Katarina je voljela životinje. Ja sam volio Katarinu. Meni je tada bilo osam, a Katarini trinaest godina.
Stanovali smo u istom kvartu. Ona u prvoj zgradi do nekada zloglasnoga zatvora Beledije, a ja u drugoj zgradi iza Vijećnice.
U to doba dolazak šintorskih kola, pretvorenih u veliki žičani kavez, istrčavanje snažnih šintora, s motkama u rukama koje su se završavale omčama i lov na pse lutalice bili su događaj koji je na prozore, haustore, kapije i ulice izvodio sve, ne samo djecu. Jedni su proklinjali pse koji su se danju sunčali negdje na osami uz obalu Miljacke, uzvodno od Bentbaše, a u predvečerje, u čoporima, stizali u naše uličice, razmiljeli se oko naših zgrada i noću, često, zastrašujuće zavijali. Drugi su psovali šintore. Treći i proklinjali i psovali i jedne i druge. A mi, djeca, uglavnom smo plakali. Jer, tih pasa smo se bojali, ali i voljeli smo ih. Svakodnevno smo ih hranili. Donosili im ono što smo iz kuća od hrane uspijevali iznijeti ili od školske užine sačuvati za njih.
Jednog dana, kada su šintori, u odrpanoj odjeći, zasukanih rukava, tako da su im se vidjele istetovirane mišice na rukama, zabraditili i oznojeni, ganjali pse i razlijegali se njihovo cviljenje i lavež, u gomili koja se tiskala podalje od šintorskih kola, ugledao sam Katarinu. Priljubljivala se uz skut majke, zatiskivala uši i nije prestajala grcati od plača.
I dok su okupljeni posmatrali kako šintori pretražuju svaki kutak, istjeruju preplašene pse iz njihovih skrovišta u podrumima, dvorištima i baštama, satjeruju ih u ćorosokake, odakle nisu mogli umaći, i tu ih hvataju omčama od čelične žice i odvlače i trpaju u veliki kavez na kamionu, a psi, okrvavljenih vratova, tako glasno skiče da se paraju nebo i srce, ja sam primicao Katarini. Primakao sam joj se bliže nego ikada u životu. Tako blizu da sam laktom doticao, a svaki dodir kao da me opekao. Ne znam da li me je, očiju punih suza, uopće vidjela.
Okuražen ljubavlju prema Katarini i njenim bolom, iskoristio sam nepažnju šintora, prikrao se njihovom kamionu i izvukao veliki ekser kojim su vrata na njemu bila zabravljena.
Uhvaćeni i u kavez zbijeni psi jurnuli su kroz odškrinuta vrata. Vrata su se širom otvorila i oni su se, poput nezaustavljive bujice, sručili na mene i srušili me.
Preko mene, oprućena u prašini, pretrčavali su redom koji su se, zaglavljeni u tijesnim vratima, oslobađali iz živog klupka, koje je ličilo na ogromnog psa sa više glava i repova i bezbroj nogu. Prvo oni manji, od pudlica do jazavčara, koji su se lakše iskobeljali, a onda sve krupniji, od vučjaka do šarplaninaca, koji su ih, u tri skoka, preticali. Prije nego što sam pao, krupni crni mješanac zario mi je zube u butinu.
I dok su se oslobođeni psi razbježavali na sve strane, jedan dugodlaki zlatnosmeđi pas kitnjastog repa šepesao se za njima. S bolom se oslanjajući na lijevu prednju šapu, sve je više zaostajao. Hitro sam se digao s tla, stigao ga, uzeo u naručje i s njim potrčao što sam brže mogao. Nisam osjećao bol još tople rane na butini. A taj kraj sam poznavao u dušu, do najmanjeg kutka. S velikim, ali ne i teškim mršavim psom utrčao sam u prvi haustor. Protrčao kroz dvorište zgrade koja je imala dva izlaza. Pretrčao ulicu kojom je išao tramvaj. Iza pekare zavirio za ugao. Provukao se kroz rupu na ogradi gradskog otpada i, kroz kupinovo trnje, domogao se baba Anine bašte, gdje je malo ko mogao pronaći.
