I DIO
O PSIMA I LJUDIMA
S onu stranu prozora ležao je ocean zgusnute tame. Nije to bila obična, gluha i banalna noć, jedna od onih što se nastavljaju jedna na drugu, kao potrošeni, davni dani ili tiha i zamišljena zrna na krunici, već podbuhla i neprohodna noć koja traje i izaziva strepnju, noć u kojoj umire nada i prestaje svaka misao o svjetlosti. Idiot je na svom primitivnom jeziku zatražio vode, što je zazvučalo kao neartikulirani dvosložni krik, i starac, koji je nakratko sklopio oči, umorno je ustao i odvrnuo stijenj na lampi i tama se poput paučine povukla u kutove sobe, a u zraku se nakratko osjetio slabašni vonj petroleja. Potom je starac odgegao do metalne bačve u kutu u kojoj je bila voda, uzeo limeni lončić zakačen iznad bačve na čavao koji je virio par centimetara iz zida, zagrabio vode, odnio lončić idiotu i dao mu ga. Ovaj ga je držao s obje ruke ispred sebe, a zatim se sporo pridigao i nagnuo glavu prema posudi. Starac je stajao pored njega i promatrao ga. Idiot je bio njegov sin. Zvao se Tomo, ali ga je starac rijetko zvao imenom, jer imena nekako nisu pristajala uz one slične njegovu sinu. Curci vode klizili su niz idiotovu bradu i slijevali se preko prljave i zamašćene pidžame. Starac mu je potom pažljivo obrisao krpom lice i vrat, objesio natrag na zid lončić iz kojeg je prethodno izlio na zemljani pod ostatak vode, i uzeo sa stola naočale i letak, jedan od onih kakve su im odnedavno svake nedjelje dijelili u crkvi. Imao ih je dva, jedan je dobio u crkvi, za vrijeme mise, dok je drugi pokupio prilikom izlaska, sa stolića koji je stajao uza zid desno od ulaznih vrata.
Starac sjedne ispod lampe, stavi naočale i podigne letak u visinu očiju, pazeći da mu sjena ne pada preko njega. Čitao ga je po tko zna koji put. Na njemu su bila opisana tri slučaja ozdravljenja. Njemu je bio najzanimljiviji treći. “Po Pukovnikovu zagovoru”, stajalo je u njemu, “prohodao je gluhonijemi dječak Marko, nepokretan od rođenja. Također, Marko sada i čuje, te uči izgovarati prve riječi. Prva riječ koju je naučio bila je Bog. A druga – Pukovnik.” Tu su, jedna pored druge, bile dvije fotografije: mutna, razlivena fotografija dječaka koji stoji pored kreveta i zbunjeno se smješka u kameru, te starija na kojoj je u krevetu i na kojoj bespomoćno leži, kao na odru. Starac dugo zuri u dječakovo lice. Razmišljao je o tome bi li ga prepoznao ako bi ga kojim slučajem negdje susreo. Razmišljao je, također, kako bi bilo dobro susresti tog dječaka, popričati s njim, ili još bolje, popričati s njegovim roditeljima, ukoliko su živi. Znao je da je tako nešto teško ostvarivo, jer na letku nigdje nije bila napisana adresa, ali je bilo lijepo razmišljati o tome, o slučajnom susretu koji se nikada neće dogoditi. Tada je donio odluku.
Zatim se noć pretvorila u dan koji je trajao, u još jedan jesenji dan sivlji i kraći od prethodnog. Starac je sjedio na klupi pored prozora i drijemao, u snu koji to nije bio, omamljen škrtim suncem koje je upadalo kroz prozor. Izvana se začuo zvuk crkvenog zvona koje je označavalo podne. Starac se prene, ustane sa stolice, pa se prekrsti i ukipi, te je stajao tako sve dok zvona nisu utihnula. Nije to morao učiniti po svaku cijenu, jer ga u kući nitko nije mogao vidjeti i eventualno prijaviti vlastima. Ipak, učinio je to, kao i svaki put kada bi začuo zvuk zvona, bez obzira gdje se u tom trenutku nalazio: u šumi, na polju, ispred kuće, u selu, ili, sada, u polusnu; jer je starac imao čvrstu i jaku vjeru. Pored postojane i ustrajne vjere, nije imao bogzna što, tog i takvog sina i ostarjelog psa kojemu su ispadali zubi i koji je po cijeli dan drijemao na drvenoj paleti iza kuće.
