Moja je zadnja
Zovem se Željana i serviserka sam snova. Odmah da raščistimo jednu stvar: ljudi utvaraju da smo mi, serviseri, vrhunski obrazovani, da sve živo imamo u malome prstu, i informatiku, i neurologiju, i psihijatriju, i ovo, i ono, ali to ne može biti dalje od istine. Jedva da smo i priučeni. Uputili su nas u protokol postupanja, upozorili na anomalije s kojima ćemo se možda susretati, i to je to. Sve što znamo, stalo je u tjedan obuke, pri čemu smo nova znanja usvajali samo dva dana, a ostalo vrijeme smo vježbali, isprva u laboratorijskim uvjetima koji su simulirali stvarnost, a potom na živim ljudima. Naravno, pod nadzorom instruktora, da ne bismo štogod zeznuli, iako se tu nema što zeznuti ako radiš po pravilima i s ispravnom opremom.
Dođeš klijentu doma, saslušaš što ti ima reći, koliko i kako sanja, što bi mijenjao, pa vidiš može li se program dotjerati ili ga je pametnije u cijelosti odbaciti i izabrati novi. Naravno, ispovijed nije dovoljna, treba i malo primijenjene znanosti. Ali malo. Znanost nije moje područje, ali se ponešto razumijem u primjenu. Znam se služiti skenerom, interpretirati očitanja, modificirati postojeću aplikaciju odnosno, po potrebi, instalirati novu. Koji put sam gotova u deset minuta, a ponekad to potraje i cijeli sat. Čujte, što se može, to je tako, ima nas svakakvih. A najgori su starci. Ili možda nisu, možda im je naprosto na javi toliko loše da jedva čekaju usnuti, htjeli bi da im barem u snovima sve ide kao po loju, pa nas onda gnjave suvišnim, promašenim pitanjima. Ne znam, tek sam navršila četrdesetu, o starosti znam vrlo malo, a i to malo što znam naučila sam iz daljine, kako bih drukčije.
Nije to loš posao, pola sam radnog vremena na cesti, a pola po tuđim kućama. Meni je to okej, jer volim voziti. Čudno je to, kad sjednem za volan, osjećam se kao oslobođena. Iako idem po službenom pozivu, a moji me u centrali preko GPS-a mogu točno locirati gdje sam u kojemu trenutku, meni je super. Kao da nisam na dužnosti, nego u nekom starom američkom road movieu. Sanjarim, da, nisam kao drugi, ne trebam zaspati da bih otputovala u druge svjetove, dovoljno je da okrenem ključ i odoh ja. U redu, priznajem, nije to baš kao pravi san, ne smiješ se do kraja opustiti, pa onda ni uživjeti jer bi mogao stradati. Uvijek moraš biti na oprezu, ali meni to ide, jednim okom biti na cesti, a drugim kojekuda. Osobito ako sam dežurna vikendom ili praznicima, kad je promet bitno manji.
Prošle nedjelje sam, recimo, baš s veseljem došla na posao, na porti provukla karticu, spustila se u garažu, sjela u službeni automobil, pa uključila putno računalo da me upozna s obavezama koje me čekaju. Dobro raspoloženje nije mi uspjelo pokvariti čak ni saznanje da mi je prvi klijent toga dana stara mušterija, jedan od onih dosadnjakovića koje svakih nekoliko tjedana morate obilaziti jer ih redovito proganja neki problem. Uglavnom uvijek isti.
Gospodin Mirko ima osamdeset i jednu godinu i izgleda kako biste i očekivali od čovjeka njegove dobi, dakle, loše. Pogrbljen je, smežurane kože, pepeljastog tena, s rijetkom sijedom kosom, ima okserice i oveći trbuh. Otvorio mi je vrata u otrcanoj prugastoj pidžami.
– Opet vi! – ote mu se umjesto pozdrava. Vjerojatno se nadao da će mu ovaj put iz centrale poslati nekoga drugog.
– To bih mogla i ja reći – odvratila sam mu jednako ljubazno, pa zakoračila u stan.
Nisam čekala da me provede kroz hodnik do dnevne sobe, zemljopis njegova doma nije mi bio nepoznanica, pa sam samouvjereno ušla, a on me pratio teturavim koracima. Na stolić preko puta velikog televizora zamašćenog ekrana spustila sam torbu s logotipom multinacionalke za koju radim i iz nje izvadila opremu.
