Tek kad su mu gladne i smrznute ribe počele gristi i onu tanku kožu oko kostiju na stopalima, kad su ga hladne ruke iz dubine počele stezati oko gležnjeva i pružati prste prema njegovim koljenima, kad su ga stale povlačiti u zemlju spore krvi, ledenih kaplji koje se jedva pokreću kroz zatvorenu petlju krvotoka, kad je snažno, kroz tu hladnoću, kroz niske oblake iz kojih je počela sipjeti tiha kišica stvarajući na površini vode mnoštvo koncentričnih krugova koji su se sudarali i raspadali pred njegovim očima, osjetio miris mora pomiješan s peludom i ovčjim izmetom, čučnuo je, oprao masku, nabio je preko neuredne i guste kose, hitro poravnao disalicu i bacio se u plitki bezdan, još u zraku zamahujući rukama i otiskujući se od obale, kao bjegunac.
Najprije je potonuo i voda ga je prekrila kao što prekriva plosnati kamen bačen s visine, naglo i neumitno, mekani ga je trbuh povukao dolje, a onda su djetinja, gotovo paperjasta ramena ipak dobila tu bitku i njegove su lopatice sad već izvan namreškane površine pravilno grabile naprijed.
Stao je već nakon desetak metara, zadihan i smrznut, uronjen do očiju u zelenkasto plavu želatinu vlastitog očaja. Lovio je zrak, pluća su mu se nadimala, a mokri čuperak kose na tjemenu podrhtavao na laganom vjetru odozgo i na silini straha odozdo. Suze koje su se miješale s hladnom vodom Jadranskog mora, uz obale što su ih prije više stoljeća tako svečano i ponosito zaposje- li njegovi preci, pregazivši Karpate na čistim i uhranjenim konjima, jašući sve do ovih obala a da se niti jednom nisu zaustavili da pišaju ili da razmisle, ovdje su, barem tako slike govore, izašli svijetlih lica i blještavih mačeva, ponositi na to bezvremensko postignuće, oni su se, ti preci, napokon riješili tog hladnoga blata i tih ledenih šuma u koje su nekom drugom rukom sudbine bili bačeni, posijani kao zrna raži koja će morati niknuti u nekom drugom svijetu, e te suze u ovom sarkofagu slane hladnoće, u ovoj zaboravljenoj, pitomoj i strašnoj uvalici, na rubu pitomog i strašnog sela, točnije njegova vikendaškog apendixa, dakle u samom srcu zabune po pitanjima slobode i smisla, desetak metara od obale, a posve sam na svijetu ne plače potomak tih zgodnih i neustrašivih, pravednih i hrabrih konjanika, ne, ovo su suze dječaka koji se prvi put rasplakao gledajući neku crno-bijelu američku filmsku utopiju, a kasnije, kad je očvrsnuo, činio je to povremeno i nerazumno iz krajnjih ganuća koje je moglo poroditi bilo što i bilo tko. I uvijek na pjesmu Gospodar samoće. Baš uvijek na tu pjesmu koja mu i sad curi niz obraze i vuče njegove smrznute niti na dva metra dubine, vuče ga natrag na tvrdu zemlju, u tvrdi i stvarni trenutak još jednog njegovog poraza.
Kraj je travnja i u selo smo došli liječiti očevu kostobolju, majčine strahove od tramvaja, kolegica s posla, otkaza, propasti tvornice, boga i vraga, naravno i Boga samoga, strahova za mene koji su se mogli mjeriti u tužnim tonama, njihovu težinu ne bi podignula ni dizalica u obližnjem brodogradilištu iz čijih se zatvorenih hala odnedavno čuju neobični zvukovi, kao da netko ravna i nabija teške metalne ploče, turira motore ili samo nešto podvikuje, okušava svoju naglost i mušku moć.
