NGWANO
Od očeve smrti Ngwano više nije bio dječak i sada se od njega očekivalo da teret muškosti ponese na svojim leđima. Tako je očekivalo selo, a tako je osjećao i sam Ngwano. Taj osjećaj, da se nešto mijenja u njegovom životu, bio je nalik proljetnoj vrućici. Mučio je njegovo tijelo i tjerao san iz njegovih sljepočnica. Noću se Ngwano iskradao iz blatnjave kućere i odlazio na obale rijeke, gdje ga je nevidljivi šum vode i pogled na razlivenu mjesečinu umirivao. Prije očeve smrti nije noću dolazio na rijeku. Tada je bio samo običan seoski dječak, bezbrižan i nehajan. Sada, gledajući u majku čije oči nisu mogle sakriti pokornost dok bi odsutno piljila u vlastito dijete, osjećao je nelagodu od koje je mahnito bježao u noćnim lutanjima i povjerljivim razgovorima sa rijekom. Ispovijedao se nestalnoj vodi, u koju je imao bezgranično povjerenje, možda i zato što je znao da će njegove riječi valovi rastjerati u tišinu beskrajne noći.
Ngwano je bio mršav i visok, ozbiljan za svoje godine i sušta suprotnost ocu. Pijanac i ljenivac njegov otac Umba sav je novac trošio na piće od čijeg bi sladunjavog ukusa zapadao u neobična stanja. Dok je pio Umba nije bio nasilnik, ali čim bi piće izlapilo iz njegove krvi postajao je nervozan i razdražljiv. Ngwano je često trpio njegove ukore, baš kao i majka i dvojica mlađe braće. Nezadovoljan životom Umba je često napuštao kuću, a sa besciljnih lutanja vraćao bi se pijan i dobro raspoložen. Klateći se na nesigurnim nogama pričao je svakakve priče opisujući svoja putovanja kao nemirne pustolovine. Bio je dobar pripovjedač i Ngwano ga je volio slušati iako je, baš kao i ucviljena majka, dobro znao da je otac vrijeme izbivanja provodio u seoskoj krčmici zvjerski se opijajući na dug. Kada je umro seoski trgovac i vlasnik krčme Amalinze došao je u njihovu kuću s dvojicom sluga i prigrabio sve stvari koje su imale bilo kakvu vrijednost. Na odlasku je rekao kako to nije dovoljno da se isplati Umbin dug i da će već od ljeta Ngwano morati raditi za njega kao gonič koza ne želi li da mu majka bude prodana u roblje. Ngwano je šutke prihvatio sve što mu je Amalinze naložio da uradi.
Ljeto se približilo za jedan dan i Ngwano je bio svjestan da je ovo njegova posljednja noć na rijeci. Mislio je na majku i dvojicu braće i selo koje je mrzio. Gledao je rijeku kako teče i mislio o životu koji ga čeka. Ispunjavala ga je tugom misao da će morati otići iz kuće, a veseljem slutnja da će odlazak biti krvav. Dok je rijeka bešumno tekla Ngwano je vidio svoju budućnost. Ubit će Amalinzea, a onda se prepustiti sudbini.
AMALINZE
O visprenom Amalinzeu jedino se sa sigurnošću moglo reći da nije vjerovao u Bogove i da pričama seoske tradicije nije pridavao nimalo značaja. Možda je to bio razlog što se već u ranoj mladosti okrenuo trgovini, a kao lukav pregovarač imovinu je sticao brzo i lako. Laž mu je bila svakodnevno sredstvo ophođenja s ljudima. Istinu nije volio, jer je bila prosta i nenaplativa, bila je nešto što je, baš kao i priče svoga sela, nastojao držati daleko od svoga života. Zlobnici, koje je Amalinze uništio svojim spletkama, tvrdili su kako je njegov izgled ogledalo njegove duše. Bio je sitan i pogrbljen, a selom je hodao hramljajući na lijevu nogu. Iako fizički potpuno neugledan svojom pojavom ulijevao je ljudima strah u duše. Nikada nije gubio prisebnost i strastima nije dozvoljavao da oblikuju njegovo ponašanje. Govorio je tiho, a glas mu je bio pomalo piskav. Oni koji bi ga pažljivije slušali primijetili bi kako ima problema s disanjem i kako često zastajkuje u govoru hropcem udišući zrak za kojim su vapila njegova oslabljenja pluća.