– Što vas danas muči? – upitala sam ga.
– Ono isto što me mučilo i zadnji put.
– Niste zadovoljni snovima?
– Nimalo.
– Dobro. Hoćete sjesti da vas pregledam?
– To ste uradili i zadnji put pa ništa – procijedi s naporom se spuštajući na otrcani dvosjed.
Pogledom sam okrznula keramičku šalicu s naslikanim Zagijem, maskotom davnog, savršeno suvišnog sportskog natjecanja, i bocu jeftinog domaćeg vinjaka u kojoj je preostao samo decilitar tekućine boje karamele.
– I dalje pijete – prijekorno sam procijedila postavljajući skener uz njegovu sljepoočnicu.
– Naravno – bez kolebanja je priznao. – Vi mi trebate da nekako izdržim noć. Da bih izdržao dan, moram se sam snaći.
– Jeste li sigurni da se ne možete snaći drukčije, nego uz pomoć alkohola?
– Sto posto! – samouvjereno mi je odgovorio.
Deset minuta trebalo je da aparat odradi dijagnostiku i ponudi nekoliko opcija za novo kalibriranje. Izabrala sam jednu koju do sada u njegovom slučaju nisam koristila, pa pritisnula gumb za aktivaciju.
– Nadam se da će sada biti bolje – kazala sam spremajući opremu u torbu.
– Samo se nadate? – zlovoljno me upitao.
– Samo.
– Krasno – gorko zaključi. – Dakle, uskoro ćemo se opet vidjeti.
– To ovisi isključivo o vama. Već sam vam objasnila, barem triput, da alkohol u većim količinama može poništiti učinak aplikacije. To vam je isto kao i s antibioticima. Ako ih pijete s rakijom, od njih neće biti velike vajde.
– A kako ću bez alkohola poništiti učinak života, pitam ja vas, kako? – zarežao je, pa posegnuo za bocom i izlio ostatak vinjaka u šalicu s likom nasmiješene vjeverice čiji bi rep u duginim bojama bogobojazni svijet danas shvatio kao podlu LGBT provokaciju.
Bilo mi ga je žao, ali mu nisam mogla pomoći. Znala sam da će se već za nekoliko dana obratiti centrali tvrtke s novom reklamacijom i da će se ovaj razgovor ponoviti, ako ne sa mnom, onda s nekim drugim serviserom kojega mu uprava dodijeli.
Moja sljedeća klijentica bila je gospođa Ruža. I ona je spadala u kategoriju starih, redovitih mušterija koje su nezadovoljne kvalitetom našom usluge, samo što je nju, za razliku od gospodina Mirka, bilo teško sažalijevati. Ma koliko naporan i mrzovoljan bio, starac nikada nije prelazio granicu pristojnosti. Nije, doduše, ni ona, od prvoga dana čvrsto je stajala s druge strane bontona i skrupula, nepokolebljivo dosljedna u potrebi da kinji sve koji joj pokucaju na vrata.
– Opet vi? – dočekala me jednako toplo kao i gospodin Mirko.
– To nije moja ni krivnja ni zasluga – hladno sam joj uzvratila, pa me propustila u zamračeni hodnik koji je vodio do ne manje zamračene dnevne sobe. Škrto svijetlo oblačnoga dana dopiralo je samo kroz rupice roleta.
– Ustvari je dobro što ste baš vi došli. Ja, znate, ne volim nikome govoriti iza leđa, a vama imam štošta reći.
– Jelte? – gradila sam se začuđenom, iako sam očekivala da će me dočekati prigovorima na račun moje nestručnosti ili aljkavosti.
– Itekako!
– Pa da čujem… U čemu je problem? – upitala sam je sjedajući na tabure od smeđeg skaja.
– U vama, naravno, neće valjda biti u meni! – prezrivo je frknula.
– Naravno – mirno sam prisnažila u nadi da će je moj ravnodušni ton dodatno uzrujati. – A možete li biti malo konkretniji?
– Dapače. Kao što se sjećate… – započela je zanovijetati, ali sam joj odmah priklopila.
