Da, to je moj brat Ibrahim
Poziv sam zaprimio u rano jutro i bio sam nemalo iznenađen porukom koju sam dobio od nepoznatog ženskog glasa. Bila je kratka i sasvim neočekivana, a ime koje je spomenuto čuo sam prvi put nakon mnogo godina. Razmišljao sam o sadržaju razgovora sasvim kratko, a onda tjeran obavezama, ali potpuno pribran i svjestan svojih dužnosti, izašao sam iz kuće zaboravljajući da je stroga jutarnja rutina poremećena neželjenim razgovorom.
Znači, to se konačno desilo, taj neugodni, ali neizbježni događaj kojim se završava naše postojanje, koji dijeli ljudsku egzistenciju kao što oštro sječivo presjeca veknu vrućeg hljeba; u trenutku, nevidljivom brzinom i nemilosrdno, bez da postavi ikakvo pitanje, ili uspokoji čovjeka bilo kakvim objašnjenjem. Te se turobne misli nisam mogao osloboditi i osjećao sam da izjeda sigurnost moje utrobe i širi nekontrolisan nemir cijelim mojim tijelom, a kad je došlo vrijeme da ostavim dokumente, koje sam svakoga jutra, savjesno kao da obavljam najvažniji ritual na svijetu, pripremao u izvještaje, koji su se potom slali direktoru banke na potpisivanje, bio sam prazan od svakog osjećaja. Samo je neki neobjašnjiv miris truleži razdirao moje nosnice, a bio je toliko jak i upečatljiv da sam nekoliko puta rukom, snažno, protrljao nos nadajući se ,valjda, da će ta gruba fizička radnja rastjerati smrad, kojem nisam znao uzroka i koji je iritirao moje nerve.
Hodao sam ne obazirući se na kretanje svijeta s kojim sam se mimoilazio dopuštajući s vremena na vrijeme da me misli vrate u godine kada sam bio neki sasvim drugačiji čovjek, neko toliko drugačiji i stran ovome sadašnjem ja. Sjetio sam se prvo, ne znam ni sam zašto i kako, one prve godine provedene na fakultetu, a studentska soba sa četiri metalna kreveta toliko jasno mi se ukazala pred očima da sam skoro zaplakao od emocija koje su me zapljusnule nakon što sam vidio taj omaleni i studeni prostor u kojem smo četvorica nas iz istog mjesta spavali, jeli i učili. U toj smo studentskoj sobi sticali prve predstave o svijetu i životu, a svaka misao koja bi bila začeta u našim glavama bila je izgovarana odmah i glasno jer niko od nas nije sumnjao u čovjeka i njegove vrijednosti. Skrivati nešto značilo je imati tajnu, a nijedan od nas nije rauzmjevao šta znači tajiti nešto. Tek će nas poslije, dugo iza bezbrižnih studentskih dana, svijet odraslih iskvariti i izmjeniti, učinit će da zaboravimo i djetinjstvo i mladost i da prihvatimo živjeti kao odgvorni ljudi sa obavezama. Svijet nas je naučio da čast nije dobra, da prijatelji nisu najveća vrijednost, da je očev savjet samo obična besmislica.
Sada, dok sam žurio da stignem tamo od kuda su me jutros zvali, sjetio sam se našeg malog kuhala na kojem smo svako jutro pripremali kafu i kuhali jaja koja smo dobijali od naših porodica sa sela. Jeli smo sjedeći na podu, u tišini, dijeleći sve što smo imali na jednake dijelove, ne priznajući nikakvih razlika između nas. A jedan je ipak, sada to uviđam, bio iz imućnije seoske porodice i njemu je majka osim jaja i svježe ispečenog hljeba slala i komade suhog mesa, zabiberenu sudžuku, džemove od šljive i dunje. Pili smo kozije mlijeko koje je, jednom mjesečno, donosio Farukov djed, dijelili smo vunene odjevne predmete, koje su plele naše uvijek zabrinute majke, zimi smo se pokrivali teškim seljačkim dekama od čije se težine čovjek znojio i po najvećoj studeni.
Meni je, nekako, tih godina sve bilo lako, ne samo zbog izdašnog studentskog kredita i mjesta u studentskom domu, ne samo zbog dobrohotnih kolega na godini i profesora koji su, baš kao i mi studenti, vjerovali u socijalističku budućnost svijeta pa iz te vjere nastojali svoja znanja prenijeti na nas mlade komuniste, nego, možda, i najviše zbog pomalo iritantne, ali nesebične paske jednog čovjeka. Njegovo budno oko pratilo je svaki moj korak, strpljivo, brižno, ponekad strogo i uhodeći, ali uvijek spremno da se umiješa u moj život i navede događaje da se okrenu u nekom novom i neviđenom smjeru.