“Idem vani”, reče starac i objesi oko vrata krunicu koja je završavala desetak centimetara dugim križem. Koštale su pedeset kuna. “Brzo ću se vratit.”
Idiot zamumlja i pridigne se, najprije na desni, pa na oba lakta. Nije prestajao ni onda kada je starac izišao, noseći u rukama letak i naočale.
Starac je nakratko provirio kroz prozor s vanjske strane: idiot je i dalje ležao oslonjen na laktove i gledao prema vratima, pritom sve tiše mumljajući.
Krenuo je niz selo izbjegavajući kravlje balege rasute po putu i lokvice žitkog blata koje su se stvorile po provaljenom makadamu. Pas je krenuo za njim, pa zastao, gledao isplažena jezika jedno vrijeme za njim i vratio se natrag, te umorno legao na paletu i odmah potom utonuo u plitki, pseći san. Negdje je zazvonilo kravlje zvono, krkljavo i prigušeno. Starac zastane. Zvonjava ga podsjeća na zov očajnika koji se posljednjim atomima snage održava na površini vode. Zatim je nastavio: išao je prema staričinoj kući. To je bila tužna i sanjiva starica krhkih kostiju u koje se naselila vlaga. Zvala se Ružica i starac ju je poznavao cijeli život. Ponekad je zimi dolazila kod njih i predano trijebila uši iz idiotove kose ili pažljivo noktima svlačila gnjide s masnih vlasi. Ili bi gustim drvenim češljem prelazila po idiotovom tjemenu. Idiot je ležao oslonjen na jastuke ispod leđa i glave nagnute unatrag, ispod koje bi starica postavila bijeli laneni rubac prema kojemu bi vukla češalj. Po rupcu su plazile uši, crni i gotovo nevidljivi pauci, i poput snijega padali grozdovi gnjida i prhuti. Starac bi potom, kada bi starica završila, skinula naočale i ubacila češalj u vrelu vodu, uzeo rubac za krajeve, odnio ga do peći i istresao na usijanu ploču, pa promatrao kako se gnjide i uši pretvaraju u pepeo: najprije bi pocrnjeli, a u zraku bi se osjetio zadah spaljene kose, potom bi posivjeli pa nestali s ploče, kao da nikada nisu postojali. Toplina bi raspršila po zraku sićušne čestice bestežinskog pepela, dok su se u idiotovoj kosi zalijegali novi kukci koji će jednom postati pepeo.
Starica je sjedila na drvenoj klupici ispred kuće i prebirala krunicu. Starac joj pokaže letak i pruži naočale, a ona prestane s molitvom i stavi ih na vrh nosa. Krunicu je objesila oko vrata. Visjela je tu poput trofeja, a križ se ugnijezdio na ruševinama njenih usahlih grudi.
“Moraš to pročitat”, reče starac. “Taj treći slučaj, o dječaku Marku.”
Starica je gurala naočale prema očima, sve dok joj se slova nisu dovoljno izbistrila. Čitala je sporo, pomjerajući pritom usne, kao da žvače pretvrde i ožilavjele riječi. Pogledala je u starca kada je završila, skinula naočale i vratila mu ih, skupa s letkom.
“Odlučio sam otići u Stolnik”, reče starac.
“Misliš da će pomoći?”
“Mislim da bi trebalo”, reče on. “Marko je takav rođen i bio je gluhonijem. Sve tu piše. Moj sin nije. Bio je normalno dijete do druge godine. A onda je krenulo po zlu. Najprije mu je natekla glava. Kažem ti, Marko je teži
slučaj od mog sina. A ozdravio je.”
“Kad ćeš krenut?”
“Mislio sam sutra ujutro. Ako ćeš se pobrinut za njega dok se ne vratim?”
“Hoću”, reče starica.
“Dođi danas, pokazat ću ti gdje držim hranu.”
“Doći ću. Čim izmolim krunicu i nahranim kokoši.”
“Nemoj odmah. Dođi za sat-dva. Moram kod kovača, da mi naoštri mačetu. A moram i kod svećenika, da uslika Tomu i da mi napiše zagovor. Dođi navečer. To bi bilo najbolje.”
“Ponijet ću desetak jaja.”
“To bi bilo dobro. Voli jaja.”
“Kako ih voli?”
