Portret usamljenog čovjeka
Ovaj uvod pišem bez neke posebne potrebe, osim one da zabilježim nešto što smatram važnim, ali potpuno nebitnim za društvenu zajednicu, historiju ili način na koji kolektiv doživljava stvarnost. Pišem ga iz najsebičnije potrebe da istaknem ono što smatram da je neprocjenjiva vrijednost za vlastiti život. A moj život obilježen je druženjem s jednim čovjekom, jednom posve iznimnom i jedinstvenom individuom, mojim djedom Sulejmenom.
Kada sam ga upoznao, i to tako da se između nas dvojice stvorila složena i duboka povezanost potpuno zrelih muškaraca, djed Sulejmen je odavno bio samo sjena čovjeka kojeg sam poznavao iz porodičnih priča i legendi. Živio je sam, posvađan sa svijetom, komunicirajući samo s jednim od svojih devetnaestero unučadi. U Koraju, u staroj, trošnoj i za život već pomalo neuslovnoj porodičnoj kući proveo je posljednje godine svoga života sasvim sam. Prostor njegovog života bile su dvije obnovljene sobe jednospratnice spaljene u posljednjem bosanskom ratu, i velika avlija zakrčena stablima najrazličitijeg voća.
Djeda Sulejmena sam upoznao u životnoj dobi kada je njegovo ponašanje poprimilo karakter ekscentričnosti, a iz njegovih ponekad potpuno nesuvislih pričanja nastojao sam doznati kakav je bio život čovjeka kojega je, u velikoj mjeri, odredilo poznanstvo s jugoslavenskim predsjednikom Josipom Brozom. Iz njegovih pričanja, iz fragmenata prošlosti koje je uspijevao rekonstruisati, iz seoskih i porodičnih legendi nastojao sam sklopiti priču o odnosu koji je bio toliko složen i komplikovan da sam i sam često sumnjao u svrhovitost posla u koji sam se upustio.
Djed Sulejmen je imao nekoliko navika kojih se nije nikako mogao osloboditi, a jedna od njih je bila pušenje. Još uvijek ga najjasnije pamtim u sjedećoj pozi alla turca i načinu na koji je, igrajući se duhanskim dimom, otpuhivao kolutove visoko u zrak. Prije toga bi dugo prevrtao cigaretu po prstima, zatim bi otkinuo filter i uvijek je palio šibicom. Miris fosfora raširio bi se kućom, i prije nego što bih vidio djeda u dobro poznatoj pozi, znao sam da je otpočeo s ritualom pušenja. Najviše je volio pripovijedati uz akšam, nakon što padne prvi mrak, u sobi gdje je palio samo lampu za čitanje, nikada svjetlo sijalice na plafonu. U toj polutmini nastojao je prisjetiti se svih detalja svog života pripovijedajući događaje bez hronološkog reda i smisla, ali uvijek insistirajući na jasnim političkim porukama.
“Drug Tito”, čije je ime uvijek izgovarao s uočljivom dozom strahopoštovanja, “naš je najveći prosvjetitelj”, govorio je djed, nakon čega bi pravio bezbrojne analogije između stvarnosti u kojoj živimo i vremena socijalističke Jugoslavije. Za njega je do konca života postojala samo Jugoslavija kao neka utopijska zemlja i doimalo se da je zaboravio sve nedaće života u zemlji koja se raspala u ratu. Posljednje godine života proveo je u duševnom limbu ne shvatajući do koje mjere je zemlja izmijenjena, neprekidno ponavljajući kako se treba uzdati u partiju koja uvijek iznađe najbolje rješenje. Nije uspio razumjeti da su partija i država koju je stvorila već dugo mrtve.
Povratak u Koraj bio mu je bolan na mnogo načina, ali vjerujem da su sulude misli koje su mu se neprekidno rojile po glavi bile spasonosna božanska intervencija, jer da je živio pri zdravoj svijesti, kako to ljekari vole reći, umro bi u najgoroj duševnoj agoniji. Koraj iz kojega je protjeran u ljeto 1992. zauvijek je prestao postojati, onaj u koji se vratio bio je ruševno selo, pusto i bez ljudi. Rijetki koji su se odvažili krajem devedesetih vratiti u svoja prijeratna mjesta i pokušali obnoviti nekadašnje živote, naišli su na bezbroj prepreka, a najveća je bila ta što nikako nisu uspijevali shvatiti da je nekadašnji svijet, onaj prijeratni, zauvijek uništen. Djed Sulejmen je bio jedan od takvih i koliko god su drugi nastojali opisati mu situaciju u kojoj se obreo, on je uporno nastavljao živjeti u nekom svom svijetu.
