STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
LAMIJA BEGAGIĆ
Od kad sam naučila sricati riječi, kao i većina nas. No, to nije ništa naročito spektakularno. U vrijeme kad sam ja bila djevojčica, pisalo se koliko su se i skupljale salvete ili se vani igralo lastike: mnogo i često. Moja najbolja drugarica i ja smo sa devet završile prvi zajednički roman o pustolovinama na nekom jadranskom otoku. Kada je ratnih devedesetih ona krenula u nesigurno izbjeglištvo, toliko toga je u Zenici ostavila, ali je taj roman ponijela sa sobom. Nadam se da je još negdje na sigurnom. Školske pismene zadaće oduvijek su mi bile omiljeni dio školovanja, a uvijek sam imala i onu posebnu sveščicu, kao Paterson iz genijalnog filma Jima Jarmusha.
Prvu zbirku objavila sam sa dvadeset i pet. Hvala drugu Nenadu Veličkoviću i kolegama s faksa koji mi nisu dozvolili da to uradim koju godinu prije. Imati urednika ili urednicu danas, mladima koji se tek otiskuju u književne talase, neprocjenjivo je važna stvar.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
LAMIJA BEGAGIĆ
Nemam naročite rituale, nemam više, s godinama, ni za pisanje rezervisano doba dana. Nekad sam pisala isključivo noću, mahom u sitne sate, odnedavno sasvim dobro funkcioniram ujutro, prije nego se dan zakotrlja, a desi mi se da pred kompjuter sjednem i u sred dana, kad je najveća gužva u kući i isključim se na dragocjenih pola sata ili manje, čak.
Ono što se pokazalo kao pravilo jeste da pišem „na dah“, kad su priče u pitanju. Obično ih završim u danu, ostavim nekoliko dana da odleže, pa onda poslije izvjesnog vremena radim „drugu ruku“.
Pisanje romana izgledalo je dosta drugačije i podrazumijevalo je, za razliku od priča koje su se kuhale godinama, intenzivniji rad i doslovnu izolaciju, i od tekućih poslova, i od svakodnevnih roditeljskih dužnosti i obaveza.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
LAMIJA BEGAGIĆ
Sadržaju, dakako. S formom se lijepo poigravati, dobro je i ne robovati joj i iskušavati uvijek nove, ali sadržaj je ono što ispuni svaku formu smislom i značenjem.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
LAMIJA BEGAGIĆ
Od mnogih stvari danas, u eri inflacije informacija, ne možemo pobjeći, pa tako ni od tema, naročito ako nas iole dotiče društveni angažman u književnosti. Temama nas stvarnost zasipa, a autorice i autori biraju koje su od njih vrijedne literature, a koje zaslužuju tek da gnjile u dnevno-političkim potrošnim medijskim rubrikama.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
LAMIJA BEGAGIĆ
Jedno od dražih tumačenja kod nas u dobroj mjeri potcjenjenog književnog teoretičara Svetozara Petrovića jeste ono o književnom djelu kao igri. Kada ga gledamo tako, forma zaista postaje nebitna, a književnice i književnici samo biraju igračke kojima će se radije sa čitateljstvom i kritikom igrati. Nekome su draži klikeri, nekom kocke, nekom stihovi, nekom epska naracija, nekom replike i dijalozi… Sve je jednako zahjtevno, ako od forme ne tražite samo da zadovolji neka pravila, već i da ima smisao i da neprestano postavlja pitanja, ponekad nudeći i nekoliko mogućih odgovora.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
LAMIJA BEGAGIĆ
Poeziju ne pišem, izuzev mladalačkih eksperimenata i povremenih predigri za prozu (napišem pjesmu za svoju dušu, a onda iz nje napravim priču koju, za razliku od pjesme, obično pustim u svijet). No, onoliko koliko je ne pišem, toliko je mnogo i pasionirano pratim i čitam. Usudim se reći posljednjih godina i daleko više nego prozu. Meni je jako važna, naročito ako je britka i oštra, za kakvom obično i tragam.
Ne znam koja joj je pozicija u društvu, jer s godinama sve manje razumijem listu prioriteta tog strašila kojeg imenujemo savremenim društvom, tako da se potiho nadam da poezija i ne stoji visoko na toj listi, jer to joj i ne bi bila neka naročita reklama.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
LAMIJA BEGAGIĆ
Uh, na samu pomen tradicije, pustim neke nevidljive bodlje i rogove, pa tek nakon što nekoliko puta udahnem i izdahnem, počnem rastavljati pitanje na faktore. Moguće je da bi autorima i autoricama bilo važno to mjesto pod suncem ako bi postojala ikakva šansa da danas književnu tradiciju posmatramo u širem smislu, a ne na način na koji se na nju gleda na našim malim zavičajnim katedrama nacionalnih književnosti ili na način na koji se kanonizira književnost u nastavnim planovima i programima. Kada bi postojala neka književnost nakon XX stoljeća, neka uslovno govoreći europska, neka nova ženska, neka jugoslovenska, bilo koja koja nije troglavonacionalna, možda bi mogli govoriti o nekim našim značajima u takvim kanonima, i značajima prethodnika i prethodnica za nas. Ali budući da nema zemlje za starce, i kanona za nas, onda nit smo važne_i tradiciji, niti je ona nama (čime, naravno, ne pokazujemo nezahvalnost autorima i autoricama koji su pisali na našem jeziku i čiji rad cijenimo i poštujemo).
