1.
Pratila ih je kiša. Zrak je mirisao na prašinu, a asfalt ispred njih bio je mokar i taman. Starica je osluškivala bubnjanje kiše po krovu automobila. Zatim je kiša prestala, oblaci su se razišli, a po mokrom asfaltu bljeskale su dugine boje zaostalih mrlja motornog ulja. Prolazili su pored uspavanih polja, zaustavljenih, mrtvih rijeka, kraj ustreptalih vijenaca kanadskih breza isprepletenih svjetlucavom paukovom mrežom sunčeve svjetlosti, preko mostova po kojima su kotači automobila ljepljivo brujali… U brzacima rijeka rasli su lelujavi cvjetovi svjetlosti, dok se u bistroj i zamišljenoj vodi uz obalu lijeno ljuljao plastični otpad. Prolazili su kroz spaljena, mumificirana sela, pored kuća iz čije je izmučene, spaljene utrobe bujao korov i šiblje, grmovi zobe, divljih ruža i gloga, kraj discipliniranih suncokretovih polja po kojima su drijemale stotine tisuća, možda i milijuni pognutih, dobroćudnih klonova biljki. Zatim se put penjao, a nisko sunce ostalo je iza njihovih leđa i kroz zadnja stakla im grijalo vratove i potiljke. Starac je drijemao, a starica plakala.
“Još malo”, rekao je vozač.
Zvao se Marko. On je bio starčev i staričin sin. Dobio je ime po starčevom ocu. Zurio je u put ispred sebe, u komadić sjene koji je lebdio ispred automobila. Dlanovi su mu bili vlažni i po koži volana ostajale su mrlje.
“Što plačeš?” rekao je.
“Ne znam”, rekla je starica.
Lice joj je bilo ljepljivo i hladno.
Zatim su stigli, i starac se probudio. Vratili su se. Tu, gdje su došli, nije bilo asfalta, već uski prolomljeni put po kojem su gmizali blatnjavi tragovi kotača. Iznad ulaznih vrata njihove kuće visjela je zastava. Sunce joj je ispiralo boje, a po plitkim naborima treptale su sjene. Stablo jabuke iza kuće bilo je obraslo imelom. Starac je otišao do njega i pipao prstima sivu, sijedu koru stabla. Starica je stajala pored automobila. Još uvijek je plakala. Marko je prošao pored nje. Tlo pod njegovim nogama je pištalo, a u žitkom blatu ostajali su tragovi njegovih stopa. Otvorio je prtljažnik i izvukao duboke gumene čizme. Nalazile su se iza gajbe s pivom i boce su zveckale dok ih je izvlačio. Skinuo je cipele i obuo čizme. Zatim je olabavio kravatu. Krugovi njegova Audija bili su zaprljani blatom. Starac se vratio.
“Osušila se”, rekao je. “Moraću je posjeć.”
“Jabuka?” rekla je starica.
Starac je gledao prema krošnji stabla.
Desetak minuta kasnije stigao je kamion. Zaustavio se iza Audija. Marko je širom otvorio ulazna vrata, a dvojica usporenih i bezvoljnih mladića skidali su stvari s prikolice i unosili ih u kuću. Marko i vozač kamiona stajali su sa strane, razgovarali, pušili i promatrali ih. Pronosili su stolice, nabubrjele, tuste okrugle torbe, zatim krevete, ormare… I, konačno, kuhinjski stol i prašnjavi televizor čiji je ekran pucketao pod njihovim prstima.
Kada su završili, Marko je iz prtljažnika automobila donio pet boca piva. Otvorio ih je plastičnim upaljačem. Sjeli su na stubište ispred ulaza i pili pivo: starac, vozač, Marko i mladići. Sunce je visjelo iznad njihovih glava, a u ruševine oko njih uselio je vjetar. Starica je bila u kući, stajala je uz prozor i promatrala ih. Sada nije plakala. Jedan od mladića pokupio je čepove boca s tla, stavljao ih između srednjaka i palca lijeve ruke i pucketanjem prstiju ih katapultirao preko Audija. Lebdjeli su u zraku, padali po pašnjaku s druge strane puta i trenutak potom nestali bi u uzburkanoj šumi isklasalih vlati pirike.