S psom u naručju, koji me, za sve vrijeme, gledao krupnim tužnim očima, uvukao sam se u zapuštenu šupu koja je bila moje davnjašnje sklonište. Položio sam ga na slamu razastrtu u kutu. Tek tada sam vidio veliku otvorenu ranu na njegovoj prednjoj nozi. A onda sam i sâm osjetio bol na mjestu gdje mi je crni pas zario oštre zube. Uz sâm rub kratkih pantalona razaznavao se crveno-modar krug psećeg ugriza. Što se rana više hladila, to je bol postajao jači. Ali, nastojeći zbrinuti žućka, u čijim je očima bilo straha i zahvalnosti, a i kao da me Katarina neprestano gleda svojim suznim okom, zaboravljao sam na taj bol. Donio sam mu, u konzervi, svježe vode. Milovao ga i češkao, govoreći mu da ga tu šintori neće naći, da ću ja brinuti o njemu, da će mu rana brzo zacijeliti. Klimao je glavom kao da razumije svaku riječ koju sam mu kazao. Kada se već uveliko bilo smračilo, oprostio sam se od njega i otišao kući.
Došavši kući, krio sam ranu na nozi i bol koji mi se ocrtavao na licu pri svakoj nepažljivoj kretnji. Uvukao sam se u posteljinu ranije nego obično i mislio na sklonjenog psa i Katarinu. Katarina je voljena životinje. Ja sam volio Katarinu. I vjerovao sam, ako joj se dopadne moj pas, možda joj se dopadnem i ja. Ona se meni, mada je bilo mnogo starija od mene, dopadala više nego ijedna djevojčica iz susjedstva. Ne znam da li sam se ja njoj dopadao. Ako i jesam, jer sam bio odnekud čuo da se rana tako brže zaliječi.
Već sam se bez bola oslanjao na tu nogu, kada sam odlučio da ispod kestena, čija je velika krošnja natkriljavala kafansku baštu, sačekam Katarinu i priđem joj. Ona je tuda prolazila odlazeći u školu i vraćajući se iz škole. Često sam je viđao, ali nikada s njom nisam progovorio ni jednu riječ. Umalo da to učinim kada smo stajali jedno pored drugog u onoj gomili koja je gledala kako šintori hvataju pse lutalice. Ali tada se nisam usudio od njene majke, uz koje su privijala i glasno plakala. A da sam šta i rekao, ne bi čula, jer je ušila bila pristila dlanovima da ne čuje pseći lavež i cviljenje.
Kad je Katarina naišla, u lakoj cvjetičastoj haljinici, s đačkim torbačićem na leđima, na kojem je visila prava morsa spužva i lončić za školsku užinu, vraćajući se iz škole i skakućući kao da igra nevidljive školice, odvažio sam se i prišao joj. Upitao sam je hoće li poći sa mnom da vidi moga psa. Pristala je i nastavila skakutati, čas ispred, čas pored, čas iza mene. A meni je srce u grudima također skakutalo kao da hoće da iskoči. Odveo sam je zaobilaznim putem, kuda sam obično išao da zametnem trag. Kada smo stiglu u baba Aninu baštu, uveo sam je u šupu u kojoj sam krio psa. Za tren smo, u polumraku, stajali jedno pored drugog kao skamenjeni. Onda je klekla pored psa i počela ga milovati. S neskrivenim divljenjem je govorila kako ima lijepe krupne oči, dugu zlatastu dlaku, kitnjast rep… Kako repom radosno maše… Klekao sam s druge strane. Ona se nagnula pored njega i poljubila me. Stao mi je dah. Prvo mi se smračilo, a onda zabljesnulo pred očima. Znajući za njenu ljubav prema životinjama, o čemu je njena majka mojoj ne jednom govorila, sagnuo sam se ka psu i počeo, kao svaki dan, lizati njegovu otvorenu ranu. Uto je Katarina počela povraćati. Povraćala je dugo. Na psa se izlijevala žućkasto-kiselkasta tekućina i padali komadići i komadići svega onoga što je tog dana jela. Od neprijatnog vonja prevrtala mi se utroba. Ali i prije nego što sam sâm povratio, pas se pridigao i istrčao iz šupe. Istrčala je i Katarina. Pas je mislio da trči za njim, da ga opet neko ganja, da će mu se opet stegnuti žičana omča oko vrata. Odjurio je u neznano i nikada ga više nisam vidio.
Otad sam svakodnevno stajao ispod krošnje velikog kestena. Stajao i čekao da naiđe Katarina. A kad god je prošla pored mene, sklanjala je pogled u stranu, praveći se da me ne primjećuje. Nisam znao da li od gađenja što sam lizao pseću ranu ili od stida što je preda mnom povraćala. Zato što sam ja imao osam, a ona trinaest godina. Zato što je voljela životinje, a ja volio nju.
(1993)
Josip Osti, Odrastao sam sa životinjama, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.