STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
ASMIR KUJOVIĆ
Bilo je više početaka. Sjećam se da sam prvu pjesmu napisao kad sam imao pet godina. Ali kada sam narednog dana pročitao to što sam napisao, poderao sam papir i zarekao se da nikad više neću pokušavati da pišem poeziju. Čak sam se i rasplakao od očaja što mi nije pošlo za rukom da izrazim to što mi je bilo na umu onako kako sam htio. Sad mi je pomalo smiješno što je to bila pjesma o jednom hajduku iz narodne epske pjesme, ali valjda je prirodno da su dječijoj mašti bliski likovi odmetnika. Ponovo sam počeo da pišem stihove sa trinaest godina, za vrijeme ljetnjeg raspusta bio sam u Beogradu sa mladim istraživačima i tamo sam upoznao neke momke sa kojima sam vodio duge razgovore o književnosti, o pročitanim knjigama i piscima. Jedan od njih mi je pokazao svoje pjesme u rukopisu i meni se učinilo da mogu bolje od njega. U to vrijeme sam čitao vrlo različite pjesnike, od Bodlera, Kavafija, Brehta, Česlava Miloša, Paza pa do pjesnika koji su bili uobičajena lektira u tom uzrastu, poput Jesenjina, Lorke, Tagora, Prevera i drugih. I kroz čitavu srednju školu sam pisao stihove iz hobija, ispunio bih jednu svesku pjesmama, onda bih je nakon nekog vremena poderao, da bih kasnije opet započeo s novom sveskom. Bio sam čak i član Kluba književne omladine «Rascija» u Novom Pazaru, imao sam člansku knjižicu, ali, nažalost, nisam to uzimao suviše ozbiljno. Kada mi je prvi put objavljena pjesma u lokalnom listu «Bratstvo», moj otac mi je rekao: «Sine, ako misliš nešto ozbiljno s tim, moraš pisati o narodnooslobodilačkoj borbi». U mojoj generaciji bilo je uobičajeno da se oni koji imaju dara za matematiku i prirodne nauke opredjeljuju za tehničke fakultete ili medicinu, dok su književnost i jezike upisivali oni kojima je matematika bila «slabija strana», tako da sam nakon gimnazije prvo upisao elektrotehniku u Prištini. Kada sam kasnije započeo studij u Sarajevu, sticajem okolnosti počeo sam se družiti sa tada mladim pjesnicima, mojim zemljacima, sa kojima sam provodio sate i sate u razgovorima o književnosti. Među njima je bio i Enes Dazdarević. Tada sam otkrio Eliota, Paunda, Pasternaka… Bio je to za mene novi početak. Za vrijeme rata 1992., dok sam bio u vojsci, jednog dana me je načelnik za moral iz komande brigade, pjesnik Husko Džigal zatekao kako na stražarskom mjestu čitam «Pisma Mileni» Franca Kafke. Krenuli smo da razgovaramo o književnosti i on me je kasnije uputio na Marka Vešovića. Sad mi se čini da je to za mene bio onaj pravi, ozbiljni početak.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
ASMIR KUJOVIĆ
Rijetko se dešavalo da me neki doživljaj toliko emocionalno potrese pa da odmah sjednem i o tome napišem pjesmu. Češće se dogodi da mi podsticaj bude neki neočekivani uvid, neki «trenutak obasjanja», neka slika ili metafora koja iskrsne nakon dužeg razmišljanja, posmatranja ili sjećanja na nešto što sam davno proživio. A onda spontano iz pamćenja izdvajam druge sadržaje s kojima se to može harmonično uklopiti. Obično mi je dovoljno da u glavi imam dvije metafore ili slike koje mi djeluju svježe, pa da to već smatram solidnom građom za pjesmu, a sasvim je svejedno da li sam do njih došao u šetnji, vožnji, nekom usputnom razgovoru, prisjećanjima ili razmišljanju nad onim što sam pročitao. Nekad tragajući za nekim rješenjem nalazim druga, bolja rješenja, koja me i samog iznenade. Nekad na početku pojma nemam gdje će me pjesma odvesti i kako će se završiti, a nekad od cijele pjesme imam samo njen posljednji stih. Kada sam pisao prozu nikad nisam imao unaprijed koncipiran plan, nego sam puštao da me sama priča vodi. Sjećam se da sam nekoliko pjesama napisao tako što sam pokušao da u njima prenesem emocije koje je u meni pobudilo slušanje neke klasične muzike, mada mislim da se to u njima ne vidi, da nijedan čitalac ne može prepoznati da iza nekih stihova stoji Hačaturjan, Šopen ili Čajkovski.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