“Evo ti još jedan”, rekao je vozač kada je odletio i aterirao posljednji čep, te dodao mladiću novi koji je pokupio ispod svojih nogu.
Mladić ga je uzeo i pažljivo namještao na prste. Oni su to promatrali, a kada je mladić podigao ruku, svi su usmjerili pogled iznad njegove glave. Čep je napokon poletio, i oni su u tišini ispratili njegov let.
2.
Starac je čistio dvorište. Ubijeno, pusto selo ravnodušno je bdjelo nad njim. Sakupljao je šut, tovario ga na ručna kolica, odvozio na put i istresao u rupe. Zatim ga je razbijao čekićem i ravnao lopatom. Radio je to cijelo jutro. Starica ga je povremeno promatrala kroz prozor.
U jednom trenutku nije ga vidjela, nije bio u dvorištu niti na putu. Kolica su bila prislonjena uz stablo jabuke. Zatim mu je čula korake kada je ušao u kuću.
“Napravi nam kavu!” rekao je.
Starica je nalila vodu u posudu, stavila preko nje poklopac i spustila sve na štednjak. Stajala je i promatrala kako se prozirni, stakleni poklopac magli i kako se po njemu hvataju kapljice.
“Ne moraš stajat cijelo vrijeme pored šporeta”, rekao je starac.
Starica je šutjela.
“Pa se poslje žališ kako te bole noge”, rekao je.
Starica je izvadila dvije šalice iz ormarića i stavila ih na stol ispred starca. Voda na štednjaku je prostrujala. Starica je napravila kavu. Zatim je spustila džezvu na stol i sjela nasuprot starca. Nalila im je kavu u šalice tako, sjedeći. Džezva je bila emajlirana i imala je na dnu oštećenje u obliku javorova lista. Jednom je starici ispala iz ruku i listić emajla odvojio se od dna i ostao ležati na kuhinjskim pločicama.
Starac je gledao u nju.
“Šećer”, rekao je. “Nisi donijela šećer.”
Starica je ustala i otvorila viseći ormarić iznad sudopera. Tu je stajalo pet keramičkih posuda. Bile su poredane po veličini. Ona je uzela najveću, zastala, vratila je natrag i uzela drugu. Stajala je s posudom u ruci i razmišljala. Bilo je dvanaest sati. Čuo se zvuk crkvenog zvona iz pravca grada.
“Šta čekaš!?” rekao je starac.
Ona je skinula poklopac, ovlažila jezikom kažiprst desne ruke, zarila ga u sadržaj posude, izvukla i liznula jezikom. Vratila je posudu natrag i ponovo uzela onu najveću. Ponovila je sve: skinula poklopac, zarila na isti način kažiprst u prah, izvukla ga, te liznula jezikom. Stavila je poklopac na posudu, zatvorila ormarić, vratila se za stol i spustila posudu sa šećerom ispred starca. Kažiprst joj je bio ljepljiv.
“Ne možeš ni sekunde čekat”, rekla je. “Odmah se ljutiš.”
Starac je nasuo tri žličice šećera u svoju kavu. Sačekao bi da šećer potone, a zatim dodavao novi. Volio je piti kavu s mnogo šećera i nije čekao da se ohladi: pio ju je vrelu. Pritom je glasno srkao.
“Šta misliš za kravu?” rekao je starac.
“Braco je reko…”
Braco je bio Marko, njihov sin.
“Pitam tebe! Marko nek zapovjeda u svojoj kući!”
Starac ga nikada nije zvao Bracom.
“Nemamo staju.”
“Popravićemo je.”
“Kako hoćeš”, rekla je.
3.
Bila je noć i starica je promatrala fotografije. Nosila je naočale. Starac je pogledao preko njenog ramena. Promatrala je u tom trenutku fotografiju njih dvoje. Držao joj je ruku preko leđa. Iza njih ljeskala je zaustavljena, zaleđena voda. Ona je nosila sunčane naočale i imala na sebi šarenu haljinu s cvjetovima. Sunčanice nisu bile njene. Pripadale su uličnom fotografu. Vratila mu ih je nakon fotografiranja. Nakon toga poželjela je imati slične. Nikada to nije rekla starcu.
“Austrija”, rekao je.
“Tamo je bilo bolje. Bolji je život tamo.”
“Bili smo mlađi”, rekao je starac.
