Uokolo Sarajeva nalaze se mnoga brda. Ono najmanje, iznad ciglane, pored Koševskog potoka, liči na zagriženu jabuku. Njega otkako pamtim podrivaju pijucima, ašovima i buldožerima. Kada sam bio mali i igrao se s dječacima u njegovom podnožju, često sam pomišljao kako neću dovoljno ni odrasti, a brda će nestati, kao da ga na tome mjestu nikada nije ni bilo i ukazat će se predio koji se, iza njega, mome radoznalome oku skrivao. (Oni koji ništa ne znaju o tome brdu, posumnjat će u moju priču. Pomislit će da sam se do njegova vrha mogao lako uspeti, ali je istina i da to nisam smio učiniti. Na brdu su noću gorjele velike vatre i oko njih se okupljali Cigani, a nas su, u to vrijeme, majke neprestano mrakom i Ciganima strašile.) Rastao sam misleći o tome brdu i onome iza tog brda. Još uvijek ga podrivaju pijucima, ašovima i buldožerima, a ono kao da se nije pomjerilo ni od potoka ni od ciglane. Toliko sam porastao da veći ne mogu ni biti i malo čega se pribojavam. Znam da ono što su govorili o Ciganima i nije bilo sve istina, a puteljak koji vodi ka vrhu pričinja mi se manje strmim nego nekada, te bih se njime mogao lako uspeti i, uvjeren da za moga života brda neće nestati, napokon ugledati pejzaž koji se, godinama, od moga pogleda skrivao. Ali niti se uspinjem, niti zaželim više da brda prije nestane. O čemu bih sanjario, kada bih vidio predio koji nisam vidio? Bez njegove čudesne tajanstvenosti još nepodnošljiviji bi mi postali trenuci samoće u maloj sobi, u potkrovlju visoke zgrade usred grada.
(1986)