Razdanilo se i sad jasnije vidim gdje sam, obišao sam garažu nekoliko puta, popeo se po puteljku što vijuga kroz maslinik na jednu malenu uzvisinu s koje sam mogao vidjeti sjevernu polovinu Javorne, njezinu rivu kako se zakrivljuje i prestaje, malenu luku s barkama, kombi što u jedini kiosk dovozi novine, lokalnog ribara koji je pred trgovinom, a ispod jedne od palmi, izložio svoj noćašnji ulov. Dvije bijele gajbice od stiropora, s ove daljine čine se praznima. Spustio sam se i sjeo pred garažu, spreman sam, okupan, zapakiran, pomalo i napet, gledam kako po rubu one hrpe pijeska gmiže blavor, skoro je crn, debeo, duži od metra, svojom tupom glavom razmiče kamenčiće i sporo se zavlači u gustiš. Osjetio sam nelagodu, bacio kamen za njim kad sam začuo glasove koji su došli sa suprotne strane garaže, iz polja. Dva muška glasa i nekakav zveket, frktanje. Ustao sam, a preda mnom se pojavio Dino i stariji muškarac koji je vodio natovarenog, svijetlosivog, neobično visokog magarca čiji je teret bio zamotan šatorskim krilom, a rep podvezan komadom konopa.
— Dobro jutro, jesi li se naspava na ovoj našoj periferiji, ja sam Stanko, a ovo ti je najvažniji stvor na zemlji u iduća tri miseca, tovar s velikim T.
Pružio sam ruku i utopio se u velikom tamnosivom oku koje me je netremice i smireno promatralo. Stanka sam pogledao tek usput, bio je to čovjek od sedamdeset godina, vitalan i hitar, ruka koju mi je pružio bila je tvrda i snažna, ruka čovjeka koji ne oklijeva. On je tajnik Vatrogasnog društva i njega je dopao zadatak da me opremi za boravak na karauli. Jučer je Dino u dobroj namjeri malo požurio sa mnom, jutros su se i on i Stanko sjetili gdje ja to i zašto odlazim. Natovarili su tog magarca gotovo neljudski, rep su mu podvezali da ne zapinje u drače dok se budemo penjali, a kako mi je Dino rekao, i da nekog ne ošine po licu, na nekim mjestima staza prema vrhu mog brda uska je i strma, treba se pridržavati, paziti.
— Ovako — započe Stanko — ode na tovaru ti je hrana, malo alata i solarni panel da imaš malo struje, za mobitel, kompjuter…
— Ne nosim kompjuter.
— Dobro, uglavnom, ode ti je panel i akumulator, to ćemo smontirati gori kad dođemo, karaula je čista,bili smo mi prije par sedmica gori, gustirna je puna, ono osnovno imaš. A drugo ćeš se snaći ili zovi pa ćemo ti spremiti, a ti se spusti po to.
— Naravno, nije to daleko.
— Nije, sat i po hoda.
Dino je u jednu torbu ugurao motorolu, osjetio sam blagu nervozu u trbuhu, nekakvu struju u mišićima.
— Ajmo sad — reče Stanko i okrenu magarca.
Dino i ja krenusmo za njima, šutjeli smo, ja sam već teško disao, u meni se kovitlala sva moja utučenost i nepokretnost, sva moja lijenost, moje zadnje godine što sam ih proveo sjedeći na poslu ili po kafićima. Nešto od sveg tog užasa htjelo je iskočiti kroz moje grlo, usta, grunuti na draču i cvrčke, izaći iz mene jednom zauvijek. Noge su me boljele, leđa su me boljela, ali više od ičega stezao me i gušio taj grč, taj čvor u mojim prsima koji se tek trebao razvezati. Ja sam na ovo brdo došao i prodisati. Čovjek koji prezire u pravilu diše plitko. Ja sam to došao promijeniti.
Nakon par stotina metara blagog, ali za mene strašnog uspona, stali smo uz jednu osamljenu kuću, Stanko je zazvao s dvorišta, a na vratima se pojavio krupni bradonja s bocom domaće travarice i tubom plastičnih čašica, izašao i sporo, vrlo sporo rekao:
— Stane, ajmo malo likarije prije uspona, je li tako.
Popili smo i pozdravili, bradonja je Stankov nećak, neženja na pragu pedesetih, polupustinjak koji čak i u ovako malenom mjestu kao što je Javorna uspijeva živjeti povučeno i gotovo nevidljivo. Barem je tako posljednjih godina. Otkad je nabavio noćnu optiku za svoj karabin, rijetko kad noću spava, odlazi u lov, nosi kukuruz, mami divlje svinje, ubija. Po danu, jasno, spava i odmara, lov na svinje po ovom terenu strahovito je naporan, a lovine je dosta, pokatkad i dvije glave za noć. Stanko o svom nećaku, dok hodamo, govori s ljubavlju i s nekom vrstom očajanja što ga se može čuti u muškaraca u zrelim
godinama kojima još uvijek kolaju životni sokovi i koji se nisu predali bolestima i nemoći. Taj očaj para ovo jutro, premda je samo prošaptan i zbijen u dvije riječi: nema žene.