Ništa nisam mrzio više od tog njegovog ozbiljnog držanja i njegove produhovljene racionalnosti, tog toliko strogog i pomalo asketskog držanja u kojem nije bilo mjesta za ništa drugo osim za ozbiljnost i odgovornost. Njegovo bdijenje je bilo mučno i nastojao sam se osloboditi njegovog nadzora više nego bila šta drugo. Moja nagla i prijeka narav neprekidno se sukobljavala sa njegovom smirenošću i nepokolebljivom voljnošću, a svađe, koje su proizilazile iz naših čestih nesporazuma, završavale su teškim riječima i nepriličnim uvredama, koje sam, uglavnom ja, bljuvao razdražen i ljut. Ako mi već otac i majka više nisu bili u prilici krojiti svakodnevnicu razdraženo sam objašnjavao da neće ni on, ali uvijek strepeći da neko njegovo tajno pismo možda neće prenijeti haber roditeljima, jer sam dobro znao da bi se nakon takvih vijesti i otac i majka zaputili u Zagreb da me potraže i ukore, da mi objasne koje je moje mjesto u ovom svijetu, bez obzira šta ja o tome mislio i koliko imao škole, kako su oni govorili o mojim akademskim ambicijama.
A bili su ponosni na svoje sinove koji su studirali u Zagrebu i na glasove koje su selom širili drugi zemljaci govoreći kako smo ja i Ibrahim najbolji i najuzorniji učenici i kako nema boljih studenata od nas dvojice. Ti su ih haberi činili sretnim i ponosnim, posebice majku kojoj je, nepismenoj kakva je bila cijeloga života, naša pisma čitao njen rođeni brat Ajet. Mogao sam je zamisliti, mogu to još uvijek, kako sluša, ono o čemu smo joj pisali, s mirnoćom kur’anskih žena vrteći bobice na tespihu nepogrešivo pravilnim ritmom. Ponekad je znala dajidžino čitanje prekidati glasnim Bismilah, što je značilo da je posebno sretna na nešto što smo učinili, ali češće je to bilo glasno i nepokolebljivo negodovanje. Ženski ponos nije joj dozvoljavao da pred stranim ljudima govori o stvarima koje nije voljela, ali pred rođenim bratom se nije suzdržavala. Znala je tako biti veoma kritična zbog nekih naših odluka i tražila je od daidže Ajeta da odmah piše u Zagreb i traži da promijenimo ovo ili ono. On je činio sve što mu je sestra govorila, ali nas dvojicu, ili bolje rečeno mene, njene pokude i molbe nisu doticale.
Studentsko doba se završilo i pored mojih želja i velikog truda život nije donio ono što sam očekivao, a kada sam počeo raditi u Krašu kao propagandist i pisac reklama za novine počeo sam razumjevati perspektivu osoba, koje su me cijeli život nastojali uozbiljiti. Radeći u fabrici, gdje sam morao savjesno i bez kašnjenja ispunjavati zadatke iz proizvodnih planova naučio sam da je ta ozbiljnost sačinjena od straha i neprekidne brige i tek sam tada počeo naslućivati koliko je kudnja mojih rodietlja, na moje benovelentno ponašanje, bila obilježena tom neobjašnjivom, ali opipljivom bojažljivošću.
Kako su godine prolazile i život postajao monotoniji i bezličniji, ali zato mnogo složeniji i zahtjevniji, moje mladalačke drčnosti potpuno je nestalo, a na njeno mjesto uselila se jedna vrsta nepokolebljive smirenosti i meni do tada nepoznate usredetočnosti. Tih sam godina toliko bio posvećen poslu da sam potpuno zaboravio rodni kraj, a majci i ocu javljao sam se toliko rijetko da bih u ono nekoliko minuta, koliko bismo razgovarali jednom u pola godine, samo slušao ono što oni govore, ali bez interesovanja i odsutnih misli išekujući nestrpljivo trenutak kada će doći vrijeme da se pozdravimo i prekinemo vezu. Nikom nisam govorio o svom životu krijući stvari koje uopšte nisu bile za skrivanje, zemljake sam izbjegavao ne zato što sam mislio da sam bolji od njih nego prije što nisam imao snage evocirati zajedničke infantilne uspomene, a slobodne vrijeme, kojega je bilo malo, koristio sam za pomodne zabave koje me nisu nimalo činile sretnim. Zimi sam sa direktorima i inžinjerima išao na Jahorinu zimovati, ljeti sam odlazio na otoke praveći se kako mi osamljivanje godi i kako me prazne ulice napuštenih gradova odmaraju. Pio sam vino komentarišući njegov kvalitet, jeo sam uvozne sireve koje su donosili komercijalisti sa putovanja po svijetu, nosio sam šik odjeću i skupocjene satove. Bio sam neka vrsta socijalističkog dendija, površan i nesretan, pomodar koji nije imao hrabrosti priznati da je neprekidno strepio nad svojom sudbinom plašljivo tumačeći znamenja budućnosti koje se bojao.