“Tvrdo kuhana, ali mu ih ne smiješ davati odjednom, da se
ne udavi. Najbolje ih rasijeci na četiri dijela. Ili mu daj posebno žumanjak, a bjelanjak podijeli na dva dijela.”
Starica je kimnula glavom.
“Koliko ćeš ostat?” upita.
“Ne znam. Treba mi najmanje deset dana do tamo i isto toliko nazad.”
Starica je ponovo kimnula glavom, dohvatila krunicu i počela predano prebirati zrna po njoj, a starac se vratio kući. Ovaj put je išao kraćim putem, spustio se do kuće padinom po kojoj su rasle koprive, kupine i drač, prateći po navici krajičkom oka osunčane dijelove živice po kojima su se ljeti viđale zmije, iako je bila jesen, vrijeme kada se bezvoljne i usporene zmije zavlače u rupe.
Starac je prislonio uho na vrata, osluškujući. U kući je bilo tiho. Nije se htio javljati idiotu, ući u kuću, jer se bojao da će ga uznemiriti, te da će iznova početi mumljati. To mumljanje bilo je nešto najbliže plaču od svega što je idiot mogao istisnuti iz sebe. Odlučio je najprije otići kod kovača, a potom svećeniku. Otišao je u šupu i pronašao mačetu. Bila je to vojna mačeta koju je iščupao iz ruku poginulog suborca i zadržao. Opipao je prstima oštricu. Bila je tupa i nazubljena. Zatim ju je podigao u visinu očiju i gledao tako, duž sječiva. Bila je usukana i zakrivljena.
Kada je starac stigao, kovač je nabijao čekićem držalicu na sjekiru. On je također bio starac. Njih dvojica zajedno su odrastali, a bili su zajedno i u ratovima. Starac mu je pokazao mačetu i kovač je ostavio čekić i uzeo je u ruke. Dugo ju je razgledao. Potom je, kao i starac koju minutu ranije, podigao mačetu u visinu očiju, da provjeri je li iskrivljena.
“Tupa je”, reče starac.
“I iskrivljena”, reče kovač. “Ovo je dobra mačeta. Više ne proizvode takve.”
Kovač doda šaku drvenog uglja preko usijanog žara na ognjištu koji je poprimio ljubičastu boju. Potom je svukao s mačete drvenu dršku, te ubacio željezo u zažareni ugalj koji je dodatno raspirivao poderanim mijehom koji je sipljivo pištao. Sačekao je desetak minuta, prateći kako čelik mijenja boju, pa izvukao mačetu kliještima, postavio je na nakovanj i počeo udarati brzim i odmjerenim udarcima, naizmjence jednu pa drugu stranu. Zatim ju je ponovo ubacio u zažareni ugalj, držao je tu određeno vrijeme, pa uhvatio kliještima i iznio vani, na zrak, da se ohladi. Starac krene za njim.
“Netko drugi bi je ohladio vodom, ali ja ne radim na taj način”, reče kovač.
“To nije dobro za mačetu?” upita starac.
“Nije. Tada željezo postane krto. Puca kao staklo. Vidio si zupce po oštrici, to je od toga. Netko je jednom ohladio mačetu vodom.”
Vratili su se natrag u kovačnicu.
“Hoćeš li je naoštrit?”
“Hoću. Kad se ohladi.” Starac mu pokaže letak.
“Moraš to pročitat”, reče. “Planiram otići u Stolnik.”
“Zbog sina?”
“Da.”
Starac mu potom pruži letak i naočale. Kovač ga uzme, pročita i bez riječi mu ga vrati skupa s naočalama. Zatim dohvati sjekiru i čekić, te nastavi nabijati držalicu na sjekiru koju je potom zaronio u kantu punu prljave vode po čijoj su površini plivale masne mrlje u duginim bojama. Zatim je navukao debele kožne rukavice i izišao vani. Vratio se noseći u rukama mačetu. Najprije ju je očistio brusnim papirom, naoštrio s tri različite turpije, s krupnim, sitnim i najsitnijim zubom, potom skvasio čistom vodom i prešao finim brusnim kamenom tik uz oštricu, s obje strane.
“Koliko sam dužan?” upita starac. “Nisi ništa”, reče kovač.
Starcu su se orosile oči.
“Je li istina da će svu nepokretnu djecu uspavati? Ti bi to trebao znat?” upita kovač. Starac slegne ramenima.