ASMIR KUJOVIĆ
Meni uglavnom sadržaj diktira formu. Recimo, ponekad nisam imao namjeru da napišem sonet, nego sam negdje kod četrnaestog stiha shvatio da sam već «zaokružio ideju» i rekao to što sam imao da kažem. Kada sam napisao pjesmu «Kurban», uvidio sam da bi ona zvučala lažno kada bih joj dodao rime, naprosto neki sadržaji djeluju uvjerljivije i preciznije u slobodnom stihu. Takođe, svjestan sam da je u našem jeziku deveterac melodičniji od stiha sa četrnaest ili šesnaest slogova, ali ponekad ono što mi je na umu da izrazim nije moguće sabiti u kraći stih, osjećam da bi se nešto bitno izgubilo. Sa druge strane, ako se složimo s Paundom da je poezija «jezik ispunjen značenjem do najvećeg mogućeg stepena», onda je jasno da je forma od prvorazrednog značaja. U okviru neosimbolističkih strujanja u ruskoj poeziji između dva svjetska rata tražio se «maksimum metaforičnosti», cijenila se «višeznačnost slike», i tu su vrhunsku koncentrisanost pjesničkog jezika ruski pjesnici postizali upravo brižljivo njegujući formu.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
ASMIR KUJOVIĆ
Neki kažu da ne bira čovjek sebi ženu, nego žena sebi bira čovjeka. Događalo se da pokušam obraditi neku temu spram koje sam intimno ravnodušan, pa da onda tek kasnije, kada tekst bude objavljen, uvidim da je ona izabrala mene, da je na nekom dubljem nivou zapravo vrlo lična, bilo zato što sam kroz nju branio neka svoja uvjerenja ili zato što sam, možda nesvjesno, simbolički razriješavao neke unutarnje konflikte iz prošlosti. To je otprilike kao kad je Flober rekao: «Gospođa Bovari, to sam ja». O čemu god da piše, pisac govori o sebi, kazao je negdje i Borhes, koliko se sjećam. Da bi bio uvjerljiv na papiru, pjesnik mora prvo pisati na svojoj koži i svom mesu, možda je to i najveći izazov. U Engleskoj se nekada smatralo nepristojnim ako u otmjenom društvu govorite o politici ili religiji, tako da kad god se u tekstu dotaknem neke političke ili religiozne teme svjestan sam da rizikujem da izgubim poštovanje nekog čitaoca, ali, na kraju krajeva, ne mogu pobjeći od sebe, a ionako se «nije rodio ko je svijetu ugodio».
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
ASMIR KUJOVIĆ
Ne znam kako je sa drugim autorima, meni lično je najteže napisati rimovanu pjesmu, i možda baš zbog toga takve pjesme pišem posljednjih godina, to mi je izazov. U modernoj prozi imate vrlo različitih pisaca, neki od njih se obilato i vrlo umješno služe pjesničkim sredstvima. Recimo, ako se za neku priču kaže da je alegorija ili parabola, ako se govori o «lirizaciji naracije», o metaforizaciji ili simbolizaciji iskaza, jasno je da tu imamo posla sa pjesničkim izražavanjem, samo što je kod nekih pisaca ta poetizacija tek ukras, dok je kod drugih od suštinske važnosti za razumijevanje teksta. Još je Paund primijetio da neki karakteristični detalji u Floberovim opisima funkcionišu kao objektivni korelativi, jer «saopštavaju više», zahvataju širi plan iskustva. Problem je što neka snažna i sugestivna slika u prozi obično bude progutana pričom (na filmu vizuelna metaforičnost ima smisla jedino ako je skladno ukomponovana u naraciju), dok tek u pjesmi može da zablista u punom sjaju.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
ASMIR KUJOVIĆ
Mislim da savremeno doba nije relevantno da daje neke konačne sudove o poeziji; ako je danas poezija na margini, ne mora značiti da će tako biti i za sto godina. Mada, mora se priznati da poezija sve više postaje poput nekog ezoterijskog kulta gdje je pristup rezervisan samo za «inicirane» i «upućene».