To je posljednje brodogradilište na ovoj obali Jadranskog mora koje još zna sagraditi drveni brod, popraviti drvenu kobilicu ili neku skupocjenu krmu obući u tikovinu, jedino mjesto na kojem se još blanjaju trupci koji će se kasnije mjeriti i pomno savijati u drvo što će ploviti i svojom lijepom mokrom težinom utiskivati brazde na mirnom ili oštrice na olujnom moru. Vlasnik tog brodogradilišta očev je prijatelj, on mu je i pomogao oko kupnje terena za vikendicu, tome je ravno dvadeset godina. U selo sam prvi put došao kao tromjesečna beba, spavao sam u jedinoj ožbukanoj prostoriji, bez vrata, samo s drvenim okvirom koji bi moji radosni roditelji preko noći podignuli i iznutra konopcem privukli da se zatvori ta rupa na budućnosti svih naših ljetovanja. Otad, u ovu nedovršenu i skrovitu kućicu, opasanu starim suhozidom uz koji rastu smokve i pokoji bor, dolazimo redovito i veoma tiho. Naši dolasci i odlasci postali su posve nalik onome kako to čine domaći ljudi, bez velike pripreme i bez mnogo stvari. Nakon što je moj otac u ovu kuću donio svoj stari brijaći aparat, a u gradu ostavio novi, još neraspakiran, tajnovito prošvercan u jednom od pohoda moje majke na kavu i traperice u Trst, znao sam da smo sad u raskoraku između dviju kuća, ali da smo na neki čudan način u savršenoj ravnoteži. Majka je za grad kupila novi komplet tanjura, na svom obrubu imali su malenu talijansku zastavu i natpis tutti gusti, one stare, ponegdje okrhnute, zapakirala je u kartonsku kutiju, između tanjura umetnula starih novina i pokoju čašu, zdjelicu, a na dnu dva lonca i tavu, sve to odnijela pred zgradu i ostavila uz auto, jer je bila zaboravila ključeve. Kasnije će zaboraviti i na tu kutiju, točnije zaboravit će da ju je ostavila na pločniku pokraj našeg bijelog fiata 131 mirafiori. Ujutro, kad budemo kretali na otok, naći ćemo od noćne kiše posve razmočen karton iz kojeg vire tanjuri, čaše i novine, na jednom komadiću debelim crnim slovima piše Gazimestan. Pa dobro, Jelena, reći će otac mrzovoljno, a dobro, Vlado, odvratit će Jelena. Pomogao sam joj povaditi sve iz kutije, ugurali smo tanjure u bunker između naših torbi, a zdjele i tavu nasadili (to je njegov izraz) između blatobrana i metalne kutije za alat. Cijelim putem ta će tava lupkati, ali on se neće zaustavljati jer žuri na trajekt. Ionako ćemo zakasniti. A nećemo ni stati. I strancima je vikend kao i nama. A s vas dvoje nesposobnih se ne isplati nigdje ići. Pa dobro, Jelena. A dobro sad, Vladimire. Ja se ljuljam na stražnjem sjedištu i šutim, čekam da se ukaže uska cesta koja se s brda spušta dolje, u trajektno pristanište, da ugledam more, obližnji otok, crni oblak dima nad trajektom koji je upalio motore, oborio svoju rampu i počeo gutati. Količina zamora bivanjem na jednom mjestu bila je u savršenoj ravnoteži s količinom žudnje za onim drugim; vozili smo uvijek, ne zaustavljajući se, sve do trajektne luke u kojoj bismo kupili karte, odmah i povratnu, vraćali smo se u grad noću. Otac je jednom rekao da je tako najbezbolnije, s puta odmah ujutro otići na posao i tamo sačekati kućno popodne za san. Tek navečer, kad tijelo, a posebno duša, već pomalo oživi i namjesti svoje gradsko gnijezdo, mi bismo pristali na činjenicu da više nismo na otoku, nego u gradu, da se više ne odmaramo, nego patimo i propadamo u svojim životima, kako to i svi oko nas uporno čine i nikad se oko toga niti malo ne kolebaju.
Ispalo je baš zgodno, govori ona susjedi, spojit ćemo vikend s praznikom, pa sam uzela još jedan dan slobodno da nešto obavimo u općini, imamo pet punih dana, a uvijek nam je premalo. Susjeda stoji kraj grma kapara i kima glavom, ona govori jako malo, tek je kraj travnja i u njoj je još zima, mutava i duga otočna zima.
