STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
BAŠIĆ
Od djetinjstva. Osjećala sam da je književnost nešto uzvišeno i važno, mnogo prije nego što sam znala zašto je to tako. Kao djevojčica sam spajala listove papira, ilustrovala naslovnicu po uzoru na dječiju biblioteku Lastavica koju sam čitala i u te „knjige“ pisala rukom svoje pjesme. Pjesme o školi, drugarstvu, životinjama, stvarima koje su me tad okupirale. U ratu se pisanje nastavilo kroz gimnaziju, i tako… Nikad nije prestalo.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
BAŠIĆ
Dugo se pripremam čitanjem, pravim koncept. Novinske tekstove i eseje pišem uvijek u zadnji tren, sasvim predano, ne osjećam ni umor ni glad, a kad sve bude gotovo klonem.
Poezija dolazi drugačije, obično iz nekog stanja velike emotivne pobuđenosti koja traje danima, nekad i sedmicama. Tako napišem prve verzije, ali ih kasnije dorađujem hladne glave.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
BAŠIĆ
U poeziji je to neodvojivo. Ali nisam od onih posebno opijenih jezikom, zvučanjem. Mene fascinira preciznost pjesničke slike.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
BAŠIĆ
Tema ne da te bira, nego ti nogom udari u vrata i nagrne u život, skoči ti za vrat i ne sjahuje dok joj ne daš sve što imaš.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
BAŠIĆ
Prozu čitam jednako rado kao i poeziju, ali je manje rado pišem. Uvijek mi se čini da u tome što kažem ima nekog praznog hoda, zamajavanja, viška riječi kojima moraš motivisati radnju, postupke likova… Epigramski pjesnički stil je za mene vrhunac umijeća.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
BAŠIĆ
U mom životu je to najvažnija stvar. Eto, uz rizik da zvučim melodramatično. Pozicija joj je slična kao i u bilo kojem vremenu: njome se bave male grupe posvećenika, oni rijetki tragaoci za ljepotom i smislom.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
BAŠIĆ
Važna je i obavezuje nas da je poznajemo, svejedno da li je raskošna ili sirotinjska, svejedno da li je nastavljamo ili sa njom raskidamo.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
BAŠIĆ
Na početku ne, čitalac je za mene nekako neprisutno prisutan. Vjerujem da je moje iskustvo i razmišljanje relevantno za još neko ljudsko biće, računam na njega, ali ga ne gledam, ne obraćam mu se i ne mislim na njega dok pišem. Više ga puštam da svjedoči mojoj intimnoj autorefleksiji.
Tek kasnije, kad brusim stihove, zamislim nekog zlobnog sitničavog čitaoca, gledam svoje stihove njegovim očima i tražim na šta bi se neko takav okomio kao na blijedo ili neprecizno.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
BAŠIĆ
Kod nas u Bosni se premalo prevodi, ali pošto je to sve jedan jezik, ne cjepidlačim previše: kad se saberu prevodi u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, sasvim je to solidno. S tim da je nepraktično i gubitak vremena to što se nekad iste knjige više puta prevode na naš jezik. Žao mi je što se bh. književnost više ne prevodi na strane jezike, tu nedostaje ovdašnja politička volja da se ulaže u književnost. Hrvati su u tome pametniji, a Slovenci nam svima mogu biti uzor.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
BAŠIĆ
Feministička kritika (npr. Elizabeth Grosz) je dala cijeli niz dobrih, razrađenih i preciznih definicija. Za mene je žensko pismo književnost koju piše žena, ne pretvarajući se pri tome da je muškarac. Ženska književnost u regiji je vibrantna, dobra i još uvijek pomalo skrajnuta. Ali već sa mojom generacijom i sa književnicama mlađim od mene, ta se skrajnutost dokida, žene polako dolaze gdje im je i mjesto.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
BAŠIĆ
Angažovana je svaka književnost pri čijem nastanku autor ne ignoriše neposrednu realnost oko sebe. Međutim, nekad je i prešućivanje političkih okolnosti također jedna vrsta angažmana. Mislim da je moja poezija angažovana jer progovara direktno o društvenim pojavama koje mi smetaju (npr. sakralizacija žrtava, politička zloupotreba ljudskih stradanja, neslobodan život u patrijarhalnom licemjerju i duplom moralu…).
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
BAŠIĆ
Da. Koncept zvuči starinski, pa i prevaziđeno, ali bez nadahnuća nema književnosti, poezije pogotovo. Zicflajš i disciplinirano sjedenje za radnim stolom ne pišu poeziju. Ona se javlja na neočekivanim mjestima, ali samo onda kad joj se otvorimo i pustimo.
STRANE
Ko su vam uzori?
BAŠIĆ
Ako je uzor neko ko mi je formirao odnos prema književnosti, onda ovaj spisak teško da može imati kraj ali eto, u ovom trenutku mi padaju na um neki pisci koji me nadahnjuju. Kad porastem htjela bih biti ko Ivan Slamnig, on sjajno spaja književnu historiju, teoriju i pjesništvo, a nikad nije zaboravio da se pri tome dobro zafrkava. Od najvećih Šekspir, uvijek iznova. Do poda se klanjam i Držiću, kad smo kod genijalnih komedijaša. Pa Čehov.
Neprolazno se divim i osjećaju za detalj Vislave Šimborske i Emili Dikinson. Za preživljavanje su mi važni i B. Alikadić, Ch. Simić, Č. Miloš, P. Levi, Z. Herbert, T. Ruževič, A. Svirščinska, G. Ben, M. Vešović, D. Ugrešić, T. Adorno, K. Kavafi, J. Dautbegović…
STRANE
Šta trenutno čitate?
BAŠIĆ
Ovih dana čitam more južnoslavenske narodne lirike, Fukoovu „Istoriju seksualnosti“ i studiju o seksualnosti u islamu „Vrt milovanja“.