“Ova haljina”, rekla je starica, “poslje sam od nje napravila krpu za otiranje poda. Kad se poderala.”
“Bila je skupa. Idemo spavat.”
Starica je skinula naočale, vratila fotografije u kutiju, odnijela je u spavaću sobu i gurnula pod krevet. Starac je ponekad gunđao zbog toga što je kutiju s fotografijama držala tu, ispod kreveta, zbog vlage. Predlagao je da ju stavi na ormar. Vani je pojačavao vjetar. Zavjese na prozoru su se ljuljale.
Zatim su zaspali. Probudio ih je vjetar. Negdje u selu podigao je neki od načetih krovova, i čuli su kako crepovi pužu i kotrljaju se po krovu i kada padnu na tlo i razbiju se. Zvukovi su dopirali kroz prozor. Crepovi su prestali padati, a iz pravca zidina njihove staje, sada, čuo se zvuk kravljeg zvona i pucketanje mrtvih grana jabukova stabla.
“Kravlje zvono?” rekla je starica.
“Da”, rekao je on.
Ustao je iz kreveta i dohvatio s noćnog stolića baterijsku svjetiljku. Uvijek mu je stajala tu: baterijska svjetiljka i čaša vode. Upalio ju je i odjenuo hlače.
“Kud ćeš?” rekla je starica.
Svjetlost starčeve svjetiljke plesala je po podu, a zatim je iscurila iz sobe. Čula je starčeve korake u hodniku. Nakon par minuta zvono je utihnulo, a potom je ponovo čula korake. Svjetlost je ušetala sa starcem u sobu, pa nestala. Svukao je hlače u mraku i uvukao se natrag u krevet.
“Više ne zvoni”, rekla je starica.
“Nije. Visilo je na zidu. Skino sam ga.”
“Mogo si nagurat sijena u njega. Ne bi zvonilo. Tako smo mi radili kad smo bili djeca. Tamo.”
“Tamo” je bila druga država, u njoj su starac i starica odrasli.
“I mi smo.”
“Da niko ne čuje ako krava slučajno odluta u zabran.”
“Da. Spavaj!”
“Hoće li kiša?”
“Hoće.”
Vjetar se umirio i počela je padati kiša. Čuli su kako bubnja po prozorima i vidjeli, unatoč tami, kako se kišne kapi kotrljaju po staklima. Zatim su zaspali, a kiša je pred zoru prestala. Staricu je probudio bol u leđima. Pridigla se i osluškivala. Čulo se starčevo disanje, a negdje iz utrobe kuće čuli su se strogi otkucaji sata.
4.
Bližila se zima. Zastava više nije visjela iznad ulaznih vrata njihove kuće. Vjetar ju je poderao po sredini, i jedno vrijeme vijorila su dva kraja zastave, svaki za sebe. Lamatala je tako, šarenim, onemoćalim krilima, i starac ju je jedan dan skinuo, a starica oprala, te potom ušila. Bila se pocijepala po bijelom polju. Zašila ju je debelim, bijelim koncem. Poslije su, taj dan, promatrali jata ptica selica. Dugo su ih promatrali, a onda se nebo očistilo, i oni su ušli u kuću.
Staricu je jedno jutro probudio zvuk motorne pile. Starčeva strana kreveta bila je prazna. Po uzburkanim, uzoranim plahtama ležala je sunčeva svjetlost. Još uvijek se osjetio teški, kiselkasti zadah njegova tijela. Ustala je iz kreveta i prišla prozoru. Vidjela je pognuti starčev lik. Klečao je pored stabla jabuke. Na tlu pored njega podrhtavala je i poskakivala motorna pila. Razgrnula je do kraja zavjese i vratila se u krevet. Promatrala je grane stabla i grmove imele uokvirene u prozorska stakla. Grmovi su podsjećali na ptice. Grane su u jednom trenutku zadrhtale, zatresle se, pa se počele pomjerati. Zatim su nestale, a u prozoru je ostala slika neba i zamagljeni djelić udaljenih pašnjaka. Odmah potom čuo se tresak i lomljenje granja. Bila je umorna. Sklopila je oči i pokušavala zaspati.