– Ne sjećam se. Ne mogu se sjećati ama baš svake reklamacije svakoga klijenta svakoga dana.
– Pa nisam ni ja baš svaka klijentica – uvrijeđeno se usprotivila.
– Apsolutno ste u pravu, vi ste uistinu sasvim iznimna mušterija, ali se svejedno ne sjećam što je bio vaš problem zadnji put.
– Dakle… – pokušavala je, vrlo neuspješno, prikriti potrebu da me išamara teškim rječetinama. – Ja sam relativno mlada…
Dobro sam znala da je prije dva mjeseca ova relativno mlada dama apsolutno navršila 58 godina, ali sam se suzdržala od komentara.
– …i još uvijek imam, kako da kažem, no, erotsku komponentu života.
– Drago mi je čuti – susretljivo sam kazala.
– Da. Utoliko držim da je sasvim prirodno polagati pravo na tu erotsku komponentu i u snovima.
Tada sam se sjetila. I prošli put mi je tupila o tome kako bi htjela dinamizirati svoj noćni život, pa sam joj morala prilagoditi program.
– Aha… – procijedila sam tek da nešto kažem.
– To sam vam već objasnila i zadnji put.
– Jeste li? Pa zar vam onda nisam narihtala aplikaciju?
– O da, jeste, itekako jeste! Otada me svake noći spopadaju razbludni snovi – gorko je podvukla
– Ne razumijem u čemu je problem. Možda su snovi za nijansu ili čak dvije previše erotizirani?
– Nije stvar u intenzitetu nego u sadržaju.
Nisam imala pojma na što misli.
– Nemojte se praviti blesava. Namjestili ste mi da po cijele noći sanjam o seksu s drugim ženama, kao da sam, božemiprosti, lezbijka. Fuj!
Jedva sam se obuzdavala da ne prasnem u smijeh.
– Pardon, ali mislim da niste baš razumjeli smisao usluge koju pružamo. Mi nudimo teme po volji klijenata, ali ne i gotove priče. Na primjer, muškarcu koji se voli uživljavati u fantaziju da je nogometna zvijezda, mi ponudimo okvir, a on ga sam mora ispuniti konkretnim sadržajem. On bira hoće li biti, štatigajaznam, centarfor Reala, Manchester Cityja, Hajduka ili Dinama.
– Hoćete reći da sam ja izabrala biti lezbača u snovima?
– Možda ne svjesno, ali… – počela sam petljati, ali me je gospođa Ruža počastila crvenim kartonom.
– Van! Van iz moje kuće! I da vas više nikada nisam vidjela! Nikada! A vaši će me šefovi čuti! Neću se smiriti dok ne dobijete otkaz!
– Sigurna sam da nećete – mirno sam zaključila, ustala i ležernim korakom napustila vještičju jazbinu.
Nisam se plašila da će mi itko iz centrale praviti ikakav problem. Incidenti poput ovoga iskrsavali su na dnevnoj bazi, jer naša aplikacija nije bila toliko napredna i sofisticirana da je mogla poništiti nepredvidivi učinak korisnikove podsvijesti, njegovih na javi zatomljenih afiniteta i žudnji. Ali moje dobro raspoloženje otišlo je u vjetar nakon samo dvije kućne posjete. Ponadala sam se da ću do trećega klijenta morati putovati na drugi kraj grada ili čak u njegovu okolicu. Baš mi je trebalo malo vremena da se priberem i opustim uz ležernu vožnju pustim nedjeljnim ulicama, no nisam bila te sreće. Putno računalo izbacilo je adresu meni do tada nepoznatog gospodina Vjekoslava koji je stanovao samo dva bloka dalje. Do njega nisam trebala putovati, nego samo preparkirati automobil.
Vrata je otvorio oniži muškarac mojih godina, odjeven u crnu trenirku s logotipom marke Thor Steinar. Odsječno mi je kimnuo, pa me proveo kroz dugačak hodnik čiji su zidovi bili nakićeni mačevima, štitovima i helebardama do prostrane dnevne sobe ispunjene portretima uniformiranih ljudi o kojima nisam ništa znala i pretežno crvenim zastavama u čijem su središtu stilizirane munje.