Za Hegela je poezija «najviša umjetnost» i ja mu dajem za pravo samo zbog nekolicine pjesnika. Ako su predanja iz svetih knjiga alegorije, razrađene metafore i parabole, kako nas uče egzegete, to znači da se Bog služio pjesničkim sredstvima u svemu bitnom što je imao da saopšti čovjeku, te se metafizičke suštine jedino i mogu dosegnuti pjesničkim sredstvima. Prema Kur’anu čovjek je na uzvišenijem stupnju od anđela po tome što posjeduje znanje «imena svih stvari», pa je tako pjesništvo primordijalni čovjekov poziv (kao što je i u Hajdegerovom mišljenju poezija «bitni jezik», kazivanje «bitnih» riječi, onih koje imenuju i uspostavljaju bitak).
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
ASMIR KUJOVIĆ
Jezik je za pisca materijal u kojem stvara, oblikuje, tako da je, htio on to ili ne, vezan za književnu tradiciju svog jezika, njen je izdanak. U svakom slučaju važno je da tu tradiciju upozna, bez obzira da li će se formirati u otporu spram nekih njenih kanonskih vrijednosti, da li će neke književne autoritete odbaciti, a druge priznati za svoje duhovne pretke ili srodnike. Pjesnik može i da bira svoju tradiciju, opredjeljujući se za neku poetiku on nastavlja da razvija umjetnost svojih prethodnika, koji su mu možebiti bliski po senzibilitetu ili svjetonazoru. Naravno, jednako je važna i svijest o univerzalnoj tradiciji, onoj koja počinje sa Gilgamešom i Homerom, jer kao što su latinski pjesnici baštinili Helene, Dante i Kavalkanti provansalske trubadure, tako i u nekom našem savremenom pjesniku možemo prepoznati nastavljača nekog Engleza, Rusa, Amerikanca ili Francuza iz dvadesetog vijeka. Kada je nedavno bilo polemike povodom potpisivanja Deklaracije o zajedničkom jeziku, neki kao da su namjerno smetnuli s uma činjenicu da mi danas još uvijek nemamo prijevode svjetskih klasika na bosanski jezik, da se još uvijek služimo hrvatskim i srpskim prijevodima. Pjesnik može pripadati nekoj tradiciji a da toga nije ni svjestan, ja sam recimo tek nakon što sam objavio prvu knjigu uvidio da je to što pišem po mnogo čemu blisko nekim našim pjesnicima koje nisam ranije poznavao.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
ASMIR KUJOVIĆ
Među čitaocima na koje ponekad mislim dok pišem više je mrtvih nego živih. Koliko god da to može zvučati neskromno, ponekad pomislim i na onog čitaoca koji se još nije ni rodio. Najčešće, ipak, mislim na Onog koji «nije rodio i rođen nije», kako se to kaže u Kur’anu.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
ASMIR KUJOVIĆ
Mi imamo sreću da smo naslijedili socijalističku Jugoslaviju koja je bila svjetska velesila u književnom prevođenju, tako da barem možemo naći prijevode dobrih pisaca u bibliotekama i antikvarnicama. U BiH je situacija danas zbilja očajna, sve se svodi na entuzijazam pojedinaca i ponekog izdavača. Sva sreća da kulturne institucije velikih zemalja poput Njemačke još uvijek tu i tamo pomažu prevodilačke poduhvate, inače bismo čitali isključivo prijevode iz susjednih zemalja.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
ASMIR KUJOVIĆ