Oni koji su govorili da je Amalinze bezdušan nisu bili u pravu. On je prema ljudima gajio iste osjećaje kao i prema svim ostalim predmetima koji su ga okruživali. Ali, od predmeta nije mogao izvući nikakvu korist, a sve ono što su drugi ljudi posjedovali u njegovim je očima izgledalo golemo. Ta nezajažljiva strast za posjedovanjem učinila ga je tvrdim i nepoštenim. Nekakav nezaustavljiv nemir tjerao ga je da se po cijele dane cjenka i prepire nastojeći oboriti vrijednost onoga što je kupovao. Nije to bio strah od siromaštva, bilo je to neko prokletstvo koje ga je mučilo kao neizlječiva bolest. Svaki zaključen posao donosio mu je tugu, jer su sa utvrđenom cijenom prestajale igre pogađanja. Sama stvar, za koju se znao riječima boriti i po cijeli dan, nije ga zanimala. Želio je samo vidjeti razočarenje od poraza u očima nadmetaoca.
Šta je njemu bio Umba, prljavi pijanac kojem je posuđivao novac na zajam, teško je reći. Zasigurno ništa osim poslovna prilika, zgodan način da uveća imetak, čovjek kojeg je zaboravio a da mu nije ni imena upamtio. Kada je došao njegovoj kući da naplati svoj dug ostao je zaprepašten ljepotom pokojnikove supruge. Na Chiki su mu se najviše sviđale njene velike grudi i svijetla put. Koža joj je bila boje blata i mirisala je na kozje mlijeko. Miris njene kože ispunio je Amalinzeove nozdrve zaposjedajući njegov okrutni mozak. Čim je vidio njena tvrda stopala poželio je obljubiti je, ali prisustvo njenog najstarijeg sina Ngwana strašilo ga je. U momku je bilo neke neobjašnjive snage i zato Amalinze odluči uzeti ga k sebi i podčiniti. Ponizit će ga osudom da živi sa sitnom stokom kao čoban, a onda će ga otjerati u pustinju. Tada će Chiki biti robinja njegovih strasti.
UMBA
Počeo je piti neumjereno onda kada je shvatio da ničim nije zaslužio ženu Chikine ljepote. Žena boje proljetnog blata, koju su željeli svi značajniji muškarci oko rijeke Ibu, pošla je za njega, sina siromašnog ribara koji nije posjedovao ništa, ni bogatstvo ni ljepotu. Kada je shvatio zašto se zaljubila u njega počeo je mrziti njeno prisustvo prepoznajući u iskrenoj blagonaklonosti kojom ga je nesebično obasipala tragove vlastitog samoprijezira. Ljutilo ga je što je na njemu voljela baš ono što su drugi na njemu najmanje cijenili i što su, u svome prezrivom podsmijavanju, smatrali prokletim darom.
Nesposobnost da zaradi dovoljno novca i otrgne se od siromaštva uništila je u Umbi radost koju bi osjetio primijetivši da njegove priče mogu omađijati čovjeka. Najviše mu je godila pažnja kojom su slušaoci pratili melodiku njegovih riječi trudeći se proniknuti šta će se sljedeće desiti u njegovim beskrajnim besjedama. Umbin najveći talenat bio je sposobnost da na licima svojih slušalaca primijeti duševno stanje u koje su zapali sljedeći njegovu priču i onda bi mijenjao njen tok i smisao uživajući u njihovom iznenađenju i divljenju koje nisu mogli obuzdati. Dar da neprekidno izmišlja nepostojeće podvige zaveo je i mladu Chiki, koja je očima boje mraka pratila svaku njegovu riječ. Kada mu se predala dahćući od zadovoljstva pod njegovim tijelom Umba je mislio kako je najsretniji čovjek na svijetu. Bogovi su mi uskratili sve sa razlogom, mislio je u sebi, ali dali su ženu boje blata da bude moja sluškinja u strasti.
