NOĆI
U posljednje sam vrijeme zabrinut za svoje noći. Ne mogu me svladati. Imam trinaest godina i upravo razvijam poneki strah, nešto o čemu dosad nisam mislio. I kad legnem, nakon što sam se ušuljao u kuću u kojoj svi spavaju, pojeo večeru što ju je majka stavila u rernu, tiho se oprao i spustio na svoj niski krevet, s obje svoje ruke uzmem taj tamni pokrivač, tu svilu, oblak ili zemljani tepih i pokušam ga povući preko glave i zaspati. Ali, sve mi se to u šakama raspadne, često čujem kako klizne preko jagodica i moje su ruke opet prazne. Noć je odskočila i zalijepila se u samu sebe, na plafon, pod stol, zašla je u moje nogavice i tamo zakratko potrčala. I stala. Onda se okrenem na trbuh, okrenem joj leđa i mamim je svojom nepomičnošću. I ona se doista odluči, siđe sa svega ugašenog, pokrene se iz guste tame i legne na moja leđa. Unutra se pluća nadimaju, tutnji srce, usne se hoće otrgnuti s usta, ali oči, oči, njih sam stisnuo do grča.
Ništa tako nećeš uspjeti dječače. Lezi i gledaj u visinu, u tamu, rijetke bljeskove svjetla što se probijaju kroz spuštene rolete. Opazit ćeš da po tom zrnju svjetla hodaju neki ljudi, a ta tama se oko njih savija kao tanko pruće što će najednom zadobiti silnu snagu i olistati, preko svojih kvrga i čvorova, na kraju preko kamenja. Kad bi sad imao jedan u ruci, mogao bi opaziti kako tamni, ako ga okreneš prema sjeveru, mogao bi ostati budan sve dok se po njemu ne uzvere noćna mahovina.
I ti ne možeš naći nikakav odgovor, nikakvo rješenje.
Priviđaju ti se pokisli vagoni prepuni ljudi od nafte, oni su poput crnih kaplji što trepere naslagani na otvorene prozore. Vlak polako ulazi u stanicu, približava se peronu na kojem stojiš. Držiš baklju u ruci, jedno vruće tijelo, čistoću plamena, držiš težak znak na svom čekanju u ovoj noći.
Hoćeš li moći prije nego ga vjetar ugasi, hoćeš li moći?