Ovo što sam danas, pomislih, dok sam se gurao kroz svetinu okupljenu ispred tramvajske stanice, začeto je tada, u tim godinama kada sam odbijao od sebe sve ono što sam bio a što nije bilo po ukusu ljudi koji su me okruživali. Nisam tražio opravdanja za svoje postupke, jer da se nisam ponašao kako je od mene zahtjevano ne bih nikada postao ono što sam danas, ali tek mi je sada postalo sasvim jasno da sam, ipak, žrtvovao mnogo svjestan valjda da moje odricanje niko nije primjetio niti me je neko zbog toga cijenio više. Ušao sam u tramvaj, našao mjesto na koje sam sjeo, a kada je, uz mnogo buke i tutnjave, tramvaj krenuo uronio sam u misli postajući neosjetljiv na gužvu, smradove i nesnosnu vrućinu.
Kako je svađa započela nisam se mogao nikako sjetiti, ali što sam više razmišljao o tom vrmenu shvatao sam da pravog povoda za naš dugogodišnji, tinjajući, a pnekad i eksplozivni sukob uopšte nije postojao. Čini mi se da se ta neprirodna odioznost rodila iz nekogt osjećaja gadljivosti s kojim sam se tih davnih dana odnosio prema svemu što me je podsjećalo na zavičaj, a prema njemu sam razvio odbojnost više iz potrebe da takvim ponašanjem potvrdim svoju samostalnost nego što je njegovo ponašanje u meni budilo otpor. Njegovo prisustvo sam osjećao kao teret, a njegove riječi, koje su uvijek bile izgovarane tolerantnim tonom, budile su u meni najgore porive. Svaki put kada bismo se sreli, uvijek u roditeljskoj kući i uvijek na kratko vrijeme, nastojao sam svojom otvorenom bahatošću pokazati kako očekujem da se odnosi prema meni s poštovanjem, koje mora biti javno pokazano.
On je, opet, moje napade primao mirno ne želeći produbljivati raspravu koja se mogla pretvoriti u žustru svađu više jer nije htio remetiti starački mir roditelja, koji su moje divljanje posmatrali sa čuđenjem i nevjericom, nego što se bojao suočiti sa mojim argumentima. Njegova me suzdržanost dodatno jarila jer sam njegovu mirnoću doživljavao kao poseban vid nadmenosti i na njegovu upornu šutljivost odgovarao sam sa još više nerazumne priče. Ali, sada to uviđam, bio je tužan zbog mog otvorenog i nerazumljivog neprijateljstva, kojemu nikako nije mogao naći uzroka, a moja grubost, moje uvrede i moje nasilničko ophođenje govorile su mu nešto o meni, što ja nisam mogao razumjeti još mnogo godina.
Toliko dugo godina nisam čuo njegov glas da sam zaboravio njegovu boju, zaboravio sam sugestivnost njegovog umjerenog i ravnolinijskog govora i radost, koju nije mogao sakriti, kada bi bio uzbuđen ili sretan. Tada je govorio drhtavo i isprekidano a riječi bi se gubila jedna u drugoj. Iza tih nejasnih riječi uvijek je, kao po nekom nepisanom pravilu, dolazio jasan i vedar smijeh, koji bi otkrivao njegovu ogromnu inteligenciju i neizmjernu dobroćudnost. Tog sam čovjeka odbio od sebe iz nekog bezumnog osjećaja nadmoćnosti, koji je otkrivao moje slabosti, svima s kojima sam dolazio u doticaj, samo je meni to ponašanje bilo objašnjivo i prihvatljivo. Mislio sam da činim ispravnu stvar, da svojim ponašanjem branim principe o kojima sam govorio ne shvatajući da je moja prizemna tvrdoglavost bila motiv mog nepriličnog ophođenja.
Evo baš mi sada navire jedno sjećanje koje sam godinama, izgleda, držao potpuno zatomljeno u mraku namjernog zaborava, jedan naš rijedak zajednički detalj iz kojeg se najbolje može vidjeti kakve je naravi bio on, a kakvo je bilo moje ponašanje. Baš nekako u vrijeme kada više niko trezven nije dovodio u sumnju kako svi napore tadašnjeg jugoslovenskog premijera Markovića imaju sasvim slabe učinke u nastojanju da oronula država na umoru preživi sljedećih pet godina sastao sam se s njim u jednom veoma otmjenom zagrebačkom restoranu na većeri. Nekim je poslom, ne sjećam se više kojim, došao u Zagreb i pošto je službena posjeta trajala nekoliko dana osjećao je kao sasvim normalno da mi se javi. Meni do njegovofg društva uopše nije bilo stalo, ali nisam imao dovojno ubjedljivog obrazloženja da eskiviram susret i odlučio sam pristati odazvati se njegovom pozivu.
