Maca koju sam imao kad smo doselili u kuću s dvorištem odmah iza Vijećnice bila je klasična svijetlotamnosivoprugasta i zvali smo je naprosto Tigrica. Voljela je da se mazi, ali nije htjela u naručje kada si ti htio, nego samo kada je ona htjela. A htjela je leći mami u krilo samo onda kada bi ona sjedala za šivaći stroj. Tati je lijegala na stomak kada bi se poslije ručka opružio na sećiji i na njegovom velikom stomaku dizala se i spuštala, u ritmu njegovog dubokog disanja, poput čuna na ustalasanom moru. A meni je lijegala na knjigu, čim bih je otvorio i glasno prela poput muzičke kutije. I to mi je bilo draže i od zemljopisa i od historije. Pogotovo od matematike. Kad bi je, pak, ko od ukućana htio pomilovati, a pogotovo neko nepoznat ko je došao u kuću, hitro se udaljavala. Iskakala kroz otvoren prozor u gustiš Mehine bašte ili istrčavala, kroz otvorena vrata, u dvorište, gdje je povazdan, vezana za dugu žicu, trčkarala i lajala, na nevidljiv mjesec, susjedova kujica Šarica. Kada su vrata bila zatvorena, Tigrica se, kao nekada mačak Dergemendžić, zaskakivala i težinom tijela pritiskivala šteku tako da su se vrata, kroz koja bi onda šmugnula, otvarala.
Posebno je voljela ležati na radiju. Naročito na novom, niskom i izduženom, marke „kosmaj“, s velikim osvijetljenim krugom u kojem je bila crveno-plava kazaljka, slična onoj na kompasu i s treptavim zelenkastim, takozvanim mačjim okom. Taj radio, koji su kupili na kredit, tata i mama su stavili gdje je dugo stajao naš stari radio koji više nije ni radio. Viši nego širi. Marke „sab“. Na kojem je, s donje strane, jer sam ga, kao i sve drugo u kući, kada to niko nije primjećivao, okretao, bila zakucana metalna pločica na kojoj je pisalo: „Na ovoj napravi dozvoljeno je slušati samo klasičnu muziku“, a u uglu, ispod te rečenice: „Ustaško redarstvo grada Sarajeva“ i broj naredbe koji ne pamtim.
Čim bi tata ili mama upalili novi radio, jer je meni bilo zabranjeno da ga palim, pa sam to činio samo kada nikoga nije bilo u kući, kada je tata bio na poslu, a mama kod komšinice na kafi, Tigrica bi skočila na njega i zadovoljno se sklupčala na smeđem heklanom tabletiću kojim je bio prekriven.
Te tabletiće, kojih je bila puna kuća i koje su, kada bi ih pridizao, ostavljale prašinastu mustru na polituri namještaja, mama je pravila od ispranih dugih končanih čarapa koje sam u to vrijeme nosio. Uz nogu su ih pridržavale štrumpange, načinjene od lastike koju je mama šnalom uvlačila u gaće i pidžame, kada bi lastika u njima popustila ili pukla. Ponekad sam od tih dugih čarapa, zbog kojih su me vršnjaci iz susjedstva, koji ih nisu nosili, zvali curicom, pravio dokoljenice. Srolao bih lastiku zajednom s čarapom do ispod koljena. Kao dvije debele hrenovke stelaze su mi noge tako jako da su mi, kada sam ih svlačio, ostajali duboki urezi u mesu. Katkad su ne samo pocrvenjeli nego i pomodrili, a ta modrina, poput masnica, prelazila u žutilo, te u beskrvno bjelilo.
Bio sam ubijeđen da je Tigrica muzikalna. Jer kad god bi radio bio upaljen, samo što bi iz njega doprli prvi tonovi muzike, skakala bi na njega i ostajala na njemu sklupčana sve dok ne bi bio ugašen i muzika zamrla. Time sam se i hvalio. Jer to je bilo vrijeme naše dječje međusobne hvale, laganja i nadlagivanja. Moj tata nije bio doktor. Moja mama nije imala bundu od polarne lisice. Mi nismo u kući imali ono što su imali drugi. Ali niko osim mene nije imao muzikalnu mačku. One koji nisu vjerovali dovodio sam u kuću i molio mamu da upali radio. Čim bi ga upalila, Tigrica je na njega skakala i na njega lijegala. Ono koji su to vidjeli uvjeravali su one nevjerne i više nego ja. Zaklinjali se svim i svačim. Očinjim vidom. Ili onim do čega im je najviše stalo, šta su najviše voljeli. Mamom. Tatom. Tetkom. Bakom. Svojim psom. Ili svojom macom. Zlatan svojim staklenim okom, koje je, na naše traženje, često vadio, držao ga na dlanu i pokazivao nam ga, a onda ga prao ispod mlaza česme i ponovo vraćao gdje je i bilo.
Kada sam jednog dana, uzeo Tigricu u naručje, dok je ležala na radiju, osjetio sam kako je topla. Opipao sam radio. Bio je jako topao da sam se gotovo opekao. Tek tada mi je bilo jasno da se klupčala na njemu, kad god bi bio upaljen, kako bi se grijala. Ne znam je li ta moja maca bila muzikalna, ali znam da je bila pametna. O svom otkriću nisam nikome govorio, kako ne bih prekinuo priču koja se, ne samo među djecom, sve više širila da imam macu Tigricu koja je muzikalna. I ja sam rastao kako u očima drugih, tako i sopstvenim.
(1995)
