STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
DRAGO GLAMUZINA
Pisati sam počeo u srednjoj školi, najprije poeziju. Čitao sam tada i Polet i Studentski list (samo se ne mogu sjetiti kako sam ih nabavljao u Vrgorcu), pa tako i Poletovu književnu rubriku koju je uređivao Branko Čegec. To je bilo vrijeme semantičkog konkretizma i prvih brojeva Quoruma, pa su i moje pjesme bile takve. Ili bar pokušavale biti takve. Najprije sam u Poletu objavio izvještaj s jedne književne promocije u Ljubuškom, a onda je moj profesor i prijatelj, pisac Borislav Vujčić odnio u Zagreb nekoliko mojih pjesama. Jednu je Čegec objavio u Poletu, mislim da sam tada bio u II srednje, a dvije su izašle u nekom zborniku, koji sam prije par godina imao u rukama pa vidio da su u njemu pjesme objavili i meni tada posve nepoznati a danas dobro poznati pisci poput Krešimira Bagića, Miroslava Kirina i Tomislava Domovića. Zapravo, to nisu bile samo moje pjesme, jer sam ih pisao i potpisivao zajedno sa svojim prijateljem Draženom Cvjetkovićem, a to je dvojno autorstvo lirskih pjesama također bilo danak vjere u jezični i svaki drugi pjesnički eksperiment koji može proširiti semantičko polje pjesme. Uglavnom, pisao sam tako cijelu srednju školu i dobar dio faksa – preuzetno je to nazvati pisanjem, ali dobro, neka bude tako za potrebe ovog teksta – a pjesme sam objavljivao i u Sarajevu, Subotici, mislim i u Titogradu. Prve pjesme koje bar donekle sliče na ovo što danas pišem izašle su mi u Quorumu 1990., a odmah uz njih u časopisu je bio smješten ciklus pjesama Raymonda Carvera. Njegove sam priče već bio čitao, ali taj ciklus pjesama iz zbirke Nova staza do vodopada odmah sam prepoznao kao blizak, kao ona služavka Odisejev ožiljak, pa eto odmah odgovora i na niže pitanje o uzorima, ili bar jednom od važnijih.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
DRAGO GLAMUZINA
U prvoj ruci važno mi je samo naznačiti ono što pjesmom nastojim dohvatiti, zapisati to da ne zaboravim, a onda se stalno vraćam i to prepravljam. Nekad taj proces traje i više godina, a pjesma ima i pedesetak verzija, s tim da ponekad u tim ‘verzijama’ promijenim samo jednu riječ ili točku. Volim to raditi, i volim taj osjećaj kad u nekom trenutku promijeniš ili dodaš tu jednu riječ ili stih i osjetiš da je to ono što si tražio.
Još je jedna stvar važna, ne samo da je u jezgri većine mojih pjesama neki, na ovaj ili onaj način ispričan događaj, nego su sve moje knjige poezije u cjelini od početka bile zamišljene kao nekakva jedinstvena priča, u kojoj nije sve uzročno-posljedično povezano, ali koja ima početak, sredinu i kraj. Dakle, imao sam na samom početku rada nekakav nacrt onoga što u knjizi želim ispričati, pa sam tako i pisao.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
DRAGO GLAMUZINA
Nikad nisam razmišljao o tome na taj način. Upravo u onom kako je nešto rečeno je i ono što je rečeno. To kako razlikuje poeziju odnosno književnost od drugih načina iskazivanja nekog sadržaja i omogućava da kažemo nešto što se nikakvim drugim diskursom ne može reći, ni novinskim, ni znanstvenim ni filozofskim.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
DRAGO GLAMUZINA
I jedno i drugo. Naravno da autor mora znati što, kako i zašto radi, ali očito je da postoje neke teme (bar je kod mnogih autora tako) koje su više njegove od drugih i koje se uvijek nekako probiju u gotovo sve što taj autor radi.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
DRAGO GLAMUZINA
Ne bih ih nikad tako rangirao. Sjećam se kritika Gromačine pjesničke knjige i njenog romana Crnac. U pjesmama je nekima smetalo to što im se činilo da ima previše proze, a u romanu to što je bilo previše poezije. Takve su primjedbe besmislene, jer je prekoračivanje granica roda i žanra davno usvojen književni postupak; mislim da se i njeno i moje pjesništvo kreće u tom međuprostoru, odnosno da pokušava raditi s onim što mu se čini najboljim u svakom obliku. Tu granicu između proze i poezije istraživao sam i na druge načine; posebno me zanimalo kako isti događaj oblikovati u pjesmu a kako u priču, pa tako postoji cijeli niz mojih pjesama koje su dobili proznu verziju, i priča prema kojima je napisana pjesma. Naravno da nikad ne kažu isto, premda polaze od istog.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