Našli smo se u Laguni, sada sam se sjetio imena restorana, on, njegova supruga, koja je putovala s njim, i ja kao samac bez pratnje. Nakon pomalo usiljenog pozdrava i razmjene glumljenih emocija, barem s moje strane, počelo je druženje koje me iscrpljivalo i umaralo. Neraspoloženje što provodim društvo s ljudima koje gotovo da i ne poznajem i do kojih mi nije stalo pojačavalo je njegovo čudno ponašanje, jer sam odmah nakon prvog popijenog pića primjetio kako je njegove ukočenosti nestalo i kako sve što mi govori priča sa nekom neobičnom ushićenošću. Moja suzdržano i mrzovoljno držanje nije mu smetalo da u mome društvu bude sretan i razdragan, a to raspoloženje neprikrivenog ushita prenosilo se i na njegovu ženu koja je sve što on govori slušala sa nekom nevjerovatnom posvećenošću a moje je društvo, vidjelo se to u njenom držanju, smatrala čašću i sitnom privilegijom.
Sve je u toj noći bilo odurno a najviše način na koji sam se odnosio prema njemu odgovarajući njegovim iskreno iznesenim stavovima brutalnošću umno poremećena čovjeka koji jedino želi nekome nanijeti zlo. Dok je govorio o potrebi da se društvo i država reorganiziraju napominjući kako je nadolazeći i posvuda uočljivi nacionalizam prijetnja opstanku zemlje slušao sam ga pažljivo samo kako bih već sljedećeg trenutka opovrgavao sve što je rekao ismijavajući njegove stavove kao djetinje i pune naivnih iluzija. Jugoslaviju sam s toliko narcisoidnosti proglasio u tom razgovoru mrtvom da me danas hvata jeza od mojih proročanskih riječi koje tada nisu dolazile kao završetak nekog dubljeg i sadržajnijeg misaonog procesa nego samo kao prizeman verbalni prkos.
Pa i nakon svih poniženja koje je te večeri doživio, a koja su kako sam bivao pijaniji bila sve veća i grublja ničim nije pokazao da je moje protivljenje doživljavao kao običnu pakost već se moglo vidjeti da je mojim baljezgarijama pridavao neobičnu važnost vjerujući, to sam shvatio godinama kasnije, kako je moje znanje o političkim prilikama kud i kamo veće od njegovog iako je istina bila sasvim suprotna. On je svim svojim bićem brinuo za zemlju u kojoj je živio a ja sam se samo kretao kroz život kao zbunjena individua željna priznanja koje ničim nije zaslužila.
Na rastanku je pokušao biti susretljiv i sentimentalan ali njegov pokušaj da posjetom i večerom uspostavimo dublji odnos nisam prihvatio nesvjestan da će za samo nekoliko mjeseci život svih nas postati komplikovaniji nego smo to ikada mogli zamisliti. S večere sam otišao ubijeđen kako je sve što sam rekao bilo slavodobitno i istinito nerazumijevajući da me je njegova blagost i popustljivost ponizila, ako nigdje drugo onda barem u očima njegove krotke žene čije zelene oči i skrušeno držanje nisu mogli prikriti inteligenciju i obrazovanje. Ali, tada njegovo, a posebice mišljenje njegove supruge, nije mi ništa značilo i bio sam sretan što se posjeta završila. Još sam zadovoljniji bio osjećajem pobjede i moći koji je raspirivala moja, toliko očito stavljena na znanje, poruka da s njim više ne želim imati ništa. Ponosio sam se način na koji sam tom čovjeku, ne izgovarajući riječi, stavio na znanje da za njega u mome životu nema mjesta.