Ustala je iz kreveta, odjenula se i izišla vani. Sunce se pomjerilo i zaboravljena dolina ispod nje bila je zametena svjetlošću. Sjela je na panj jabuke i udisala kroz nosnice miris posječenog stabla. Starac je sada sjekirom kresao granje, a zatim ga presijecao na dužinu ložišta štednjaka i bacao na gomilu ispred sebe. Pod udarcima sjekire s granja je otpadala suha, naborana kora i padala po tlu oko starčevih nogu.
“Napravi nam kavu”, rekao je u jednom trenutku.
Starica je ustala, nakupila naramak nacijepanih drva s gomile, a starac je sjeo na palo deblo i zapalio cigaretu.
“Gdje ćemo je pit?” rekla je.
“Ovde”, rekao je on.
Starica je ušla u kuću, spustila granje ispred štednjaka, a onda je čula zvuk automobila koji je prolazio putem. U selo su se vraćali novi ljudi i to ju je radovalo. Otišla je do prozora, ispratila automobil pogledom, a zatim sjela na kauč. Vrijeme je teklo, a onda je došao starac. Bio je bijesan.
“Šta je s tom jebenom kavom?!” rekao je.
Imao je na nogama duboke gumene čizme. Komadići blata i kore spadali su s njih na pod.
“Bole me nešto noge”, rekla je starica. “Sad ću ja. Šta se odmah ljutiš!?”
“Jebi je sad!”
Starac je izišao, a ona je naložila vatru i spustila na štednjak posudu s vodom. Stajala je tu cijelo vrijeme pogleda uprtog u posudu, sve dok voda nije proključala. Vatra u štednjaku je pucketala i šumila. Napravila je kavu i stavila šalice na tacnu. I sve ostalo, ovaj put nije zaboravila šećer. Iznijela je tacnu vani i spustila na tlo između sebe i starca. Sjela je na panj i dohvatila svoju šalicu. Počela ju je piti odmah, vrelu. Kava je bila gorka, zaboravila je ubaciti šećer u nju. Nije ga htjela ubacivati naknadno. Starac je u svoju ubacio žličicu šećera, pa ju dugo miješao, zatim drugu, pa treću. Pritom je promatrao staricu. Ona je gledala na drugu stranu, prema novim, crvenim krovovima ispresijecanim sjenama. Podsjećale su na mrlje vlage.
“Šta je s tobom?” rekao je u jednom trenutku.
“Ništa.”
“Kako ništa!?”
“Donijela sam šećer, sve sam donijela. Bolile su me noge, pa sam malo sjela.”
“Malo!?”
“Da.”
“Sjedila si pola sata.”
Starica je šutjela.
“Pola sata!” rekao je on.
“Bolile su me noge. I leđa su me bolila.”
Starica je ustala i počela kupiti s gomile nacijepana drva. Nosila ih je i slagala ispod strehe uz stražnju stranu kuće. Strehu je napravio starac od starih, pocrnjelih dasaka koje su zaudarale na vlagu i gnjilež. Bile su zarasle u travu i utonule u zemlju. On ih je počupao od tamo, očistio od zemlje i glista, te prislonio uz kuću, da se osuše. Nekoliko dana kasnije napravio je strehu.
“Ovo će snjeg srušit”, rekla je.
“Neće.”
“Prolomiće je.”
“Reko sam da neće!”
“Dobro. Šta se odmah ljutiš, ako sam rekla.”
“Ne ljutim se.”
“Jesi, ljutiš se. Sve te ljuti.”
“Nije.”
“Uvjek te je ljutilo.”
Starac je zašutio. Ostavio je šalicu na tacnu, ustao, uzeo sjekiru, pa zastao naslonivši se na nju kao na štaku. Podigao je glavu i promatrao plavo, hladno i tiho nebo po kojemu se vukao bijeli trag aviona. I starica ga je vidjela. Naslonila se na zid kuće i pratila kako se rasplinjuje i uvlači u sebe, a zatim je avion zašao za oblake. U rukama je držala par cjepanica. Starac je nastavio presijecati grane, dok je ona pratila kako trag nestaje i ponire u oblake na mjestu gdje je par minuta ranije potonuo avion. Sve dok nebo ponovo nije postalo čisto. Krenula je prema starcu, a onda zastala. sjetila se cjepanica u svojim rukama, vratila se natrag i složila ih uz ostale.
“Bole me noge”, rekla je.
Starac je klimnuo glavom i nastavio presijecati grane.