Ali, od te noći pune ljubavnog ushićenja prošlo je mnogo godina u kojima je Umba dobio tri sina i izgubio samopouzdanje. Nesposobnost da se nosi sa vispernim seoskim trgovcima produbila je njegovo siromaštvo tjerajući ga u samprijezrivi alkoholizam. Pio je nastojeći uništiti u sebi dar od kojeg nije imao nikakve koristi. Naviknuti na njegove uvijek iste priče i tugaljive završetke izmišljenih pustolovina seljani izgubiše zanimanje za njegovim opsjenama. Turobnost kojom se zaogrnuo nemoćan da se odbrani od zlih misli učiniše da ga više niko u selu nije slušao sa divljenjem. Dok bi pijan pokušavao dosjetiti se prave riječi njegovi nekadašnji obožavaoci sada su se uz drske poruge smijali njegovom besmislenom umijeću. Još ga je samo Chiki slušala sa zanimanjem prateći i dalje svojim, kao noć tamnim, očima svaku njegovu riječ. Isti je pogled prepoznavao na licima svojih sinova i to ga je ljutilo do razjarenosti. Želio je da Chiki ode od njega i da se uda za nekog bogatog mještanina, jer njena ljepota je još uvijek otkidala pohotne uzdahe sa muških usta. Želio je da živi kao kraljica, u blagostanju, da ima sluškinju, a ne da se zbog njegove nesposobnosti svaki dan ponižava najtežim kućnim poslovima. Želio je za Chiki i svoje sinove život koji im nije bio u stanju priuštiti. Zato je pio svaki dan sve dok nije od pića i umro u seoskoj krčmi. Tijelo su mu izbacili na ulicu kao da je crknut ker. Iza sebe je ostavio golem dug.
CHIKI
Njegove riječi imaju zavodljiv ukus povjerila se prelijepa Chiki sestri ne sluteći kako će njene naglas izgovorene misli prije sutrašnje večeri nekoliko puta obići selo. Mislila je kako je sestrina glumljena pokornost, kojom se branila od prekomjernih kućnih obaveza, umirujuće sklonište njenim tajnama. Njena zabluda o sestrinoj naravi bila je samo jedan od niza nesporazuma koje je imala sa ljudima. Prečesto je slušala unutrašnji glas koji je, kako je vjerovala, bio povezan sa Bogovima njenog sela povodeći se njegovom hirovitom ponašanju. Kada je sljedećeg dana krenula selom do rijeke osjetila je da je još jednom prevarena, a kada je iste večeri neugledni Umba došao ispred njihove kuće od blata zabavljati poskočicama njene roditelje i sestre shvatila je da se Ekvefi više smije svojoj dobro smišljenoj pakosti nego čarima njegovog pripovijedanja.
Otac je glumio ravnodušnost, ali Chiki je dobro znala da mu nije pravo što taj neugledni mladić dolazi pred njihovu kuću. Samo iz pristojnosti i potrebe da sačuva ugled i glas o sebi kao širokogrudom čovjeku nije nagrdio Umbu tjerajući ga od svoje kuće i najljepše kćerke. Chiki je bila njegova najvrjednija imovina i želio je dobro zaraditi prodajući njenu ljepotu najvećem ponuđaču. Gledajući oca kako s mukom sluša Umbinu priču pretvarajući se kako ga interesiraju njegove očito izmišljene dogodovštine osjećala je posebno uzbuđenje. Samo se na licu njene majke i najmlađe sestre Ezinme vidjelo neprijetvorno zadovoljstvo Umbinim pričanjem. Chiki je uživala smijuljeći se sebi u grudi svaki put kada bi Umba prikazao sebe kao nevještog ratnika ili lovca ismijavajući nadmenost i častohlepljivost hvalisavih muškaraca.
