprve, uvik san mora duljin, grbavijin puten, iz drugog, trećeg pokušaja. Jedino su me smrti pogađale učas, smista, bez najave, s neba pa u rebra.
– Mislite na ženu? – upita Nalis.
– Mislin na sve. Na sve moje smrti, od oca i matere, priko žene, sve do sina.
– Izgubili ste i sina? Žaj mi je, ne znan šta bi van reka, ne mogu ni zamislit taj užas.
– Nemojte ni pokušavat, za svoje dobro.
– Ali ako je smrt bila nagla, znači da se bar nije patija.
– Nije bila tako nagla, samo šta san ja za nju naglo sazna – protisne Profesor čije se lice u hipu smračilo.
U taj čas nad njima se pojavi konobarica s podvorbom.
– Jedne punjene paprike s pireom i gemišt, jedna kava i mineralna – objavi sadržaj pladnja pa ih počne služiti. Nalis pomisli kako je toj djevojci dužan izdašnu napojnicu, jer se pojavila u pravome času – upravo je propadao u zemlju od sramote što otvara nezaraslu ranu sirotome čovjeku i znojio se od užasa što se mora upoznati s jednom strašnom obiteljskom pričom koju nije htio čuti.
– U slast! – kaza zagledan u Profesorov tanjur koji ga je očito mamio svojim sadržajem.
– Oćete da mala donese još jedan pjat, pa da podilimo? – ponudi karetist.
– Danas nešto nisan od velikoga apetita, a pari mi se da bi vama lipo legla jedna paprika.
– Ma lega bi meni i cili bronzin, ali ne smin – zlovoljno odvrati Nalis koji se sada kajao što je izabrao lagašan riblji objed umjesto nečeg zasitnijeg.
– A ko van brani?! – poduzetno odgovori Profesor, pa pozove konobaricu da im donese još jedan tanjur. Premda su i pristojnost i zdrav razum – jer bio mu je propisan dijetalni režim prehrane – nalagali da se zahvali na ljubaznosti, inspektor je jedva dočekao da djevojka pred njega stavi tanjur, a Profesor ga dekorira punjenom paprikom i izdašnom količinom pirea.
– Mene je najlakše korumpirat – pokajnički se ote Nalisu.
– Čin mi zavonja spiza, izgubin i ono malo pameti šta je iman. Prepolovljeni ručak obojica su učas smazala.
– Dobro je dok još ima ovakvih mista, di moš za male pare pojist nešto šta sliči na domaću spizu. Otkako je počelo ovo turističko ludovanje, na prste jedne ruke moš zbrojit mista di domaći svit može priuštit obid po normalnoj cijeni – podvuče Profesor čisteći tanjur koricom kruha.
– Je, zbilja. Samo me straj da i ta mista brojidu zadnje dane. Čudi me kako već nisu digli ruke. Oli in život ne bi bija lakši, a zarada veća da peču pizze ili hamburgere i prodaju ih po sto kuna ka i svi ostali? – retorički se upita inspektor.
– Baš vas briga, vas doma čeka topli obrok – s neskrivenom notom zavisti promrsi karetist.
– Doma me čeka samo ladni špaker na kojemu bi moga držat miljeić, mikrovalna peć i daska za rizanje sira i pancete.
– Niste valjda i vi udovac? – iznenadi se Profesor.
– Isto ka da jesan. Zapravo, nisan. Moja je žena udovica.
– Kako to?
– Lipo. Za nju ne mogu bit mrtviji nego šta jesan – ispali inspektor i nasmije svog sugovornika.
– A imate li dice?
– Iman. Sina – odgovori Nalis, pomislivši kako je u zadnjih nekoliko dana ovo već drugi neznanac kojemu se povjerava. Dobro, Profesor mu više nije baš potpuni neznanac, ali nije ni prijatelj. A o svome privatnom životu inače nije htio razgovarati ni s najbližima.
– Onda je vridilo. Mislin, vridilo je proć i kroz brak i kroz razvod.
– Valjda ste u pravu. Zapravo jeste, sto posto – prisnaži inspektor kojeg je opet počela mučiti nelagoda jer je razgovor neočekivano skrenuo na delikatan teren potomstva koje je karetistu bilo oduzeto.
– Ajme, koja je ura? – panično upita kao da se trgnuo iz drijemeža. Malo se zaista zabrinuo je li već istekao sat koji je Nini objavio kao rok za povratak u ured, ali ga je još i više zabrinula mogućnost da bi s emocionalno ranjenim Profesorom mogao nastaviti razgovor koji će neizbježno skrenuti na sumornu temu gubitka.
– Sat ne nosin otkako su mobiteli ušli u modu, a mobitel ne nosin sa sobon kad iden na obid.
– Pametno. Volija bi da i ja tako mogu – kaza Nalis pa pogleda u zaslon svog smartphonea.
– Već kasnin! – slaga, pa se pozdravi s karetistom, zahvali mu se na čašćenju i namiri svoj dio računa.
Ivica Ivanišević, Sutra je novi ručak, VBZ, Zagreb 2020.
Knjigu možete nabaviti na: VBZ