“Ne vjerujem”, reče. “Načuo sam i ja nešto. Ali ja mislim da je to neprijateljska promidžba. Ako po Pukovnikovu zagovoru nepokretni mogu ozdravljat, što bi ih ubijali? A kada bi to kojim slučajem i bila istina, morali bi prvo mene ubiti. A to bi malo teže išlo, iako sam star.”
“Koliko tvoj sin ima godina?”
“Mnogo. Preko trideset.”
“Priča se o novom domovinskom ratu.”
Starac slegne ramenima i prisjeti se ratova u kojima je zajedno s kovačem sudjelovao. Bio ih je popriličan broj, iako su neki trajali vrlo kratko, jedan tek desetak dana. Drugog rata, najkrvavijeg od svih, tek se maglovito sjećao, jer je imao desetak godina kada je završio, kada je osnovana Treća Republika i kada je, koju godinu potom, po granicama između tri novoosnovane državice počela nicati bodljikava žica kroz koju je tekla struja. Za neki novi rat bio je prestar. Rekao je to kovaču. “Mi smo prestari. Mi smo svoje dali”, reče.
“Bogami, jesmo”, reče kovač.
Kovač nabije dršku na mačetu i zaroni je u vodu. Držao ju je tako jedno vrijeme, poput psa na povodcu dok piša ili grize vlati pseće trave, potom izvukao i pružio starcu.
“Nemoj je danas koristit. Dok se željezo ne umiri”, reče.
“Neka ti je Bog na pomoći”, reče starac.
Kovač je kimnuo glavom i starac iziđe. Krenuo je prema crkvi. Spustio je mačetu u ukrasno žbunje koje je raslo po crkvenom dvorištu, pa krenuo prema župnoj kući koja se nalazila nedaleko od crkve, s njezine lijeve strane. Zastao je nakratko naspram ulaznih vrata, okrenuo se prema njima, prema zamišljenom oltaru ravno iza njih, pokleknuo dodirujući desnim koljenom tlo, pa se širokim i svečanim pokretima prekrstio. Kosi su mu zaškripale, pa mu je trebalo neko vrijeme da se pridigne. Potom je prišao vratima župne kuće i pozvonio. Otvorila mu je domaćica, debeljuškasta djevojka od dvadesetak godina. “Što si trebao?” upita.
“Svećenika. Treba mi zagovor.”
Djevojka pogleda strogo u njegove cipele, zaprljane svježim blatom, i pokaže mu prema otiraču koji je ležao ispred ulaznih vrata.
“Otari cipele od blata!” reče pritom.
Starac je dugo trljao cipele o otirač. Zatim je ušao unutra. Djevojka je metlom pokupila na lopaticu grudice blata koje je starac unio na cipelama, pa ostavila metlu i lopaticu uz vrata i uvela starca u predsoblje. Pokazala mu je priprostu drvenu stolicu i rekla da tu sačeka. Potom se izgubila unutar kuće. Starac sjedne. Naspram njega, na zidu ispod golemog raspela, stajala je polica s knjigama. Dugo je zurio u nju, jer nikada nije vidio toliko knjiga na jednom mjestu.
Ubrzo se pojavio prosijedi svećenik. Nosio je u ruci olovku, mobitel, list papira i kuvertu na kojoj je bio utisnut žig njihove župe. Sjeo je za stol. “Dolaziš li redovito na misu? Da ne provjeravam?”
“Da. Čuvam sve potvrde. Mogu vam ih donijeti.”
“Nema potrebe. Poznato mi je tvoje lice.” Starac, potresen, kimne nijemo glavom. “Ime?” reče svećenik.
“Tomo.”
“Koliko godina ima?”
“Trideset tri ili trideset i četiri. Nisam siguran.” Svećenik prestane pisati. Podigne glavu i pogleda prema starcu.
“Trideset tri ili trideset četiri? Ne mogu napisat i jedno i drugo? Moram bit precizan?”
Starac se zamisli. Sada je bila 2084. godina, a Tomo je bio rođen 2051., nekoliko dana nakon što je završio Sedmi rat koji se vodio jedino u Stolniku, u kojem je Treća Republika napokon protjerala neprijatelja preko rijeke, na drugu obalu, nakon čega su tri dana, neprestano, zvonila zvona s crkava u gradu.
“Trideset i tri”, reče. “Nepokretan je od treće godine. Bio je zdravo dijete do svoje druge godine, a onda se
razbolio. Počela mu je otjecati glava.”