Poučena Ekvefinim podlim izdajstvom odluku o napuštanju kuće nije nikome obznanila. Umba je nastavio dolaziti pred njihovu kuću od blata tjerati, u ranim noćnim satima, svojim prisustvom vrućinu, komarce i dosadu. Upijala je njegove riječi kao šaš jutarnju vlagu svjesna da je svake večeri sa sve većim nestrpljenjem očekivala Umbin dolazak. Na očeve primjedbe o Umbinom niskom porijeklu i siromaštvu nije uopće odgovarala, a njegove sugestije kako bi trebala češće primati na razgovor udvarače iz uglednih seoskih porodica odbijala je tvrdeći kako je još uvijek mlada za ljubav. Ono što ocu nije smjela priznati jeste da se njeno srce otvorilo i da je Umba čovjek koji je slomio katanac njene duše. S Umbom je pobjegla iz očeve kuće bez odobrenja i blagoslova, noću i kradom. Kada se ujutro otkrilo šta je učinila majka i sestra su počele neutješno plakati. Otac je bio nijem od bijesa. Chiki je bila luda od sreće. Nikada se nije pokajala zbog onoga što je učinila.
MGBOGO
To će mu dijete donijeti bogatstvo znao je Mgbogo čim je zamijetio da je boja njene kože drugačija nego kod ostalih kćeri. Djevojka boje proljetnog blata bila je, u selima oko rijeke Ibu, uvijek na cijeni kod bogatih i muškaraca punih ljubavne strasti. I ovlašan pogled na curicu čije su obline bile kao u odrasle žene tjerao je Mgbogoa u delirij. Njena put je zasljepljujuća, mrmljao je u sebi, gledajući kao omamljen u lice svoje crnooke kćeri.
Opijen mišlju da će ljepota njegove kćerke njegov život učiniti ugodnijim Mgbogo je instinktom prepredenog trgovca dao da se svim selima uz rijeku Ibu razglasi da će ljupka djevojka božanstvenog izgleda pripasti onome koji mirazom iskaže čast njegovoj porodici. I čim se glas proširi nošen valovima nemirnog Ibua, na Mgbogovu radost, njegovoj kući pohrliše mnogobrojni prosci znatiželjni da vide djevojku čija je ljepota već postala legendarna. Chiki nikoga nije razočarala ne ostavljajući ravnodušnim niti jednog od njih čija je znatiželja vapila da se uvjeri u istinitost legende isprepletene oko njenog zagonetnog izgleda.
Onog dana kada je nestašni seoski šarlatan Umba došao njihovoj kući da svakojakim glupostima zabavlja žene oholi Mgbogo nije ni posumnjao kako je mladić došao vidjeti njegovu prelijepu kćer. Slušao ga je površno razmišljajući o ponudama prosaca koji su željeli imati njegovu kćer. Vagao je različite ponude zanesen slikama bogatstva svjestan da može odlučiti samo jednom i da ta odluka mora biti bez trunka greške. Kada je, zaprepašten a zatim i bijesan, primijetio da se Umba već nekoliko dana vrti oko njegove kuće zainteresiran samo da svojim glupavim pričama zabavi Chiki bilo je kasno da reaguje. Njegova kćer je zavoljela čovjeka koji nije imao ništa. Gledajući u njeno ozareno lice koje je omađijano slušalo Umbine priče bio je svjestan da je ipak napravio grešku. Susprežući provalu bijesa odlučio je kako bi najmudrije bilo Chiki odmah udati za Ezeudu, vremešnog muškarca koji je bio sin čovjeka čije je bogatstvo bilo jednako slavno kao i ljepota njegove kćerke.
Noć kada je napokon donio odluku donijela mu je duševni mir. Zaspao je zadovoljan. Kada ga je u zoru probudila cika njegovih kćeri i plač njegove žene sve mu je odmah bilo jasno. Reagovao je presporo i ta ga je misao boljela više od saznanja da je ga je prokleti Umba lišio toliko željenog bogatstva.
