Ispraćaj
Teško podižem ruku.
Ona lijeva već pluta s granama, zapletena u moje noge.
Teško podižem trepavice, moj vid je posljednji put gledao u rupu
pod morem.
Teško uzimam svinutu grančicu kojoj je na kraju
kaplja krvi jednog mrava ili
skakavca.
Teško se oslanjam na ravne stijene po kojima bi se
moglo pisati
teško mislim, teško se krećem, teško se prevrćem u
sumraku plave su plahte
posve uznemirene.
Teško, ali ipak
stojim na autobusnoj stanici i pogledom ispraćam
automobile koji natovareni biciklima i
daskama za surfanje promiču
prema trajektnoj luci.
Iz jednog od njih
smije mi se dijete.
Oboje smo umorni
sve je u nama poluživo
osim straha
da će sve odnijeti struja
dolje u sargaško more
juhu od blata
po nama nabacuje sat koji udara
zvono s crkve.
Možda
Možda nisam niti
trebao odlaziti
krov je visok, zidovi
su široki
i glas u ovoj sobi putuje dugo
soba je puna bodlji na koje se zatim
glasnice oslanjaju
u svom hodu kroz
vrijeme.
Možda nisam trebao odlaziti
tiha je večer pala i past će još
tiša noć.
Izaći će zapaljeni ljudi od slame
i po mojim se zatvorenim očima
iznutra prevrtati
i kolutati sve do jutra.
Ležiš pored mene
ja te optačem u smaragde i srebro
imenice i uspavanke
u let i u skokove
ja te oblačim u zračne letjelice i s tobom
putujem dok vani sviće
i po moru se propinju i ržu jednorozi
koji su ti, dok si plivala,
poispadali
iz kose.
Lutke od zlata
Neki je čovjek
na stijeni uz koju običavam položiti ručnik
uklesao golemog
poput varana
macaklina.
Uz njega je sa sjeverne strane, prema šumi
uklesao malenog, nasmijanog budu
obrazi su mu hrapavi, usta suha, ali on se
krevelji
kao ostavština.
Neki čovjek je napravio golemo betonsko sidro
i spustio ga pred svoju parcelu s tri masline.
Ostavio ga je i otišao.
Ja sam zahvalan
i na varanu s budom
i na kocki betona pored ježeva i treperavih riba.
Neki su ljudi ostavili svoje smeće
limenke, opuške, vrećice, čak i kožu sa stopala
što su je u svojoj bijednoj dokolici ostrugali.
Neki su ostavili svoje maramice, uloške
zagurane u škrape
za mjesečare koji ovuda prolaze
kao znakove
kao tragove ljudskih stvorenja.
Njima sam posebo zahvalan
njihovo blago mogu skupiti
ako se dobro požurim
mogu ga skupiti i odnijeti
zapaliti ili
baciti u hrđavi kontejner gore u mjestu.
Njima govorim glasno hvala dok me nadlijeće dron
čiji se vlasnik uspeo na maslinu
da ga bolje usmjeri.
Hvala.
A sad se maknite
da se oslobodi mjesto za one kojima
obale oduvijek pripadaju
za brodolomce
za njihove spasitelje
tamnokose raščupane žene koje u
zlatne plahte zamataju
tuđu
gladnu
i prestravljenu djecu.
Maknite se i ponesite sa sobom što možete.
Ne prljajte ovaj trenutak,
ne stojte ovim ženama na putu.
Uzmite i svog kamenog budu,
mislim da plače
gušter je na njega zinuo.