U općinu ne moramo svi, samo ja, otkad me je otac nagovorio da ovdje prijavim svoje prebivalište i otkad imam osobnu iskaznicu s adresom Put škvera bb, ukazala se zgodna prilika za studentsku stipendiju, naime, ja sam sad tek jedan od trojice studenata iz ovog malenog mjesta. Ta mogućnost bila je jedini razlog da svu tu birokratsku gnjavažu uopće obavim, majka me je nagovarala da se upišem i u Zajednicu Talijana, jer, kako je govorila, i oni uvijek nešto daju. Ali ja ne znam talijanski, pa što onda, odvratila je. No to ipak nisam, smatrao sam to prevarom, moja Italija sezala je područjem oko ulice Carducci u Trstu, završavajući kraj robnih kuća Coin i Upim, te su bogate i šarene trgovine bile krajnja mjesta moga talijanizma, u njih, zbog njihove raskoši i blještavila, nikad nisam ušao. Moja Italija bio je Ponte Rosso, pravoslavna crkva u njegovoj blizini (u koju nikad, opet zbog raskoši, nisam ušao) nekoliko manjih butika u kojima su se prodavale traperice, dvije trgovinice s kavom i jedna s autodijelovima. Stvarno, premalo je toga u Italiji da bih ukaljao svoje hrvatstvo kakvim dvojnim državljanstvom ili stipendijom ispisanom na jeziku od kojeg razumijem tek nekoliko riječi. U redu, dvojio sam jedno cijelo popodne; mogućnost da pobjegnem odavde, iz ove zemlje i od ovih ljudi, pa makar i u Zajednicu Talijana, bila je zanosna, lijepa sanjarija kojoj sam posvetio, rekoh, nekoliko sati. A onda, najviše zbog straha od krhkih naravi i još krhkijeg odnosa svojih roditelja, pokolebao sam se i zauvijek odustao. Oni su imali samo mene, svojim su morem tuge i sredovječnog ravnodušja plovili oko mene kao oko oštre i visoke hridi, neprestano. Imali su cijelo vrijeme osjećaj da su u blizini kopna, ali na to kopno, šutljivo i šturo, kakvi su doduše i oni, nije bilo moguće pristati. Naše zajedništvo bila je ta plovidba, njihov pokušaj da se usidre u mom srcu bez prikladne luke, niti su oni znali kako toj hridi prići, niti je hrid znala kako se umiriti, otvoriti neku malenu uvalicu, neki plićak u kojem će sve biti pitomo i moguće, mjesto na kojem će moji roditelji veselo poskakati iz barke i kroz mirno i zrcalno more potrčati k meni. Nikad nismo uspjeli ni trčati, ni biti prostodušno veseli, naših skoro dvadeset godina bilo je čekanje, briga, sahranjivanje dana i noći, strah od budućnosti i pokatkad mučnina zbog visokih valova koji su gotovo prekrivali hridi na otvorenom moru.
U općinu nosim zelenu vojnu knjižicu, formalnost koju moram obaviti je prijava u vojni odsjek. I molbu za stipendiju, upisao sam veterinu, ali već nakon prvog semestra vidim da od toga neće biti ništa. No, stipendija bi mi dobro došla. Mogao bih se godinu, dvije odmoriti, uživati malo tuđeg novca pa onda upisati nešto pametnije, status studenta gubi se teško, dok se svi ti činovnici snađu i shvate da ja ne idem na fakultet i ne polažem ispite proći će neko vrijeme. Ionako sam već izgubio jednu godinu, bila je siva i maslinastozelena. I da, ubili su mi sva četiri mačića.
Ovih dana u mjestu se otvorio kamp, nekoliko stalnih gostiju, onih koji su na svojim kamp prikolicama odavno skinuli kotače, dogradili ih nekakvim šatorima i pred njih posadili betonske roštilje, već su ovdje. Jutros, dok sam odlazio prošetati do benzinske pumpe, vidio sam kako starac sjedi na krovu kućice i namješta satelitsku antenu, dolje stoji žena sa sijedom kosom zamotanom u punđu i dodaje mu alat. Čovjek je neobično spretan, okreće onaj golemi tanjur u smjeru svoga satelita negdje visoko u svemiru, bez nekih dvojbi, poslije šarafi, učvršćuje i spušta se sklopivim aluminijskim ljestvama do volva iz kojeg izvadi naočale za sunce, pa se zavali u plastičnu stolicu pred vratima i povuče nekoliko gutljaja piva iz boce. U ležaljci ovješenoj između dva bora netko čita, vidim samo rub knjige i veliki pramen plave kose kako vijori na toplom proljetnom povjetarcu.