Krenuli smo dalje, na mjestima bih se osvrnuo da još jednom pogledam Tominu kuću, bila je to velika kamena građevina u ogromnom masliniku. Na dvorištu, kraj crne lade nive, Tomo se igrao sa svoja dva psa. Onaj manji, crni, trčao je za bačenom veprovom kožom, dok je onaj veći, bijeli, samo stajao, cvilio i štektao preplavljen ubitačnom psećom ljubavlju i odanošću. Na kraju, Tomo ga podiže uvis, ljubi i vješa oko vrata kao janje, hrani ga nečim iz ruke.
Zamakli smo kroz maslinike i sad već hodamo širokom stazom kroz borove što su ih ovdje posadili austrougarski vojnici, točnije njihov kapetan koji je držao cijeli otok nekoliko godina. Kako ga je i kad držao, Stanko mi nije znao reći, ili nije htio, svakako sam pretjerao s pitanjem, točnije s banalnošću tog pitanja.
— Pa ka da je to važno — odlučio mi je pomoći Dino — važno je da su borovi još uvik tu i da mi sad
hodamo po hladu, a ne po suncu.
Pogledao sam na mobitel, bilo je devet sati, leđa su mi ispod ruksaka bila posve mokra, noge su me pomalo već izdavale, a još se nismo ni počeli penjati. Stanko je primijetio moju muku, stali smo pod jednu krošnju kratko odmoriti, popiti vode i nastavili nešto življim tempom od dotadašnjeg. Znao sam da ćemo što uspon bude strmiji hodati sve brže, Stanko je takav čovjek, kad bude teško, on će od toga biti jači.
Ja sam hodao iza magarčeva repa i gledao kako se njiše njegov teret, kako se njegove noge pri svakom koraku ukopavaju u kamenu stazu i kako sve to izgleda skladno i sigurno. Izbili smo na golu visoravan, odavde pa sve do vrha, kako se čini, neće više biti hlada, raslinje je nisko, drača i makija, malo niskog hrasta, skoro da se čovjek upita gdje se skrivaju sve te svinje na ovakvoj goleti.
Staza se suzila i postala opasno strma, na mjestima sam se trebao dobro oduprijeti štapom da se ne skotrljam niz padinu sve do rive i slastičarnice, pogledao sam prema mjestu, s ove udaljenosti još su se dobro vidjeli ljudi, ali samo torza i glave, njihove ruke i noge izgubile su se u lelujavoj vrućini ovoga jutra, petog lipnja.
Srećom, opet zaravan. Stali smo kraj lokve za ovce, ispod goleme stijene što se nadvila nad ovu čistinu, maleni brdski trg. Na pola smo puta, rekao je Stanko, najgore je prošlo, smije se Dino, i da, kako su mi moji vodiči i rekli, sad nam preostaje samo uspeti se ravno gore, nema više serpentina, samo ravna staza do karaule. Strma, pogibeljna i osunčana.
Stanko je iz torbice prebačene preko ramena izvadio komad kruha i kobasicu koju smo potrgali i razdijelili.
— To je najbolja stvar na svitu, Toma ih radi, šteta što nismo uzeli kad smo bili doli, ovo je od mlade svinje, probaj kako je dobra.
I da, odimljena, suha, s malo ružmarina i majčine dušice, s dosta papra i masnoće, ova kobasica bila je pravi muški doručak, točnije obrok za svaku priliku. Pucala je od snage i profinjene žestine, imala je u sebi istovremeno utješnu i uznemirujuću količinu soli i papra. Pristajala je u ovo jutro, ovaj dan i ovu scenu kao karipski crnac u sprint na sto metara.
Dino je zavukao ruku pod šatorsko krilo i s magarca skinuo jednu zdjelu i plastičnu demižonu u kojoj je nekad bila tekućina za pranje automobilskih stakala, sad voda za našeg sivog suputnika. Opotio se po stegnima i pod samarom, potamnio je od mokrine znoja. No, pio je sporo, skoro aristokratski, uzeo je točno onoliko vremena koliko mu je njegova priroda naložila. Pio je kao životinja. I to je meni, koji sam se umorio od ljudi bila lijepa i smirujuća slika. Hoće li mi ga ostaviti gore? Pitat ću, molit ću Stanka da tako učini.
— Vidi — kaže Dino i kimne u pravcu lokve, po čijem su se vlažnom rubu, na zelenkastom kamenju sunčali blavori, bilo ih je desetak, debeli i crni, skoro nepomični.
Stanko se samo okrenuo i pošao uzbrdo, Dino, vodeći magarca za njim, ja sam ostao nekoliko trenutaka pred tom zastrašujućom scenom.
Što mi mogu? Ništa, neotrovni, beznogi gušteri, mogu ih otjerati jednim kamenom. No, ja se ne mogu pomaknuti, gledam te izvaljene crne zmijurine i sa strahom se pitam gdje sam to došao, što će se sa mnom dogoditi kad noć padne i ostanem sasvim sâm na ovom brdu, među ovoliko pakla koji gmiže, rokće, šušti, lomi i trči, kriči i klikće, pakla koji će negdje u mojoj dubini pokrenuti, gurnuti od obale sve moje nakupljene stare i nove strahove.
Imam svoj nož koji sam zabijao u podmorske rupe i onda iz njih čupao hobotnice i njihov crni oblak, njime ću tom paklu mahati dok me nesanica bude tresla na vrhu jednog po svemu pitomog brda, u glasnom, veličanstvenom trenutku, jednog, po svemu, običnog života.
