Na samom dnu ormara, u velikoj sivoj platnenoj vreći bila je složena uniforma mog oca. Bio je, kao i svi, u rezervnom sastavu vojske i jednom godišnje išao sedam dana na vojnu vježbu. Tada bi obukao tu zelenu uniformu, čizme, sišao pred kuću i sačekao susjeda da se spusti svojom crvenom škodom i odveze ga na drugi kraj grada, u kasarnu. Tamo bi skinuo uniformu, čizme, obukao bijelu kutu, bijele hlače i plastične crne šlape i upravljao smjenom u pekari. Sedam dana terena, tako se to zvalo. Zadnjeg dana, ponovio bi opet ono oblačenje uniforme, čizama, i sačekao crvenu škodu i susjeda da ga odveze kući. To je bio njegov ratni raspored. Ponekad mi je bilo žao što moj otac nije vojnik kao i drugi, što ne nosi oružje i na toj vježbi puca. On je mijesio kruh, činio je isto ono što čini i u Tvornici kruha. Opet, mislio sam, ako do rata dođe, on neće nikoga ubiti, niti će na njega netko pucati u nekoj šumi ili na proplanku. Zato je i ta uniforma bila nevažna. Toliko da smo je brat i ja ponekad znali izvući i onda obući, ogledavati se u velikom ogledalu iznad ormarića s ladicom u kojem su bile razbacane fotografije. Ali, opet, bez oružja, kakva je to igra vojnika bez oružja? I zato sam, jednog popodneva, s dna one sive vreće izvukao nekakvu gumenu stvar, sa zalijepljenim staklima na mjestima očiju, s nekakvom surlom što je visjela s usta i nosa. Bila je to maska, vojna, gas maska koju je moj otac zadužio, a da je niti jednom nije stavio na glavu. Ona je trebala štititi od bojnih otrova, suzavca i takvih stvari, zaključio sam brzo jer sam u jednoj svojoj znatiželji u knjižnici čitao o upotrebi iperita u prvom svjetskom ratu.
Navukao sam je na glavu i zategnuo remenčičće na potiljku, ubrzo su se stakla zamaglila i više ništa nisam vidio. Skinem, obrišem i opet nabijem na glavu, tad sam se usopio pogledati u ogledalo, bio je to moćan trenutak. Moj je otac ipak vojnik, a ne samo pekar, pomislio sam.
Izašao sam na ulicu s maskom u ruci, namjeravao sam je pokazati prijateljima, malo se poigrati i vratiti je na jezino mjesto. Ali, sad mi je teško reći što se ustvari dogodilo. Magla je s onih stakala prekrila i te slike. Uglavnom, vratio sam se kući, u sumrak, bez maske. Nije je više bilo. Nisam je dao, nisam je prodao. Izgubio sam je ili mi je netko ukrao.
Otac se brijao u kupaonici, čuo sam kako zuji njegovi njegov aparat, uskoro je trebao krenuti u svoju noćnu smjenu. Bilo je rano ljeto i radio je po deset sati jer su se odmarališta uz grad napunila ljudima, trebalo je kruha.
Odlučio sam prešutjeti. Ne reći. Ne zbog straha, nego zbog sramote. Ja ne gubim stvari, ja ne donosim hirovite odluke, ja ne srljam po svome djetinjstvu. Ja sam velik.
On je uskoro sjeo na svoj motor i otišao. Jeo sam, a žlica mi je dvaput ispala iz drhtave ruke. Priznao sam majci. Ona se otvorenom šakom prekrila usta. Kako ćemo to sad namiriti, znaš da se to ne može kupiti, jel znaš? Znam. Tata je dužan imati kompletnu uniformu, jel znaš. Znam. Što će sad kad ga zovu u rezervu? Ne znam, ne znam, ponavljao sam.
Tražili smo rješenje koje u našem svijetu nije postojalo. Riječ igla u stvarnom plastu snijega.
Odi u garažu,natoči litru rakije i odi kod onog Save, znaš kojeg? Pitaj njega, možda on ima, daj mu rakiju, a on neka tebi da masku.
Savo je bio samac, grub čovjek koji je živio u drvenoj baraci, na rubu šumice što se dalje širila i rasla u visinu, dubinu i u mrak. U strašno mjesto na koje nismo zalazili. Imao je šarplaninca kojeg je jednom godišnje vezivao lancem i vodio do mjesta gdje bi veterinari obavljali cijepljenje protiv bjesnoće. Pas je bio snažan, vukao ga je i lajao na sve što se oko njega micalo. Savo je bio pijan. I ponosan na taj strah što ga je jednom godišnje kao sprejem raširio našom ulicom.
Spustio sam se, povukao gumenim crijevom rakiju u prvu bocu, začepio i uputio se prema razmjeni. Tamo će me dočekati lavež, ali neću se bojati, Savo će ležati uz otvorena vrata, na slomljenom otomanu, u prljavoj prostoriji punoj nabacanih stvari što ih je skupljao po kontejnerima za smeće. Sve mu je trebalo, bio je jedan od onih ljudi koji skidaju šarafe s pokvarenih veš mašina, ne bi li ih nekad iskoristili za neku maglovitu svrhu. Kolekcionar projekcija o sretnijem i bogatijem životu, to je bio Savo. Ustvari nesretnik, pijanac, osamljenik.
Savo, viknuo sam, imaš li vojnu masku za prodati?
Pridignuo se na ležaju, stajao sam pred njim s pruženim rukama u kojima je bila boca s rakijom. Čekao sam da nešto učini, kaže, da se njegov pogled pomakne iz mojih očiju, s moga lica. Imao je velike, tamne oči, na tamnom, suncem opaljenom licu. Iz tih su ponora uskoro potekle suze.
Zaledio sam se, pokušao učiniti korak unatrag, ali nisam mogao. Samo sam još više ispružio ruke, toliko da je bez ustajanja mogao uzeti bocu.
Masku oćeš, napokon je progovorio.
Da, molim te, treba mi.
Pa ima, ima mišu mali, ima Savo maske, koliko oćeš. Napokon je uzeo bocu, otvorio i popio nekoliko gutljaja. Ima Savo masku mišu mali, ustao je i ušao u jednu bočnu prostoriju. Čuo sam kako tamo nešto preslaguje, kako baca neke stvari, nešto se srušilo, možda ormarić, a onda se sve umirilo i više iz te sobe nije dopro nikakav zvuk. Stajao sam nasred njegove kuhinje, praznih ruku, izgubljen, zbunjen.
Odlučio sam otići. Dok sam se udaljavao po već mračnoj cestici osjetio sam kako se u mene zabadaju dva pasja oka, kako na meni nešto pokušavaju pronaći.
A onda sam začuo glasno zavijanje, dugački plač onoga straha u spreju.