A onda se život, naglo i nenajavljeno preobrazio iz jednolične linije ispunjene istovjetnim događajima u nešto što niko od nas, iz generacije koja je odrastala neskriveno se diveći Titu i vjerujući u snagu komunističke partije, nije mogao naslutiti čak ni u primisli. Čak i oni, među koje ubrajam i sebe, koji su gunđali zbog partijske diktature, uravnolivki i nemogućnosti da se osigura komforniji, luksuzniji i bogatiji život nismo očekivali da će demoni naše kolektivne podsvijesti i prošlosti za koju smo vjerovali da je konačno ostala iza nas, izroniti iz mitske historije razarajući državu koju smo s toliko žara stvarali. Rat je gotovo sve iznenadio, ali nekolicina nas, u tim previranjima, vidjela je napokon pruženu priliku i dok su drugi, s nekom suludom nadom očekivali da topovi utihnu, mi koji smo slutili da se zemlja neće baš tako brzo i jednostavno razdijeliti, pa stvarali smo je četiri desetljeća i nije mi nikako ulazilo u glavu kako je taj neuki svijet mogao vjerovati da će se uništiti za jedno ljeto, bacili smo se na posao. Jer i u ratu ljudi moraju jesti, vojske se moraju hraniti, a svijet navikao na sitni luksuz želio je nastaviti uživati u svojim malim navikama; svi su željeli piti kafu, uživati u alkoholu i pušiti cigarete. I dok su sela i gradovi gorili gušeći se u krvi svirepih zločina pohlepa nas nekolicine tom je ludilu davao jedan skriven ali jasan oblik, Rat je bio prilika za unosno poslovanje i mi smo odlučno odbijali propustiti tu priliku.
Šta više da kažem o sebi osim da sam iskoristio taj metež, da sam, dok su drugi u strahu čekali da prime vijest kako im je negdje u Bosni zapaljeno selo i opljačkana oronula roditeljska kuća, ja sam počeo organizovati konvoje koji su vozili šta god je bilo potrebno bilo kojoj od zaraćenih strana. Trgovao sam svime za čime je vladala potražnja zarađujući goleme svote novca samo na sposobnosti da doturim robu tamo gdje niko drugi nije mogao. U svoje sam poslovne mahinacije uključio mnogo najrazličitijih ljudi i svi su oni, do posljednjeg, dobro iskoristili moju promućurnost i poslovnu snalažljivost. To što su mnogi među njima bili korumpirani generali odgovorni za najstrašnije pogrome nije mi smetalo, jer ja o tim zlikovcima nisam ni razmišljao drugačije nego kao karikama neophodnim da ostvarim svoje ciljeve.
U jednom kamionu ispražnjenom od robe na kojem sam, nakon što sam isplatio sve posrednike, zaradio stotinu hiljada maraka i moji su ostarjeli roditelji došli u Zagreb napuštajući rodni Koraj baš u vrijeme kada je šljiva pristizala za branje i kada je otac planirao naći radnike da je poberu i pobacaju u kace, gdje bi čekale pravi trenutak da se od njih pravi rakija. Bili su zahvalni kada su došli, jer su znali kako su izbjegli nesreću i taj osjećaj izbjeglištva letio je iznad njihovih glava kao kakav znamen oblikujući njihovo ponašanje i svaki razgovor koji su vodili s drugim ljudima. A u pričama su spominjali rođake i komšije koji su izgubili živote, koje su četnici pohvatali u mutvacima i na njivama i ubijali streljanjem ili klanjem. Imena onih koji su ubijeni na taj barbarski način spominjali su tišim glasom ne uspijevajući sakriti očiglednu jezu. Njihov je strah bio toliko očit i vidljiv svima osim meni čije su misli bile zapletene zamršenom matematikom prekograničnog šverca a zbog tih kompliciranih špekulacija nisam ni primjetio da su u jednom trenutku prevladali strah. Bilo je to onog nepoznatog dana u kojem su shvatili čime se njihov školovani sin bavi, onog dana kada su se raspršile sve moje laži i raspale sve iluzije kojima sam, u oholosti, hranio njihova roditeljska srca i tog je dana osjećaj stida nadvladao strah.
Nismo nikada pričali o mojim poslovima niti je otac ikada iznio svoje mišljenje o bilo kojem čovjeku koji je tih mjeseci dolazio u moju kuću, gdje sam dogovarao i sklapao lukrativne pogodbe. Samo je po cijele dane stajao na prozoru, potpuno odsutan iz svih dešavanja koja su ga okruživala, luđački pušio i gledao u pravcu svog napuštenog doma. Početkom decembra ’92 umro je u stojećem položaju i moja ga je majka, sa nekim poslovnim partnerom koji se zatekao u kući i jednim zemljakom kojeg je pozvala kada je shvatila da joj je muž preminuo položila na pod i pokrila bijelim čaršafom. Shvatila je, bude li čekala da ja dođem, tijelo bi se njenog muža toliko ukrutilo da bi ga mrtvozornici vjerovatno morali lomiti. Ne znam da li se poslije ljutila jer moju odsutnost toga dana nije nikada spominjala, ali zbog iznenadne poslovne prilike nisam mogao doći niti na posljednju pomen, niti na bdijenje, niti na dženazu, koju su sasvim pristojno organizovali ljudi iz bosanske ambasade i džamije.