EKVEFI
Uvijek samo o Chiki priča ljubomorno je o ocu razmišljala Ekvefi ne podnoseći pažnju kojom su ukućani obasipali njenu mlađu sestru. Ljepoticu; da teška srca je sebi priznavala tješeći se kako je i njena ljepota nesvakidašnja i jedinstvena. Ali, uzbuđenje koje je izazivala pomisao kako je jednako privlačna muškim očima kao i njena sestra trajalo je sve dok se zamamna Chiki ne bi pojavila. Samo jedan pogled tjerao je Ekvefi u ludilo ljubomore rasplamsavajući u njenoj pokvarenoj nutrini osjećaje poniženja i zavisti. Slabost koju je osjećala u prisustvu sestre nije bila nesvjestica izazvana glađu kako je govorila majci i ocu nastojeći prikriti razloge usplahirenosti, već osjećaj iskonske mržnje koji je njeno tijelo bacao u stanje nekontrolisane drhtavice.
Od kada se na Chikinom tijelu počela nazirati nesvakidašnja ljepota Ekvefi je osjećala kako njeno postojanje postaje nevažno i nebitno, a naviknuta na pažnju roditelja nije mogla trpjeti ljubav koju su gajili prema mlađoj sestri. Posebice je bila uvrijeđena očevim neskrivenim oduševljenjem koje bi, svaki put kada bi ugledao najmlađu kćer, postalo toliko očigledno da je ponekad razmišljala kako u tom čovjeku leži strast koje se možda stidi, ali koju nije znao kontrolirati. Čak i kada se uvjerila da su njegovi osjećaji prema Chiki nerazdvojivi od njegovih snova o bogatstvu nije mogla savladati mržnju koja je svakim danom bivala sve veća. Zato odluči prijetvorno izigravati sestri najbolju prijateljicu vrebajući najbolju priliku da od njene ljepote napravi njenu najveću nesreću.
Kada je prvi put primijetila kako njena sestra sa ogromnim zanimanjem prati priču neuglednog Umbe u njoj se probudi poriv iz kojeg poteče snaga za djelovanjem. U jednoj uzgredno izrečenoj opaski stavila je na znanje začuđenom mladiću da bi polučio ogroman uspjeh ako bi došao njihovoj kući i pokušao pričom zabaviti njegovu prelijepu sestru. A kada je Umba, još iste večeri, došao u njihovo oskudno dvorište zanimati se za Chiki sijala je od sreće. Sama je uživala u njegovim pričama smijući se bez trunke prijetvornosti njegovim šalama. Samo je uz melodiju njegovih riječi mogla zaboraviti na svoju mržnju prema sestri. One noći kada je Chiki pobjegla sa svojim budućim mužem, i dok je slušala galamu svoga neutješnog oca, nije likovala svojoj pobjedi. Mržnje prema sestri je nestalo, ali sada se nije mogla othrvati jednom drugom osjećaju. Prvi put u životu Ekvefi je bila tužna, a krupna sjena joj se sa čela spustila na unezvijereno lice.
IDEMILI
Možda nije moje da govorim o tome, ali ubijeđen sam da će Ngwano ubiti onu hulju Amalinzea. Čak i da mi nije upropastio oca i pokušao zavesti majku zaželio bih da neko ubije tog komarca sposobnog samo piti ljudima krv i ostavljati iza sebe govnav trag od kojeg čovjek dobiva svrab na koži. Ali, strahujem što će to biti Ngwano ne samo zato što će ubistvo, moga brata, otjerati od kuće i iz sela i što će do kraja života biti prinuđen živjeti kao odmetnik, nego prije što slutim da će nakon osvete postati neki sasvim drugi čovjek. Iako nikada nisam ubio jasno mi je da te takvo nešto prvo promijeni, a onda i obilježi do kraja života. Ngwano je jak reći ćete vi, ali ja ga poznajem malo bolje nego svi vi i znam da se iza njegove gipke snage i uvijek spremne odlučnosti krije neko vedar i nježan. Bojim se da će osveta od njega načiniti grubog čovjeka.