– Molim, izvolite – ponudio mi je da sjednem, iako je njegov ton više zvučao kao naredba.
– Neću okolišati – započeo je čim sam sjela. – Ja sam neonacist. Nisam ustaša, djevojačko prezime moje mame je bilo Hofmann – pokuša objasniti kao da njezino nijemstvo išta objašnjava. – Imam pravo na svoja uvjerenja, ma kakva ona bila – podvuče, pa se zagleda u mene očekujući, valjda, da potvrdim kako sam suglasna s njegovom opservacijom. No ja sam mirno čekala da nastavi sa svojim izlaganjem.
– Ako vam to nije problem… – oklijevao je.
– Nimalo – slagala sam.
Naravno da mi je bio problem, ali utoliko gore po mene. Za sve nas iz uslužnih djelatnosti vrijedi sveto pravilo kako je mušterija uvijek u pravu. Čak i ako je mušterija kreten poput gospodina Vjekoslava.
– Onda možemo prijeći na stvar. Nisam zadovoljan svojim snovima – sumorno je objavio.
– Super! – zamalo sam rekla, ali sam se ipak uspjela suzdržati.
– Mislim da postoji prostor za njihovo poboljšanje, mislim snova, pa posljedično i mog noćnog odmora te bih vas u tom smislu zamolio da mi ponudite neku kvalitetnu alternativu.
– Nema problema, zato sam tu. Samo što ćete mi morati malo detaljnije izložiti svoje želje. Znate, jedni vole sanjati o tome kako sudjeluju na gozbama, drugi na orgijama, treći bi htjeli biti piloti formule jedan, četvrti maštaju o tome da su istraživači amazonske prašume… Što biste vi htjeli?
– Ja sam veliki ljubitelj povijesti, osobito tridesetih godina prošloga tisućljeća.
– Shvaćam. A četrdesete? One vam nisu tako zanimljive?
– Kako da ne! Jesu, jesu, ali samo prvih nekoliko godina, do, recimo, jeseni 1943.
– Aha. To je, dakle, željeni vremenski okvir za vaš snove. A zemljopisni? Gdje biste voljeli biti?
– U Njemačkoj, dakako, razumije se, natürlich. Ali ne samo tamo, zanimaju me i neki drugi predjeli, od Sudeta preko Dunkirka i Tobruka sve do…
– Staljingrada? – zločesto sam predložila.
– Toliko daleko ipak ne bih otišao – mrzovoljno je otklonio ponudu.
– Dobro. A u kojemu biste svojstvu htjeli boraviti u tome vremenu i na tim prostorima? – upitala sam ga praveći se da ne slutim kako bi kreten htio biti visoko rangirani časnik njemačke vojske.
– Pa, recimo, Obersturmbannführer ili, zašto ne, Standartenführer.
– Zašto ne – podržala sam njegovu ambiciju. – A htjeli biste isključivo sudjelovati u bitkama ili biste radije uživali u prednostima života u pozadini?
– I jedno i drugo. Meni je, naime, strana svaka isključivost. – Malo rata, pa malo mira, pa opet rata… i tako.
– Nema problema – podvukla sam crtu ispod ankete, pa posegnula za opremom i prislonila skener uz desnu sljepoočnicu gospodina Vjekoslava.
Deset minuta kasnije, namjestila sam mu program koji je s velikim pouzdanjem – jer ništa u ovome poslu nije do kraja izvjesno – jamčio snove po mjeri čudaka koji umjesto snova biraju košmare. O da, ne biste vjerovali, ima i takvih. Neki čeznu za time da ih se redovito i obilno plaši. Danju gledaju horor filmove, a noću sanjaju da žive u Springwoodu, Ohio (Strava u Ulici brijestova), Woodsborou, Kalifornija (Vrisak) ili Bangoru, Maine (Groblje kućnih ljubimaca). S velikim veseljem tome sam bratstvu, pače Brüderlichkeitu čudaka pridružila gospodina Vjekoslava koji mi se ljubazno zahvalio na susretljivosti i ispratio me do izlaza iz svojeg stana/stožera.