Kada sam se vratio, umoran i mentalno sasvim iscrpljen, nisam je zatekao u kući, otišla je živjeti u izbjeglički kamp, a tokom posjete, koju sam morao obaviti bez odlaganja, jasno mi je rekla da razlog njenog odlaska nije moje nepoštivanje mrtvog očevog mejta nego usamljenost i izgubljenost koju je osjećala boraveći u mome uvijek praznom domu. Željela je samo biti sa svojim narodom, govorila je, hvaleći moje poslovne pothvate o kojima, dobro sam to znao, nije ništa znala, ali želeći, majčinski korektno, pohvaliti moju neprekidnu zauzetost. Odlazeći iz kampa ne ljut zato što me je ostavila nego zabrinut šta bi moja okolina mogla misliti o tome da zarađujem toliki novac a dozvoljavam da mi majka živi sa stotinama drugih ljudi u kolektivnom centru nisam mogao shvatiti ono očigledno. Osjećala je isto što i otac samo joj majčinska zabrinutost nije dozvoljavala da mi to kaže u lice i koliko god me voljela, mogao sam pretpostaviti, da me se u svojoj stamenoj jednostavnosti stidjela. Dok sam ja mislio da su otac i majka priprosti ljudi koji ništa ne razumiju oni su svojim iskustvom i svojim naivnim ali suštinski ispravnim poimanjem svijeta razumijevali ono što ja nisam mogao niti nazrijeti. Njihov sin je neko od koga se treba kloniti ako želiš da ti duša i savjest ostanu neukaljani i neuprljani i to je bio razlog zašto je otac, uvijek malo tvrđi i žešći, radije odabrao umrijeti nego živjeti sa sinom koji je okrenuo leđa čestitosti, a ona odlučila pobjeći u siromaštvo ne želeći živjeti u kvarnom bogatstvu svoga djeteta.
Ne smije stoga čuditi da na njega nisam uopšte mislio a kada sam, sasvim slučajno, doznao da je nekako uspio doći do Zagreba nisam uopšte osjećao potrebu da ga pronađem i vidim. Nekoliko pisama koja sam zaprimio tokom ljeta i jeseni u kojima je opisivao težak život koji provodi u opkoljenom Sarajevu pročitao sam površno i bez interesovanja ne mogavši pronaći niti jedne emocije za očitu nesreću koja se u pismima opisivala. Posljednje pismo koje sam od njega dobio nisam pročitao, a obaveze koje su iz dana u dan rasle i iziskivale svu moju dnevnu energiju nisu trpjele emotivna pražnjenja i slabosti sentimentalne bliskosti. Ubrzo sam zaboravio na tu prepisku pa me je, moram priznati, spoznaja da je ipak nekako uspio doći u Zagreb malo žecnula i naljutila. Nije mi bilo do sastajanja s njim i čvrsto sam odlučio da ću svaku vezu s tim čovjekom izbjegavati, a razlozi koje sam sebi predočavao bili su mi podjednako logični i smiješni. Na kraju krajeva, razmišljao sam tada, ako nešto neću, onda neću, a druženje s čovjekom kojeg jedva i poznajem i koji mi je u prošlosti, svojim glupavim i besmislenim pridikama, samo zadavao glavobolju bilo je nešto što sam uspješno eskivirao.
Tih sam godina naučio još jednu vrijednu i korisnu stvar, a koja se ticala ophođenja s ljudima. Čovjek, shvatio sam to veoma brzo nakon što sam se odlučio upustiti u poslove trgovine namirnicama, više od svake ljudske vrline poštuje bogatstvo i novac. I to je bio jedini razlog zbog kojeg sam postao ne samo cijenjen i poštovan nego pomalo i obožavan u društvenim krugovima kojima svojim znanjem, a moralom pogotovo, nisam nikako mogao pripadati. Pa iako su svi ti silni novinari, muzičari, književnici i imami dobro znali da ja svoje usluge skupo naplaćujem i da pomoć koju šaljem u Bosnu nije čin nikakvog ličnog milosrđa nego dobro osmišljena poslovna avantura ukazivali su mi čast kao da sam dostojanstvenik starog kova pokazujući na taj način bijedu sopstvenog licemjerja. I ja sam na tu njihovu prozirnu lasku spremno odgovarao plaćajući ručkove, kupujući odjeću i luksuzne sitnice, poklanjajući novac i uvijek samo onima od kojih bi mogao imati potencijalne koristi. Želio sam da se o meni piše i priča kao o dobrotvoru i uspješnom čovjeku, Bosancu koji nije pao u melanholiju svoga rodnog podneblja nego je, uprkos svim nevoljama, odlučio napraviti nešto od svoga života, odlučio se da napravi kapital, kako se u probranim zagrebačkim krugovima tada govorilo. Taj jezik koji je bio mješavina učtivog i govora ulice precizno je opisivao brzo bogaćenje onih koji su imali jake veze na Pantovčaku i koji se nisu libili ljude gurnuti u nesreću i bijedu.