Kada me pitaju zašto ne preuzmem na sebe taj teret odgovorim kako to ne dolazi u obzir, jer je Ngwano najstariji od nas trojice i kako ne bi bilo u redu da mu ja ili Unoku, naš najmlađi brat, uskraćujemo prava stečena svojim prvorođenjem. Ne, to je Ngwanova dužnost i on će je ispuniti bez obzira šta neko od nas mislio. Osim toga, vičniji je rukovanju nožem od mene, a pastirski ga je posao već naučio oskudici i štednji koja ovu prvu prati kao sjenka. Ne dovodim ja u sumnju njegovu spremnost i njegovu sposobnost, već samo kažem da bi najbolje bilo da se sve zaboravi i prepusti prošlosti. Ali, kao po zlu naš kukavni djed svakoga dana dolazi našoj majci kipteći od zlobe i neprekidno vrijeđa našeg mrtvog oca. Mene njegove priče ne dotiču, ali sam u Ngwanovim očima vidio neku ukočenu prazninu iz koje će se, siguran sam, izroditi neko zlo. Djedova mržnja prema našem ocu potpiruje Ngwanovu mržnju prema Amalinzeu i kada Ngwano trgovca raspori tražit ću od djeda da više ne dolazi u našu kuću. Taj mi je starac mrzak jednako kao i Amalinze i ponekad se zanosim mišlju kako bi možda bolje bilo ubiti njega. Ako ćemo pravo on nam je učinio više zla i veća je njegova krivnja za očevu propast nego onog pohlepnog lihvara.
Još uvijek ne znam šta je Ngwano namjerio, ali slutim da neće još dugo čekati da izvrši svoj naum. Majka je prestala plakati u noći i to je loš predznak. Izgleda da i sama sluti šta se sprema pa više nema snage oplakivati mrtvog muža. Možda sprema snagu da bdi nad sudbinom odmetnutnog djeteta, ali ko zna. Ja bih volio da Ngwano malo odahne, jer sada mu se u držanju vidi kako ga njegove odluke muče i kako pokušava samome sebi objasniti zašto je ispravno to što kani učiniti. Možda bi odustao od tog suludog čina da svakoga dana našoj kući ne dođe neka luda koja ga ubjeđuje kako će duša našeg oca ostati prokleta dok se njegova sramota ne osveti. Meni je jasno da će se ti što tako govore okoristiti Amalinzeovom smrću. Čini mi se da je i Ngwano uvjeren da je većina njih neiskrena i kvarna, ali opet siguran sam isto tako da se dan Ngwanovog odlaska bliži. To mi je žao, jer mnogo volim svoga starijeg brata i ne bih volio da ode od kuće, a da se ne stignem s njim pozdraviti.
MBANTE
Kakav je to dar kojim su bogovi obdarili moga sina? Beskoristan, čini mi se. Više bih volio da ima sposobnost danima pratiti antilopin trag u sagorenoj travi, ili da ima snagu pustinjskog bivola, ili da poput divlje mačke može skakati sa jednog drveta na drugo. Imati dar za pričanje priča više je kazna, jer sve mu je zbog te osobine izgleda uskraćeno i zanijekano. Iako mi je sin nerado priznajem da je i vanjštinom odbojan i neprivlačan i zaista se pitam da li je zbog tog dara mome djetetu previše toga oduzeto. Ili je tvoja sposobnost da riječi savijaš do njihove neprepoznatljivosti moja kazna, koji sada moram gledati vlastitog sina gdje se nemušt i nejak mora nositi sa nedaćama života. Šta sam ja Bogovima skrivio kada nikada nisam bogohulio njihova imena niti skrnavio njihova svetišta, šta, baš ja, koji sam sav beznačajan, u svojoj anonimnosti i nevažnosti. Ako su riječi jedino tvoje oružje strahujem da ćeš biti nesretan i da će ti život biti mučilište, a ako je određeno da budeš kažnjen zbog nekog propusta, kojeg sam ja načinio, želim da budeš istrajan i nepokolebljiv u njegovanju svoga dara.