Kad sam konačno sjela u automobil, osjećala sam se izmoždeno kao da sam odradila osam punih smjena bez minute predaha. Srećom, nedjeljom u pravilu bude manje posla. Valjda su ljudi, u prosjeku, subotom opušteniji, bolje spavaju i sljedećeg se jutra manje žale. Obavila sam još samo tri kućna posjeta s pristojnim i nezahtjevnim klijentima, pa se odvezla doma. Skinula sam odjeću, bacila je u perilicu, pa se dugo tuširala. Onda sam skuhala kavu i već s prvim gutljajem obasjalo me svjetlo radosne spoznaje. Ako već raspolažem opremom koju nitko drugi osim nas servisera nema, zašto se ne bih njome poigrala i uzvratila gnjavatorima, ne puno, samo malo, samo večeras? Posegnula sam za torbom i izvadila aparaturu koju sam onda skoro puna dva sata pokušavala prilagoditi svojim potrebama. Nisam mogla s punim pouzdanjem znati hoće li eksperiment uspjeti, ali mi se činilo kako ne postoje ozbiljni razlozi da se moja mala pustolovina zaključi fijaskom. Konačno, nisam imala što izgubiti. U najgorem slučaju, mogla sam sebi upropastiti samo jednu noć i ispuniti je košmarima, a i to je za ljude.
Večerala sam lagano, grčku salatu s kvinojom, popila čaj od matičnjaka i rano legla. Za manje od pet minuta već sam bila daleko od svoje spavaće sobe. Stajala sam pred vratima gospodina Mirka i s priborom za obijanje brava petljala ispod kvake. Ne bih vam znala reći što sam točno radila, nisam ni karijerna ni hobistička provalnica, samo sam zaželjela ovladati tome vještinom i već sljedećeg trenutka imala sam je u prstima. Stan je bio zamračen i gluh. Domaćin se, pretpostavljam, mučio s nesanicom ili košmarima, ali u krevetu. Na vrhovima prstiju, da me ne bi čuo ako je ipak budan, prehodala sam udaljenost do dnevne sobe i na stakleni stolić ostavila bocu Courvoisiera. Mislila sam da je red osvetničku pustolovinu započeti s jednim dobrim djelom. A boljeg se djela nisam mogla dosjetiti u slučaju nesretnoga starca.
Minutu ili dvije kasnije, ležala sam u negližeu na svilenoj plahti, sisata kao nikada prije, zategnuta, putena, crvenokosa i neodoljiva, dok me gospođa Ruža koja je stajala pred dovratkom proždirala pogledom. Onda je ona sa sebe zbacila frotirski ogrtač i mome pogledu izložila svoje dvije obješenjakinje tužno povijene nad ne manje povijenim, upravo vrbolikim trbuhom na čijem se dnu nazirao žbun suhe, sivkaste makije, pa koketno svila desnu nogu u koljenu. Onda sam ja umrla od smijeha. Doslovno. Grohotom sam se smijala pet ili deset minuta, sve dok mi srce nije prepuklo.
Već sam bila na trećoj lokaciji, a gospođa Ruža se još nije stigla pomaknuti, samo je bez glasa, kao oduzeta, ronila suze. Ja sam, pak, sjedila za pisaćim stolom u prijamnoj prostoriji ureda ravnatelja Gestapoa u Olomoucu. Iz ladice sam izvadila Mauser HSc, ustala, popravila nabore na suknji, pa bez kucanja ušla u kancelariju svoga šefa, gospodina Vjekoslava.
– Krepaj, svinjo nacistička! – rekla sam na tečnome njemačkom koji inače ne govorim, pa naciljala čelo sina gospođe Hofmann.
On je prestravljen ustao, a lice mu se izobličilo u grimasu užasa.
– Zaboga, što vam je?! Ne! Nemojte, molim vas! Imajte srca…
A onda je odjeknuo zvonki prasak. Metak je izdubio rupicu u glavi Standartenführera koji se skljokao kao vreća. Što je dalje bilo, ne bih vam znala reći. Znam samo da sam se ujutro probudila sjajno raspoložena. Dok sam pijuckala kavu spremajući se za novi radni dan, pomislila sam kako možda ne bi bilo loše i danas imati posla s nekoliko nepodnošljivih mušterija. Moja je ionako zadnja.
Ivica Ivanišević, Moja je zadnja, VBZ, Zagreb, 2024.