Trka za novcem i društvenim ugledom uskoro me pretvorila u pataloškog lažova i veoma opasnog manipulatora toliko zadovoljnog svojim poslovnim uspjesima i brzo stečenim bogatstvom da sam u svoje ponašanje uveo neke novine, a sve sa željom da prikrijem svoje bosansko porijeklo i okitim izvještačenom gospodštinom. U takvom svijetu nije bilo mjesta mjesta za majku i njega i dok sam njenu tvrdoglavu odluku da živi odvojena od mene prikazivao i objašnjavao njenom željom da ostane uz svoj narod, što je mojoj ličnosti davalo jedan poseban oreol među mnogobrojnim zagrebačkim Bosancima, o njemu nisam uopšte razmišljao i njegovo prisustvo u gradu osjećao sam jednako koliko i prisustvo bilo kojeg anonimnog sugrađanina kojeg sam mogao slučajno susresti bilo kada na ulici.
Ali, kako je slučajnost jedna od rijetkih stvari koje nismo u stanju kontrolisati desilo se, sasvim iznenada i neočekivano, da na jednom prijemu koji je organizovao bosanski ambasador i na kojem je bila zagrebačka i hrvatska krema, blještava, sjajna i gnjila do srži, ne očekujući uopšte, da sretnem njega. Stajao je nekako sav čudan, svega nekoliko koraka od društvanca s kojim sam se zabavljao nekim besmislenim razgovorom i mogao sam vidjeti da se iza njegove pristojne i ofucane pojave krije potpuno slomljen čovjek. I kao da me tjerao najgori unutrašnji poriv namjerno sam svojim bučnim i usiljenim ponašanjem stavljao na znanje kako sam uspješan i imućan ne ostavljajući ni trunke sumnje da ne želim s njim razgovarati. Jer, znao sam dobro, znao bolje i jasnije nego i jednu stvar prije toga da je došao kako bi se susreo sa mnom, a na taj očajnički korak mogla ga je natjerati jedino neopisiva bijeda, očaj i siromaštvo. Moje sumnje opravdavao je i njegov neugledni izgled koji nije mogao sakriti nevolju koja je pritiskala svaki njegov pokret tijela i svaku nekontroliranu gestu. Stajao je potpuno nijem i odsutan mislima svega nekoliko koraka od mene, a iznosane farmerice, šivene cipele i izblijedjela karirana košulja, koja se jedva nazirala ispod velikog sivog sakoa, nedvosmisleno su govorile kako je njegovo siromaštvo grozno, nepodnošljivo i ponižavajuće. Te noći se nisam susreo s njim, nismo razmijenili ni jedne riječi i kada je odlazio nisam mogao ne zapaziti da je bio slomljen čovjek, uzbuđen do iznemoglosti osjećajima koje je jedva susprezao da ne buknu u vatrometu luđačke galame. Njegova očigledna nemoć toliko me uzbudila da sam bio doslovce opijen uzbuđenjem. Tada nisam znao, ali vrijeme je pokazalo kako je to bio naš posljednji susret.
Majka je umrla posljednje godine rata, platio sam dženazu i sve što je muslimanski ukop nalagao, ali na njenu dženazu nisam otišao. Znao sam da će moje bogatstvo učiniti da izblijede svi ispadi moga ponašanja i nije prošlo dugo vremena kada su oni najglasniji u osudi moje odluke da ne dođem na majčin ukop počeli svraćati u restoran koji sam uspješno vodio na Trešnjevci jesti i piti besplatno, primati sitne poklone mita, pristajati da im učinim usluge koje su ih zauvijek učinili mojim dužnicima. Sve sam radio proračunato gradeći polako status koji sam mislio da zaslužujem da imam, moje namjere su uvijek bile neiskrene, a svaki znak pažnje koji sam poklonio bio je promišljena gesta koja je imala svoju svrhu. Nisam shvatao da gubim nešto što se ne može kupiti i povratiti, ali opijen iznenadnim bogatstvom nisam se obazirao na važne stvari u životu, mislio sam da ljudi uživaju bivati poniženi i da su voljni učiniti sve za pažnju obasipanja novcem, ali nisam ni slutio koliko je svaka moja drskost u njima pokretala dramu susprezanja stida i rasplamsavala podmuklu, nepokazivu, mržnju.
