Popodnevna uvala
Sav zrak iz uvale
pojeo je turist koji je
napuhavao kolut u obliku
kriške lubenice, izbočene crne sjemenke izgledale
su na njegovim usnama poput
tumora.
Svu tišinu raznio je motorist jureći cestom iznad
s crnom blještećom kacigom
u teškim čizmama
mijenjajući brzinu iz više u nižu
tako da motor urlikne kao
zatočeni maloumnik
kad je žedan i stisnut u košulji.
Mi ležimo na stijenama i gledamo dupine.
oni se igraju, plivaju ukrug, preskaču u modroj vodi
kao sive imenice oko kišnog dana.
Gužva ljepote, uronjene već u zaborav.
Uskoro odlaze dupini, puhnuvši stup vode visoko, skoro
do zrake koja se lomi na sunčanim naočalama.
Uskoro odlazi turist
s mlohavom kriškom lubenice pod rukom.
Tumori sjaje, osušena sol u bljesku.
Uskoro sahranjuju mladića koji je mijenjao brzine
misleći da se tako liječi od
usamljenosti.
Činio je nešto što je želio po povratku ispričati.
Ali sad je tek svježi humak na
malenom mjesnom groblju Suzuki.
Negdje iza obzora plutaju tijela ljudi
koji nisu došli do zraka, a i brzina ih je izdala.
Iz trnova agave po nama cijedi tišina
Otrov ljetne večeri.
I mi smo na putu, otiremo se grubim ručnicima
i nabijamo japanke
zastanemo
jesmo li krivi za nešto od ovoga
za dupine, brodolomce ili urlike
ili su to obične rane
nastale trljanjem o svakodnevnu
usputnu
stijenu
na putu do kuće.
Priprema za tamno lice
Treba sad sve dobro oprati
zaći rukom s mokrom krpom iza svih
stvari i namjera
uzeti dovoljno čarlija
na spužvu i onda stiskati dok ne pobijeli
od pjene.
Treba sad sve dobro oprati i
konzervirati kao tripice ili grah
da bude vječno
da nema roka niti poroka
prolaska vremena i kvarenja.
Treba sad naći ona skrovita mjesta i
sve to oprati s mnogo pjene
treba naći zakutke s paukom
tamna mjesta s gušterom
otvorenu teglu brašna s
prestrašenim mišem.
Treba to sve sada oprati i spremiti za
nešto buduće.
I za nekog tko će doći poput
tihe pjesme
da se na glatkim zidovima gitare
useli u taj život.
Treba sad sve prirediti za nove ljude.
Za one koji osjećaju
vodu mokrom
sol slanom
a nebo dubokim virom
iz kojeg ponekad ispada
uništenje i eksplozije.
Treba sad sve to spremiti za nove živote
naši su ionako zaprepašteni
samima sobom.
Kad mokra krpica u spretnoj
šaci krene brisati
pozadinu porculanskog anđela
s početka dvadesetog stoljeća
poklon naše tete koja je živjela u njemačkoj
znat ćemo da je sve blizu
sve je u okomici
koja se raduje suncu i mjesecu
nekom osmijehu na tamnom licu
koje je na svojoj dugoj plovidbi
prema nama
srećom izgubilo strah
za sebe.
Snimanje filma
Možeš li pronaći ptice koje jedu strvinu? pita me znanac.
Ja samo takve ptice poznajem, one imaju oči, visinu i strah od živoga.
Možeš li pronaći čovjeka koji će ih namamiti
nekom mrtvom ovcom
ili čim drugim
da se skupe i jedu
dok mi snimamo?
Ja samo takve ljude, odgovaram mu, poznajem.
One koji prostiru žeravu i gledaju kako gasne
dok preko nje uzaludno i bez cilja
hodaju
dok traže ljubav poslije
u tami i vrelom pepelu.
Možeš li naći kakvu kolibu
u kojoj bismo prespavali
između dvije potrage?
Ja samo takve kuće poznajem i samo takva odmorišta mogu
imati
dok se kolebam i čekam da nešto preko mene skoči
neka munja ili nevrijeme
dok čekam da nešto zastre sunce i progovori.
Dok čekam da se stvari promijene, da se onemoća
pa opet zadobije snaga
da se sidra potope
u usta školjaka
malene proreze
što se poput riječi slučaj ili riječi radost
ili pak riječi stopa
bjelasaju u tišini
jednog kretanja.