Pokušavao sam da te odgovorim i odučim od navike da svaku životnu iskru pretvaraš u pripovijesti, ali sam ostao zapanjen kada sam vidio da riječi iz tebe nadiru u nezaustavljivoj i nekontroliranoj žestini. Povukao sam se uz osjećaj slatkog poraza odlučan da se više ne miješam u tvoj život, ali ono što nisam mogao ni zamisliti, na kocu, se preobrazilo u nešto što je mnogo više od obične zanatske vještine. Pred tvojim govorenjem svi bi ostajali bez riječi, a tišina koja je okruživala tvoje duge besjede imala je čar onozemaljskog. Tvoj dar je bio sa nekog drugog svijeta, slutio sam, ne htijući obznaniti strah zbog kojeg sam tvoje riječi slušao zamišljen i zabrinut. Da li takve sposobnosti donose sreću, pitao sam se, svjestan da je posljednje što želim u životu odgovor na to pitanje.
Kada su do mene došli glasovi kojim se izgleda cijelo selo zanimalo više nego svojim poslovima bio sam ponosan. Ali, sasvim kratko, jer sam u trenutku lucidnog pomračenja vidio nesreću koju sebi krojiš. Znao sam za nezamislivu ljepotu Chiki i njenu kožu boje riječnog mulja, znao sam za snove njenog ludog oca. Izgleda da sam samo ja shvatao moć tvoga dara i nisam se nimalo začudio kada si u našu malu kolibu doveo uplašenu djevojku krupnih očiju, obznanjujući kako od tog jutra postaješ odrastao čovjek, zahtijevajući moju pomoć u poslovima ženidbe i gradnje sopstvenog doma. Na sve sam pristao, jer kako otac može odbiti molbu sina čak i onda kada zna da je ta molba nagovještaj nesreće koju samo on vidi.
AKUKALIA
Zašto baš svi dolaze meni ispovijedati nevolje i tražiti da vjetrove sreće usmjerim u njihove kolibe kada dobro znam da među mnogim moliteljima ima onih koji po seoskim svratištima govore kako je moja moć opsjena i laž kojom lakovjerne lišavam bogatstva. Ako sam ja trgovac, kako govore kada ih okus prokuhanog žita raskravi, onda neka znaju da prodajem samo ono što ne mogu naći nigdje drugdje, jer koji je to trgovac ikada uspio nekome strah pretvoriti u nadu ili misao u izgovorenu riječ. Iz moje brvnare uvijek odlaze zadovoljni, a to što se mnoga moja proročanstva nisu ispunila nije stvar mojih pogrešnih viđenja, nego života koji neće da se kreće ustaljenim stazama nego kao gladna hijena svakoga časa mijenja svoje namjere i okreće se novom cilju.
Mučio me pogled na rulju, koja se podsmijavala mojim sposobnostima, a onda kada bi ih nevolje pritisle toliko da više nisu znali iznaći rješenje dotrčavali su moleći me da u budućnosti nađem utjehu njihovim brigama. I svi su vjerovali kako budućnost donosi spas ne pomišljajući da je možda gora i mračnija nego trenutak od kojeg su toliko žudno htjeli pobjeći. Takav je bio i Mbante, smušenjak prepun neke nedefinirane bojazni, koji mi je postavljao nesuvisla pitanja i mnogo nepovezano pričao. Nisam smio dozvoliti sebi drskost da ga razočaram ili uvrijedim i uvijek sam govorio da su njegovi košmari više povezani sa njegovim blagim bićem sklonim zebnji nego nekim cjelovitim značenjem. A znao sam dobro da su ti strahovi opravdani videći jasnije nego ikada prije u svome proročkom životu znakove koji su govorili da njegovog slatkorječivog sina čeka nesreća.
Kada je Mbanteov sin oženio Mgbogovo dijete pomislio sam kako su moje moći ništavne i kako niko više neće vjerovati u moja proricanja, ali kada se Umbin život stao raspadati naočigled sela likovao sam u sebi žaleći istovremeno sudbinu tog jadnika. Stvarnu sam mržnju osjećao jedino prema odvratnom Chikinom ocu koji me godinama neprestano gnjavio istim pitanjima. Uživao sam gledajući kako ga spopada jed svaki put kada bi vidio kćerku u Umbinom zagrljaju, nasmijanu i vedru. Vjerujem da je sve nade u osobno bogaćenje počeo gubiti kada je Chiki stala rađati sinove. Po jednog iz godine u godinu i pri tom ne gubeći ništa od svoje zavodničke privlačnosti. A Umba? Taj je stvarno postao nesretnik odajući se piću i neradu i prezirući talenat koji nije umio unovčiti. Luda nikada nije shvatila da je samo zahvaljujući daru kojeg mrzi uspio svoje usne spustiti na užareno Chikino tijelo i da je jedino darom, za kojeg je sebe ubijedio kako je prokletstvo, uspijevao vatru njene ljubavi održati rasplamsanom.