“Iz čista mira?”
“Da.”
“Jesi li se zapitao zbog čega se to dogodilo?”
“Ne. Nisam razmišljao o tome. Dogodilo se i… Samo se
dogodilo. Nisam razmišljao o tome.”
“Trebao si. To je Božja kazna”, reče svećenik.
Starac kimne glavom. I on je ponekad razmišljao na sličan način. Zatim pomisli na suprugu. Možda bi dječak ozdravio da je ostala s njima? Da nije napravila to što je napravila? Nije to htio spominjati svećeniku, iako je osjećao nelagodu zbog toga. Možda bi mu odbio napisati zagovor? Je li neizgovorena istina – laž?
“Međutim, Bog je milostiv”, reče svećenik. “I to trebaš znat. To neka ti je uvijek na pameti.” Starac ponovo kimne glavom.
“Uvijek”, ponovi svećenik. “Gdje god da se nalaziš i što god da ti se dogodi.”
“Zbog toga sam i došao”, reče starac. “Zbog njegove milosti.”
“Razumije li išta?”
“Da. Zna zatražiti vode, ljutiti se…”
“Ništa više?”
“Ne.”
“Zna li samostalno jesti?”
“Ne, ja ga hranim. Već trideset godina.”
Svećenik je, potom, jedno vrijeme pisao po listu, a zatim zastao.
“To je sve?” upita.
“Da”, reče starac.
Svećenik presavije list, stavi ga u kuvertu i ustane.
“Idemo”, reče i uzme mobitel sa stola. “Moram ga oslikovječiti. To stoji pedeset kuna.”
Starac izvuče iz džepa pripremljenu novčanicu od pedeset kuna koju položi potom na stol ispred svećenika.
Kada su njih dvojica ušli, idiot je spavao i cvilio u snu. Svećenik zastane ispred kreveta. U desnoj je ruci držao mobitel koji je potom nekoliko puta bljesnuo. Idiot se probudio, pa se pridigao na lakte i tupo se smijuljio, naizmjence otvarajući i zatvarajući oči, iščekujući novi bljesak.
Otišli su, zatim, natrag do župne kuće. Svećenik je otprintao fotografiju, stavio je u kuvertu, zajedno s listom na kojem je bio napisan zagovor, te potom zalijepio kuvertu i na njezinoj vanjskoj strani, lijevo od žiga župe, napisao starčevo ime i prezime.
“Kuvertu ne smiješ odlijepit. Ubaci je u sanduče na
Pukovnikovu trgu, i to je sve. Kad ideš?”
“Sutra ujutro.”
“Neka ti je Bog na pomoći.” “Uvijek bio”, reče starac.
Izišao je iz župnog ureda s kuvertom u ruci, pokupio mačetu iz ukrasnog žbunja, gdje ju je ostavio kada je dolazio tu, i krenuo kući. Navečer je došla starica noseći u ruci košaricu s jajima.
Starac joj je pokazao vrećicu krumpira, desetak kilograma pšeničnog i par kilograma heljdinog brašna, pet-šest vrećica mlijeka u prahu, te košaru punu suhih vrganja koje je starac ljeti sakupljao po šumi, čistio ih od zemlje, rezao na listiće i sušio potom na suncu. Bila je tu još vrećica soli, bačvica s kiselim kupusom, te desetak jaja. “Ne znam je li zelje istrulilo”, reče starac.
Kupus je cijelo ljeto bio na toplom. Po površini se uhvatila debela siva skrama koja je nesnosno zaudarala.
“Provjerit ću”, reče starica. “Što od ovoga najviše voli?” “Nije izbirljiv. Jede sve. Volio je krvavice, ranije, dok sam držao svinje.”
Krenuli su rano ujutro, prije izlaska sunca, starac i pas, odmah čim se pojavila starica i preuzela brigu o idiotu. Starac je pred zoru sanjao suprugu koja ih je napustila kada je dječak imao tri godine. Nešto mu je u snu govorila, pravdala se. Vidio je to po izrazu njezinih očiju.
“Nisam više mogla”, kao da kaže.
Starac je i u snu bio star i oronuo. Davno joj je to bio oprostio, dok je bio mlad, kao ona, te je plakao. Glava joj je bila uronjena u čudesno prozirnu vodu. Širom otvorenih očiju gledala ga je tako odozdo, dok su se iznad njezina lica dizali mjehurići zraka.