Tih sam godina uzdržavao ljubavnicu, raskalašenu ženu s kojom sam ispunjavao seksualne fantazije, sasvim javno ne misleći da moje ponašanje škodi mojoj supruzi za koju sam pripit i u društvu za koje sam smatrao da je diskretno i od povjerenja govorio kako mora biti zahvalna što je nisam otpustio, što bi u ljudima koji su me okruživali budilo salve histeričnog smijeha. Vjerovao sam da sam bolji od nje i da mora biti zahvalna na lagodnom životu koji sam joj stvorio, zaboravljajući u toj neizmjernoj oholosti dane i godine koje je nesebično posvetila meni i mojoj karijeri. Zaboravljao sam njenu toplinu i podršku koju je pružala mojim naumima uvijek me bodreći u danima kada sam pritisnut problemima i brigama padao u tupu malodušnost.
Nisam vidio da je moje ponašanje čini nesretnom a kada je sebi oduzela život bio sam prvo zbunjen a zatim i bijesan, ali ne zato što me ostavila samog, nego zato što je sliku, predstavu, iluziju koju sam stvarao o sebi nagrdila jednom tako mučnom i teško izbrisivom mrljom. Mrzio sam je mrtvu čak i više nego sam je u svojoj slavoljubljivosti prezirao vodajući, njoj na očigled, žene koje su za novac i luksuz bile spremne učiniti bilo šta. Osjećao sam da je odluka da sebi oduzme život bila usmjerena protiv mene, da je to bio smišljen čin kako bi urušila sve ono što sam godinama gradio i zato nisam dozvoljavao nikome, s kim sam dolazio u doticaj, da je spominje i da se govori o nepravdi koju mi je učinila.
Kada sam godinama kasnije shvatio šta se zapravo zbilo bilo je kasno da svojom tugom i svojim kajanjem ostavim barem neznatan dug njenoj prisutnosti u mome životu, a tuga koju sam osjetio iznenada i veoma bolno bila je pomiješana sa stidom koji nisam uspijevao odagnati od sebe. Progonila me njena tiha i ponizna pojava gotovo na svakom koraku, u snu i na javi, ne dozvoljavajući mi da dosegnem duševni mir koji sam, bilo mi je jasno, izgubio zauvijek. U jednom frenetičnom trenutku prosvjetljenja shvatio sam da je moj život bezizlazna putanja propadanja i u nastojanju da se kaznim za grijehe koje sam počinio likvidirao sam većinu svojih poslova, napustio sam društveni život Zagreba i otjerao sam od sebe tu armiju beskorisnih čankoliza koji su površnim laskanjem iznuđivali moju pažnju. Tek kada sam ostao sam počeo sam nazirati obrise svijeta koji sam uništio i pakla koji sam tako pomno gradio svuda oko sebe. Jedina korisna stvar koju sam imao od života ostavljenog iza sebe bile su bezbrojne veze i mnogobrojni kontakti koje sam uspostavio sa najrazličitijim ljudima. Jednog od njih, kojeg sam zadužio i koji je imao dovoljno poštenja u sebi da se sjeti usluge i uzvrati istom mjerom bio je Vladimir Šprajc, direktor Hrvatske narodne banke, koji me zaposlio na bezlično činovničko mjesto ne pitajući ništa i ne tražeći od mene nikakvog objašnjenja.
I sada dok sam prolazio kroz hladni hodnik gradske prosekture nisam više nimalo dvojio da je moj život bio jedan kolosalan ljudski promašaj i da mi se smrt primakla na djelić vremena i da je u svojoj duhovnoj bijedi moram iščekivati sa zebnjom i veseljem. Jer, pitam se često u posljednje vrijeme šta sam ja to stvorio, šta će ostati iza mene kada napustim ulice grada u kojem sam živio gotovo cijeli život, a nikada se nisam s njim na istinski način saživio. U takvim mislima činovnik obučen u jeftino ali brižno održavano odijelo uvede me u sobu s velikim stolom na kojem je bijelim čaršafom prekriveno ležalo tijelo obnaženog čovjeka. Kada pomače tu bijelu granicu između života i smrti postavi mi jednostavno pitanje, a ja gledajući u to poznato lice, izmjenjeno, ostarjelo i nepomično mrtvo, prvo zatvorih oči i u tom mraku svog odbijanja vidjeh i njega i sebe kao dječake kako beremo šljive i slažemo ih u plitke holandeze i vidjeh kako mi u sutonu ljetnog dana, u sparini koja je bila teška kao ćumur za loženje, guli jabuku i siječe na sitne kriške, sipa vodu u drven krčag i vidjeh još hiljadu životnih scena koje sam se bojao prisjetiti znajući da je to prošlost koju sam uništio.
Onda otvorih oči i mrzeći sebe i svoj život, suzdržavajući suze i susprežući plač, samo tiho rekoh „da to je moj brat, Ibrahim“.