Vojna pošta 5703, gdje je to… U Vojvodini. Aha, tamo, u redu, moraš dvije nove slike donijeti, ova zelena knjižica ti više ne vrijedi, to ti je jasno. Jasno mi je, izlazim iz općine i penjem se blagom uzbrdicom do lokalnog fotografa, na zaključanim vratima iznutra neuredno prilijepljen papirić s crnim flomasterom nažvrljanim tekstom – vraćam se odmah, torno subito, moment bitte, just a moment. Sjeo sam pod murvu u dvorištu i čekao da se netko pojavi i otključa, posjedne me na niski okrugli stolac, s dva prsta jedne ruke podigne moju bradu i namjesti me, zaledi u toj sekundi, a onda moj pogled slobodnom rukom pozove negdje ustranu, na kraju škljocne tim velikim aparatom i tutne mi papirić na kojem će opet crnim flomasterom ispisati vrijeme u koje moram doći po fotografije.
Kad ih dođem preuzeti, on će ih upravo velikim škarama obrezivati, vitlat će tim dugačkim oštricama kao kratkim mačem ponad tupog pogleda jednog mladića, odsutnog s te fotografije kako se i priliči; na rijetkim obiteljskim fotografijama na kojima se pojavljujem, svejedno smijem li se ili sam ozbiljan, ja bih najviše volio da sam negdje drugdje, da me nema u toj inscenaciji, u tom trenutku. Tako i ovdje, na ovom ishođenom portretu za vojnu knjižicu Hrvatske vojske, ja ustvari ne postojim. To je samo faktografija jednog lica, njegovih kostiju i kože na kojem su u pravilnoj razdaljini skamenjena dva smeđa oka, pravilan nos, pune usnice i obli obrazi. Obrve su jake, ali nisu znak. Lice je skladno, ali nije neobično i pamtljivo. Oči su, rekoh već, skamenjene, smeđa se na ovom polaroidu pomiješala sa sivom, čini se.
Dođi sutra, dobit ćeš raspored. Raspored? Nego šta, jedinicu i sve te stvari, vidim da imaš vozačke kategorije, ali to ti je sad za kurac, vozača imamo koliko oćeš. A onda je preko polovine lica u vojnoj knjižici udario okrugli pečat sa slovima čija se tinta razlila po mojim ustima.
Jelena i Vlado dočekali su me na dvorištu naše kuće, jest ćemo vani jer je toplo i jer u gradu za to nemamo priliku. Sjeli smo, a sunce se prolilo po čistoj žlici kraj moga tanjura i onda odskočilo u moje oko, nakratko me zaslijepivši. Sačekao sam nepomičan, možda minutu, dvije, i kut između sunca i žlice se promijenio, Zemlja se neumitno okretala, a ja nisam znao da li da se zbog toga radujem ili patim. Ravnodušan svakako ne mogu biti, previše je to sunca što se u svojoj divnoj okomici spustilo na nas, u još jednu roditeljsku šutnju, na veliku keramičku zdjelu s vrućim tripicama prema kojoj je moj nevoljni otac napokon pogledao s malo zanimanja, ne smijem reći radosti, to je prevelika riječ za njega. To turobno jelo od janjećih crijeva moja je majka kuhala svaki put kad bi netko u selu zaklao ovcu ili janje, domaći ljudi više nisu imali volje za ta mukotropna ispiranja, za istiskivanje zelenih, samljevenih travki iz tih dugačkih i mekih cjevčica, za pranje, kako je pravilo, u pet voda, i sve ostalo što ovoj zdjeli na našem stolu prethodi. Ali Vlado, suhi i nesretni referent u Elektroturopolju, volio je tripice, pa Jelena, tiha i dobra žena koja je odavno prestala svoje želje osjećati kao volumen, kao toplu šalicu na kojoj se griju prsti, nije imala mnogo izbora. Ta su kuhana crijeva bila jedna od posljednjih stvarnih veza između ovo dvoje ljudi, ja sam im se zbog toga, uz tone sažaljenja, i iskreno divio. S toliko malo smisla, a s toliko mnogo upornosti, njihov je zajednički život bio gotovo savršen perpetuum mobile, struja kojom su maleni i zastarjeli roboti Jelena i Vlado pokretani curila je kroz uska i vruća janjeća crijeva.