Hodali su satima, bez prestanka, umrtvljujućim ritmom koji je diktirao starac. Preko desnog ramena nosio je zavezanu jutenu vreću u kojoj je bila hrana: mlijeko u prahu, komadići suhog kruha, desetak krumpira… Te još neke sitnice, poput lonca bez jedne drške kojega je nedavno bio odlučio baciti, pa se predomislio, poderane i istanjene deke na kojoj je idiot nekada spavao i po kojoj su ostale mrlje od mokraće koje se nisu dale isprati, ili nožića za guljenje krumpira.
Izišli su iz sela, pa prošli pored napuštenog restorana uz rijeku pored kojega su rđali ostaci velikog ražnja na kojem se istovremeno vrtjelo po desetoro janjadi. Ražanj je, u vrijeme dok je restoran radio, pogonila voda, preko umornih lopatica koje su preko zupčanika bile povezane s glavnom osovinom. Bio je natkriven podivljalom odrinom koja se na mjestima spuštala do zemlje, a ponegdje obrastala oko željeza prekrivenog ljuskastim slojem rđe. Zatim su se penjali padinama prekrivenim rijetkim raslinjem, pa na nekoj visoravni, obrasloj niskom, srebrenom travom i bršljanom, okrenuli na sjever, prema planinama. Zastali su nakratko uz korito presušenog potoka koje je ležalo duboko ispod njih i do kojeg su se spustili ukoso, pa ga prešli preko krupnog uglačanog kamena, pa se na isti način, ukoso, uspeli na drugu obalu. Tu je rasla visoka trava otrovno-zelene boje, a stabla drveća bila obrasla rijetkim lišajevima.
Zanoćili su u napuštenom selu na rubu šume, u kući bez prozora kroz koju se cijeli noć provlačio vjetar. Starac je ležao na gomili slame koja je zaudarala na vlagu, a pas na pragu, dok se iza njega, uokviren svijetlim otvorom vrata, pružao tamni valoviti krajolik iznad kojeg je visio komadić sivog i ravnodušnog neba. Starac je bio umoran i brzo je zaspao. Spavao je sat-dva. Probudio ga je lavež psa. Bio je gladan. Starac ga je nahranio. Dugo je potom ostao budan. Zadah istrule slame ga je gušio. Pronašao je u kući dušek, iznio ga pred kuću, postavio ispod nakrivljene nadstrešnice i legao na njega. S tog se mjesta vidio tek zid četinara koji se dizao nešto dalje. Neko je vrijeme gledao u tom smjeru, a onda je zaspao. Kada se probudio, vidio je kako se nešto dalje, negdje na onom dijelu gdje je započinjala šuma, sakupljaju neke ptice. Neko su vrijeme nepomično čučale na zemlji, i on ih u tim trenucima nije vidio, a onda su se samo podigle uvis i nestale u pravcu šume, i odletjele preko tamnih krošanja oko kojih se dizala magla.
Ujutro su krenuli dalje, preko strništa s kojeg je bio obran kukuruz, a stabljike posječene mačetama i ostavljene tu, da istrule. Sjetio se kako je jednom u ratu prolazio kroz polja kukuruza, a stabljike su bile više od njega. Osjećao je strah, činilo mu se kako mu ponestaje zraka i da će se u jednom trenutku ugušiti u tom beskrajnom zelenom moru.
Došli su do rijeke, pa nastavili zaraslom obalom, zaobilazeći neprohodne šikare, a onda su na jednom mjestu prešli na drugu obalu, jer se na onoj strani kojom su dotada hodali obala dizala i prelazila u teško prohodni kamenjar. Zatim su prošli pored zaboravljenog auto-otpada na kojem su tiho rđale tone željeza i nastanile se zmije. Starac je u jednom trenutku zastao. Iz visoke trave sneno su provirivali ostaci automobilskih hauba, krovova, plastični branici, kotači, odbačene gume, ili vrata, skinuta s automobila i poredana jedna uz druga kao knjige na svećenikovoj polici. Po tom uspavanom kršu muklo su bljeskali kromirani ukrasi, ostarjeli i bez sjaja: orlovi raširenih krila, zvijezde, pentagrami, ukrasne lajsne ili oznake proizvođača automobila. Starac je jednom davno imao automobil u koji je bio ugrađen volan u obliku mrtvačke glave. Kupio ga je za male pare na sličnom auto-otpadu. To je bilo u vrijeme kada su auto-otpadi nicali na sve strane, kada je sve više automobila završavalo na autootpadima, dok ih je istovremeno na cestama bilo sve manje. Benzinske crpke su se zatvarale, jer su novi automobili imali bešumni električni pogon. Jedan dan je i njegov automobil završio na sličnom mjestu. I sada su se mogla pored puta vidjeti brojna groblja automobila zarasla u korov, kao ovo. Htio je tada, u to vrijeme, prije nego što se njegov automobil raspao, kupiti i kromirani ukras u obliku bikovskih rogova koji se ljepljivim stopicama lijepio na prednju haubu. Rogovi su pri dnu, iznad stopice, bili spojeni na savitljivu oprugu koja se klatila kada bi automobil naišao na neravnine po putu. Međutim, prodavač je tražio previše novca za njega. Jednom, nekoliko mjeseci nakon toga, susreo je na ulici tog prodavača. Ovaj ga je prepoznao i ponudio mu mnogo nižu cijenu za rogove, ali on više nije bio zainteresiran.