Boraveći ljeti s njim, primijetio sam da je razvio naviku da priča s imaginarnim osobama, a kada sam počeo pažljivije obraćati pažnju na njegovo iščašeno ponašanje, uvidio sam da uvijek razgovara s jednom, istom osobom. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je ta osoba moja rahmetli nena Zineta, čiju smrt djed, jasno je, nikada nije prihvatio kao stvarnost. Mislim da je svojevoljno pristao otkliznuti u blagu ludost samo da bi imao mogućnost i dalje biti sa ženom koju je neizmjerno volio. Dok su drugi, s nekim sramom, okretali glavu od njega, lično sam bio ponosan i ubijeđen da se djed Sulejmen nije slomio pod pritiskom životnih nedaća, nego je hrabro pošao u potragu za suprugom i životom za koji je vjerovao da je vredniji i dostojanstveniji od onoga koji je bio prisiljen živjeti.
U tom bespuću povratničke tuge djed je bio neka vrsta bosanskog Robinsona Crusoea. Živio je sam, izolovan od svijeta koji nije volio ni razumio, okrenut samo prema avetima i prikazama iz vlastite prošlosti. I u godinama kada je to izazivalo javni prijezir kod drskih i podsmijeh kod oholih, on je stvarnost u kojoj je živio opisivao jezikom socijalizma i bez obzira na to koliko bio izlagan porugama, osudama i otvorenim prijetnjama, nije želio promijeniti naočale kroz koje je posmatrao zbilju. Bio je dalekovidniji u svojoj izgubljenosti, čak toliko napredan u sagledavanju budućnosti da iz današnje perspektive njegovi opisi djeluju proročanski istiniti i zlokobni. Znao je reći, u vrijeme kada su se lokalni činovnici i birokrate otimali za besplatni građevinski materijal i rasadu, da ova zemlja srlja u propast. Govorio je kako život bez plana nije život i da se ne može država graditi na znanju glupana.
Porodica se, najblaže rečeno, srdila na njega, posebice kada je odbio prihvatiti pomoć namijenjenu povratnicima. I dok su drugima zidane potpuno nove kuće, djed je sam, uz pomoć dvojice rođaka, okrečio i adaptirao za život dvije sobe ruinirane kuće. Sam je sebi sijao povrće, podigao je mali kokošinjac, formirao nekoliko rojeva pčela. Zadnjih godina života počeo se brinuti o njivi na Đumiševcu, sušio je voće, pravio pekmez i kiselio salatu. Prvi put u životu počeo je cijeniti zemlju, a dok je radio, neprekidno se savjetovao s rahmetli nenom Zinetom koja ga je, kao neki duh iz narodnih priča, svuda pratila u stopu.
Bez obzira na to u kolikoj je oskudici bio, djed nikada nije primao pomoć, a ljude koji su koristili usluge Merhameta i drugih humanitarnih organizacija posmatrao je s otvorenim prijezirom. Za njega je primiti pomoć bilo jednako kao i osuditi se na trajnu milostinju i živio je isključivo od onoga što je sam proizveo i male penzije koju je primao još od prije rata. Ne pamtim da je djed tih posljednjih godina života imao ikakvih poroka osim što je strastveno pušio, kako to inače rade starci svjesni svog skorašnjeg kraja. Iako je tokom cijelog života bio poznat kao akšamlija i veliki gurman, tih nekoliko povratničkih godina, kada je živio potpuno sam, jeo je samo iz najpreče nužde. Od sve hrane, jedina u kojoj je uživao, da se ja toga sjećam, bile su kruške jeribasme, a na njihovu slatkoću ostao je slab do posljednjeg ovozemaljskog dana.
Djedova otuđenost od svijeta nije bila samo odraz njegovog duševnog stanja, mnogo je u njegovom osamljivanju bilo namjerne odluke i želje da se odvoji od svijeta koji je prezirao. Ta potreba da bude ostrvo među ljudima znala je poprimiti ekstremne oblike pamtim da se djed, kada ne bi bilo vode u kućnim slavinama, što je bila redovna pojava tokom cijelog ljeta, kupao u avliji, sapirući sapunicu s tijela vodom ugrijanom u limenom kazanu. Sam jemijesio brašno i kuhao hljeb, naučio je spravljati nekoliko sasvim jednostavnih jela, a kada bi mu neko donio ručak, demonstrativno bi pred donosiocem prosuo hranu po kaldrmi, koja se tik pored avlijske ograde spuštala do centra sela. Svojim je ponašanjem, namjernim ili ne – to više ni sam ne mogu procijeniti – uspio odbiti ljude od sebe. Nekadašnji blagi, mekoputni i susretljivi Sulejmen preobratio se u oštrog i nepristupačnog starca koji je često ljude znao grubo izvrijeđati. Oni koji su bili neotporni na psovke, morali su trpjeti njegovu beskrajnu zajedljivost i znam dobro da su mnoga službena lica dugo vremena zaobilazila njegovu kuću strahujući od djedovog “zlog jezika”.
Jasmin Agić, “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena”, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