CHELIA
Život se ne može shvatiti ne pokuša li čovjek razumjeti red, tajanstveni ustroj koji vlada odnosima uspostavljenim između ljudi, životinja i ostalih stvari. Iako sasvim jednostavna ta misao mnogima ostane daleka i nejasna i oni, ma koliko se trudili, ne mogu pojmiti konture sopstvenog života. Meni su tajne života poznate i zato ne mogu dovoljno da se načudim uzaludnim i jalovim pokušajima nerazumnog svijeta da pobjegnu od onoga što je sudbina namijenila njihovim životima. Trud je njihov bespotreban, jer svaki od njih je već prije rođenja postao sluga boginje Dga, prvosveštenice naših života, iskupiteljice naših zabluda i zakonodavca naših nastojanja. Sve postaje iz Dga i sve se vraća njenoj utrobi, a namjera čovjeka da u jednom životu promijeni zakone nametnute njenom voljom ne samo da je suluda nego je uz to i smiješna i vrijedna svake poruge.
Nesretni Umba, čujem kako godinama govore o tom nespretnom čovjeku, kojeg je želja za slatkoćom ženskog tijela natjerala da stvori priče od kojih se zaboravlja prošlost. Umba, jedini vrijedan pažnje naše boginje, jedini koji može bar naslutiti veličinu njene sveprisutnosti, sa svojim dragocjenim darom i sumnjom u sebe. Svi oni koji ga preziru ne mogu shvatiti da je njihov život ravan letu riječnog komarca, dakle bezvrijedan i ništavan. Šta reći o ocu njegove žene tom ljenivcu bez imalo pameti u glavi, pohotljivom starcu koji žali za bogatstvom koje nikada nije posjedovao. Šta reći o škrtom Amalinzeu i njegovim trgovačkim mahinacijama, njegovoj bešćutnosti i okrutnosti. Njegovi planovi će završiti na dnu mora, jer je Dga za njega pripremila kraj kojem se sigurno nikada nije nadao. Svi oni koji vjeruje da će umrijeti uništen Ngwanovom kiptajućom strašću ne vide dalje od svoga praga. Amalinzea čekaju veće muke i dugotrajnija agonija.
Zar mislite da Dga ne vidi Chikine suze i ne čuje njene neutješne uzdahe. Njena je utroba blagoslovljena, a plod njene i Umbine ljubavi prijeći će granice svjetova. Njegova sudbina nije da bude gonič koza i odmetnuti osvetnik. Smijem se onima koji se nastoje poigravati njegovim osjećajima, jer jednom će taj siloviti mladić shvatiti čiji su savjeti bili dobronamjerni. Ono što je Ngwano vidio sanjareći na rijeci bila je slika kojom je Dga smirila njegovu ljutnju. Tom djetetu, kojem se danas svi smiju, jednog dana će se mnogi klanjati, jer će baš on biti onaj koji će shvatiti da Dga želi da se cijelo selo zaputi na neizvjestan put. Jednog dana, Ngwana će slijediti u pohodu od kojeg će zavisiti njihova budućnost i tada će sve ono čemu su se smijali biti zalog njihovog uspjeha. Sumnjat će u njega, osporavat će njegove razloge, podrivat će njegove odluke, ali Ngwano će uspjeti. Kako znam, pitate me, toliko mnogo, a kada bih vam rekla da mi se noćas sama Dga povjerila ne biste mi vjerovali. Lakše je sebe ubijediti da je stara Chelia luda starica nego žena bliska sa najvećim božanstvom. Izbjegavate moju nakaznu pojavu a niste ni svjesni da samo ja imam sposobnost napijati se sa vrela saznanja.
