SUSRET
Vidim kako se
od semafora do semafora sa mnom utrkuje
vozač u sivoj
novoj škodi
Kad nas je zaustavilo crveno, pogledao sam
bio je to ratni zločinac
osuđen na dugu kaznu u Haagu
zbog pokolja i paleža u Bosni
imao je skoro obrijanu glavu, naočale
gledao je u crveno pomalo napet
spreman da opet prvi krene i prvi stigne
do sljedećeg semafora.
S retrovizora visjele su dvije krunice
zapletene u hrvatsku zastavu.
Između nas
bila su dvoja metalna vrata
dva bočna zračna jastuka i
sekurit stakla
metar asfalta
nešto dima
i urlika.
Obojica smo čekali zeleno svjetlo.
I ja u tim kratkim navalama straha i gađenja
nikad nisam jasnije osjetio da moj bog
i moja država pripadaju njemu
a ne meni.
Njegovima, a ne mojima.
Kad se upalilo zeleno
oštro je krenuo ali ja sam ga brzo sustigao
I začas smo opet stajali na semaforu.
Bila je to igra s onim koji pali i ubija.
Više od toga
ja se nisam usudio učiniti.
On je imao boga i državu, ja tek prašinu na staklu
po kojem je počela padati rijetka
vjetrom nošena kiša.
Vidio je da kroz te kapljice
gledam u njega.
Uzvratio je smiješkom i krenuo.
Bio je petak i na radiju je svirala pjesma grupe Pixies.
Carribou.
Stao sam sa strane, kraj kontejnera.
I plakao.