Drugi su dan gotovo cijelo vrijeme prolazili kroz suncem spaljene pejzaže, pa zašli u rijetku borovu šumu po kojoj su rasle otrovne gljive. Tu su zastali. Starac se zaklonio iza golemog bora, pišati, iako uokolo nije bilo žive duše, osim njegova psa koji je nešto dalje dahtao isplažena jezika. Starac je pišao u kratkim i bolnim mlazovima. Vidio je kada je pas podigao glavu i naćulio uši, pa je spustio i nakratko sklopio oči. Iz grmlja je izletjela ptica i pas je kratko zalajao. Starac je na brzinu, rukama vlažnim od tople mokraće kojom ih je neoprezno zapišao, skopčao šlic, došao do svojih stvari, pronašao među njima krunicu, te je za svaki slučaj objesio oko vrata. Mokraća, kojom je preko hlača zapišao i butine, sada se hladila i osjetio je neugodnu hladnoću po nogama. Razmišljao je određeno vrijeme o toplini vatre, što je bila najčešća misao kojom je ispirao gorki talog godina, pa o peći u svojoj kući. Pomislio je na idiota i staricu. Zamišljao je kako ga hrani, kako mu gura u usta žlicu s posnom heljdovom kašom koja izgledom podsjeća na blato. Starac je osluškivao. Međutim, nije se čulo ništa, bila je to lažna uzbuna. Skinuo je krunicu i strpao je u džep kaputa, da mu je nadohvat ruke. Nije je htio nositi stalno, jer se bojao da će u jednom trenutku zapeti za granu i potrgati se. Predvečer su susreli dvojicu mladića. Pas je prije toga u jednom trenutku zastao i naćulio uši i starac mu je pokazao prstom da ostane miran. Ubrzo je začuo lomljenje suhog granja pod nogama i glasove. Mladići su pjevali neku bestidnu, skarednu pjesmu o svećeniku i njegovoj mladoj domaćici. Starac je izvukao iz džepa krunicu i objesio je oko vrata. Ubrzo ih je ugledao, obojicu, hodali su jedan pored drugog – širokom stazom koja je iz šume izbijala na čistinu i s druge strane padine padala prema gustom raslinju gloga i drijenka – krupni plavi gorostas i debeljuškasti mladić s ovješenom donjom usnom iznad koje su provirivali istrunuli zubi. Bili su pijani. Od njih se širio kiselkasti vonj vina. Starac je prstima opipao mačetu. Gorostas je pokazao prema psu.
“Je li opasan?” upita.
“Nije”, reče starac. “Star je. Nije bio opasan ni ranije, dok je bio mlađi. To je dobar pas.”
“Za mene nema razlike”, reče debeljuškasti glupavo se smijuljeći. “Za mene su svi psi opasni. Kad ugledam da mi pas ide u susret, ja lijepo pređem na drugu stranu ulice.” Gorostas je izvukao odnekle dopola punu bocu vina i otpio gutljaj. Pruži je, potom, starcu.
“Hoćeš?” upita.
Starac je odmahnuo glavom.
“Ne”, reče. “Idem u Stolnik, na hodočašće. Imam bolesnog
sina. Zavjetovao sam se da neću piti sve dok ne ubacim kuvertu sa zagovorom u sanduče na Pukovnikovu trgu.”