Ja kao čitalac nikad nisam držao do te podjele na «žensko» i «muško» pismo, mada, naravno, razumijem teorijsku podlogu takvog pristupa, za mene su Emili Dikinson i Marina Cvetajeva velike pjesnikinje, a to što su žene sasvim mi je sporedno. Kada je riječ o poeziji, imam utisak da su ženski autori u regiji najvitalniji, najprisutniji u javnosti, da najviše drže do kontinuiteta u svom radu, znam čitav niz odličnih pjesnikinja iz Bosne, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Možda se to što nazivamo savremenim ženskim pismom ogleda u tematskoj i poetičkoj bliskosti ili srodnosti pjesnikinja koje pripadaju različitim generacijama, recimo ja bih za neku pjesmu Radmile Lazić mogao povjerovati da ju je napisala Adisa Bašić, za neku pjesmu Jelene Lengold možda bih pretpostavio da je djelo Feride Duraković, u nekoj pjesmi Bjanke Alajbegović možda bi mi se učinilo da prepoznajem glas Darije Žilić, ili Tatjane Gromače, Senke Marić, Ane Ristović…
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
ASMIR KUJOVIĆ
Cijenim angažman pisaca koji su principijelni u svojim stavovima, koji se ne drže onog utilitarističkog načela po kojem je istitino i ispravno samo ono što je navodno od državnog ili nacionalnog interesa. U politici se odavno više ne igra «otvorenih karata», pa se i pisci sve češće služe «iluzionističkim trikovima». Dopalo mi se kada je Miljenko Jergović negdje govorio o «pseudodesničarima» i «pseudoljevičarima».
Neki poststrukturalisti su smatrali da je svaka književnost angažovana, da sam jezik književnog djela reprodukuje vrijednosti ove ili one ideologije. Koliko ideološke poruke mogu biti suptilno i prikriveno utkane u neku čak i površnu priču najbolje znamo iz primjera holivudskih filmova. Ima angažovane književnosti koja, nažalost, traje koliko i neki novinski komentar. Altiser je negdje objašnjavao mehanizme po kojima svaka kritika kapitalističke ideologije samo doprinosi vitalnosti sistema koji je podupire. Ima angažovane književnosti koja nadilazi uske ideološke okvire ili kontekst nekih društvenih antagonizama, čija je poruka univerzalna, padaju mi na pamet, recimo, neke Brehtove pjesme. Volter zasigurno ima šta da kaže i savremenom čitaocu i zaslužuje ponovno čitanje. Ne vidim mnogo smisla u tome da se pisac pridružuje orkestriranim optužbama koje se mogu čuti u svim javnim medijima. Pisac bi trebao podići glas protiv onih nepravdi koje se drugdje prešućuju. Naravno, ukoliko okolnosti nisu takve da je to potpuno uzaludan ili samoubilački čin.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
ASMIR KUJOVIĆ
Vjerujem u mnoge vrste nadahnuća, u to kako je Arhimedu u kadi sinula ideja za zakon koji će se nazvati po njegovom imenu, u jabuku koja je pala sa drveta i pogodila Njutna u glavu, u Dekartovo zurenje u plamen iz peći, u to da Petrarka možda ne bi bio toliko važan pjesnik da ga Laura nije «ispalila», čak i u magijske rituale za prizivanje muza. Magijski ritual, naravno, podrazumijeva da onaj ko ga obavlja ima za to odgovarajuću stručnu spremu.
STRANE
Ko su vam uzori?
ASMIR KUJOVIĆ
Mislim da sada više nemam uzora (kada je riječ o književnosti), ali čitalac će sigurno prepoznati moje uzore iz mlađih godina, jer se nisam uspio osloboditi njihovih glasova. Neke od njih sam već i spomenuo. Ima takođe pjesnika kojima se neizmjerno divim, ali znam da ne umijem pisati kao oni. Kažu da Šopen nikada nije komponovao operu ili simfoniju, vjerovatno jer je znao da «nije od tog posla».
STRANE
Šta trenutno čitate?
ASMIR KUJOVIĆ
«Izabrane pjesme» Slobodana Blagojevića i roman «Inkapsulirana tijela» Nedžada Ibrahimovića.