DRAGO GLAMUZINA
Meni je važna, očito je da društvu više nije važna, ali mislim da i dalje ima neku ulogu u njemu. I da će se i dalje pisati. To što traje tisućama godina povezano je s nekim dubljim unutarnjim potrebama čovjeka, a one su na neki način iste danas kao i u vrijeme kad smo izišli iz pećina.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
DRAGO GLAMUZINA
Najprije bi trebalo definirati na koju se tradiciju misli. Naravno da nisam formiran u tradiciji perzijske ili japanske poezije, nego u kontekstu zapadnog književnog kruga. Nacionalna me tradicija nikad nije zanimala sama po sebi, nego samo kao dio tog zapadnog kruga. Da sam kojim slučajem Rumunj sigurno na mene ne bi utjecale knjige Ivana Slamniga ili Borisa Marune (jer ih naprosto ne bih bio u prilici čitati), a ovako su utjecale, ali ne zato što su njihovi autori hrvatski pisci, nego na potpuno isti način kao i Carverove ili Kavafisove pjesme. Pritom se pisac formira i preuzimajući, ali i u opreci prema tradiciji. Koliko god na prvi pogled zvučalo paradoksalno, često upravo ona djela koja najviše osporavaju tradiciju prva postaju dio te tradicije. U Joyceovu Uliksu se može čitati i sva ona tradicija koju osporava, a nitko je ne osparava više od njega, da bi upravo zato i on postao dio tradicije. Dakle, naravno da je važna.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
DRAGO GLAMUZINA
Ne mislim u smislu da li će im se to svidjeti ili ne, ali naravno da razmišljam o tome kako ono što sam napisao čitatelj može iščitati, odnosno da li sam uspio svim tim znakovima, signalima i tekstualnim mrežama od kojih se sastoji pjesma ili priča konotirati sve ono što sam htio, da li je to, koliko i na koji je način vidljivo. U tome se i sastoji pisanje.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
DRAGO GLAMUZINA
Prevodi se dosta proze, puno manje poezije, a najveći je problem s prevođenjem knjiga s područja književne teorije i filozofije, jer danas više nema izdavača (bar ne većih) i biblioteka koje bi se posebno bavili tim područjima, kao što su primjerice nekad bile biblioteka Nolita, Stvarnosti i Libera.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
DRAGO GLAMUZINA
Ne dijelim književnost na mušku i žensku, nego samo na dobru i lošu, a i jednu i drugu pišu i žene i muškarci. Žensko pismo vidim kao termin koji se odnosi na knjige koje se bave ili koje su na neki način obilježene nekim od aspekata opresije nad ženama u suvremenom društvu.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
DRAGO GLAMUZINA
Ne mislim da književnost treba biti angažirana, odnosno mislim da je intencionalno angažirana književnost koja želi djelovati na političke i društvene procese uglavnom loša književnost. S druge strane, vjerujem da dobra knjiga na neki način pomiče i mijenja svoje čitatelje.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
DRAGO GLAMUZINA
Ne bih to nazvao nadahnućem, ali nekad osjećam da sam bolje ugođen za pisanje, a nekad nisam raspoložen. Ali i tada nastojim pisati, i nekad rezultat može biti bolji nego u prvotnom slučaju, premda je obično obratno.
STRANE
Ko su vam uzori?
DRAGO GLAMUZINA
Neka imena već sam spominjao u ranijim odgovorima, ali puno toga što čitam nalazi mjesto i u onom što sam radim.
STRANE
Šta trenutno čitate?
DRAGO GLAMUZINA
Roman Javiera Mariasa Tako počinje zlo, od poezije novu knjigu pjesama Ivane Bodrožić In A Sentimental Mood i Dedovićevu knjigu Kawasaki za Wukmana Dedowitscha, od publicistike naizmjenično Povijest Bizanta Georgija Ostrogorskog i Sultanove podanike, knjigu o kulturi i svakodnevici u Osmanskom carstvu čija je autorica Suraiya Faroqhi, a na hrpi uz krevet mi je i nekoliko stripova Enkija Bilala. U svakoj prostoriji u stanu neka je od ovih knjiga, pa jednu čitam prije spavanja, drugu ujutro uz kavu, treću u wc-u itd.