“Nećeš nas izdat?” upita debeljuškasti. “Čuo si kad smo pjevali? A nemamo ni krunice oko vrata?”
“Ne”, reče starac. “Ne znam vam ni imena. Kako ću vas izdat, ako ne znam tko ste? A niti sam zapamtio što ste točno pjevali. Hajde mi ti onda reci, kako ću vas izdat!”
“Stvarno nećeš gutljaj?” reče gorostas, pružajući mu bocu.
Starac odmahne glavom i gorostas pruži bocu debeljuškastom.
“Kud ste krenuli?” upita starac.
“Tražimo posao. Bilo kakav”, reče gorostas. “Hoćeš večerat s nama. Imamo nekoliko konzervi graha i gulaš.” “Pa, mogao bih”, reče starac. “Ako nije problem?”
“Ne, nije problem. Ima dovoljno za svu trojicu. I za psa.”
Debeljuškasti je naložio vatru, sačekao da se razgori, a zatim pronašao tanku kamenu ploču, kakvih je bilo mnogo uokolo, po stijenama koje su se ljuštile poput ljudske kože opaljene suncem, te je spustio na vatru. Gorostas je otvorio dvije konzerve graha, te konzervu gulaša i poredao ih po ploči, da se zagriju. Pas je zacvilio i debeljuškasti je zamočio komad kruha u gulaš koji je ključao po krajevima, uz lim, te ga bacio psu koji ga je pohlepno progutao svojim bezubim čeljustima. “Kakve poslove radite?” upita starac.
“Sve”, reče gorostas. “Koljemo svinje po farmama, beremo voće, jagode, maline… Siječemo drva, cijepamo ih…
Sve… Koji god nam posao ponudiš, mi ćemo ga uradit kako bog zapovijeda.”
“Imate li svoje noževe? Ili sjekire?”
“Ne. Noževe dobijemo na farmi. Sjekire također.”
“Budu li oštri?”
“Budu.”
Starac mu pokaže mačetu. Gorostas je uzme u ruke i pažljivo opipa oštricu, a zatim odsječe stabljiku vodopije koja je rasla odmah uz mjesto na kojemu je sjedio.
“Nisam vidio oštriju mačetu”, reče i vrati mačetu starcu. “Mogu li ja probat?” upita debeljuškasti.
Starac mu pruži mačetu i debeljuškasti ode nekoliko koraka dalje, uzme mačetu s obje ruke i odsječe vršak smreke koja je rasla u blizini.
“Bogami je oštra”, reče, vraćajući je starcu.
“Priča se o novom ratu”, reče starac. “Znate li vi išta o tome?”
“Ne”, reče gorostas. “Uvijek se priča o ratu.”
“Da, u pravu si”, reče starac. “To ne mora ništa značit.”
Debeljuškasti je bacio psu novi komad kruha zamočen u gulaš. Pas ga je, cvileći, njuškao, sačekao da se ohladi, a zatim halapljivo progutao.
Starac se nakon večere oprostio s mladićima koji su otišli na suprotnu stranu, prema plantažama kasnih sorti jabuka na jugu, gdje su u ovo doba godine zapošljavali veliki broj berača, dok su on i pas prešli još kilometar-dva. Hodali su sve dok se nije smračilo i dok nisu pronašli mjesto gdje će prenoćiti, spilju ispred koje je bilo tamno zgarište vatre, otočić pepela uz koji su ležala dva krupna ravna kamena. Po zgarištu su se vidjeli nesagorjeli ugarci žara.
Vani je cijelu noć padala teška i bučna kiša, a oni su je sanjali u suhoj i mračnoj utrobi zemlje, u pećini koja je ponirala duboko u planinu, u kojoj su se njihovi glasovi udvajali, pa se gubili potom kao u bunaru – pseći lavež ili cviljenje kada bi negdje u blizini udario grom, i starčevo sipljivo kašljucanje ili coktanje kojim je umirivao psa. Tama iza njih, u dubini pećine, bila je zbijena, gusta i neprozirna kao sjećanje na godine koje su prošle, kao praiskonska tama iz vremena prije nego što je Bog stvorio svjetlo. Starac je sanjao kišu, pa nabujali potok po kojemu uzvodno plivaju srebrene ribe, unatoč riječnoj struji koja nosi izvaljena stabla hrastova i joha. A zna da ga odozdo, iz mutne vode koja ga je skrivala, promatra izmučeno suprugino lice koje ne stari.