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
LAMIJA BEGAGIĆ
Mislim na čitateljke, na čitaoce ne :). Šalim se, naravno, ali pri čitanju svega prvo mi se, očito, uključi feministička lingvistkinja, pa tek potom književnica. Pravi odgovor bi bio: i mislim, i ne mislim, i na čitatelje i čitateljke.
U tome dosta igra ulogu šta zapravo pišem. Pišući priče i roman, i nisam naročito razmišljala o recepciji, izuzev u završnoj fazi sklapanja zbirke, naročito prve. Tada me zanimalo da li će knjigu koja prati priče generacije na pragu tridesetih koja slavi deset godina mature čitati baš takvi, skoro tridesetogodišnjaci i tridesetgodišnjakinje, ili mlađi, možda pak stariji, šta će ko u njoj iskustveno prepoznati, gdje će se prepoznati ili identifikovati… Bila sam radoznala, zato mi je i bilo beskrajno zabavno primati mejlove i poruke od, mahom čitateljki, koje su imale potrebu podijeliti sa mnom šta im je neka priča značila u nekom trenutku života. Dobijala sam, zaista, raznolike mejlove, od onih kojima su mi ljudi zahvaljivali jer su se zahvaljujući mojoj priči lakše out-ali prijateljima, do onih koji su s junakom moje priče dijelili isto ime i prezime, pa su nalazili taj podatak zanimljivim da me pronađu i jave mi se.
Pišući (u koautorstvu s Marinom Veličković) knjigu Furam feminizam, budući da ista nije fikcija, već didaktički priručnik, mada „upakovan“ u formu bloga kojeg piše trinaestogodišnja djevojčica, više sam pazila na buduće čitateljke, na njihove interese, dileme, svakodnevicu i naročito jezik i žargon kojim govore i služe se.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
LAMIJA BEGAGIĆ
Kao i sa svim što ima predznak „književni“. Loše. A opet, kad uzmemo u obzir koliko sve vlade država raspadnute Jugoslavije podupiru kulturu, možemo reći i neloše. Mene raduje da postoje dobra imena, da su veterane poput Zorana Mutića ili Slavice Miletić naslijedili mlađi autori i autorice, mnogi među njima i sami pjesnici, pjesnikinje ili prozne autorice i autori. Izdvojila bih tu Mirzu Purića, Zerinu Zahirović, Selmu Asotić…
Raduje me i da se ne prevodi samo sa takozvanih velikih jezika, mada bih takvih prevoda voljela vidjeti više. Od nedavnih prevoda obradovali su me oni izdavačke kuće Booka Elene Ferante, trenutno se prevodi i treća knjige njene napuljske tetralogije.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
LAMIJA BEGAGIĆ
Mnogo se bavim rodnim temama, ne samo u književnosti, već i u obrazovanju i društvu. Teško mi je stoga odgovoriti na ovo pitanje, a da odgovor ne zauzme prostora koliko svi prethodni u ovom leksikonu. Stoga ću podsjetiti samo da se svakodnevni seksizmi, patrijahalni svjetonazor i život u svijetu bijelih starijih privilegiranih muškaraca prelijevaju i u školske udžbenike, i u književnost, pa potom i na ono što imenujemo književnom scenom, u svijet književnih nagrada, posvuda.
No, iskoristit ću podtekst ovog pitanja koji od mene vjerovatno traži i da spomenem neka spomena vrijedna imena, što ću sa zadovoljstvom ovdje i učiniti: Tanja Stupar Trifunović, Lejla Kalamujić, Olja Savičević Ivančević, Dragana Mladenović, Ferida Duraković, Nora Verde, Asja Bakić, Adisa Bašić, Jasminka Petrović, Željka Horvat Čeč, Selma Asotić, Marina Veličković, Bjanka Alajbegović, Senka Marić, Zerina Zahirović, Šima Majić, Dijala Hasanbegović, Anita Pajević, Nina Tikveša, Rumena Bužarovska, Tanja Mravak, Tea Tulić…
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
LAMIJA BEGAGIĆ
Stavila bih, bez imalo razmišljanja, potpuni znak jednakosti između književnosti i angažovane književnosti. Mislim da se svaka autorica i svaki autor pisanjem nužno angažuje, iznosi neke ideje i kroz likove, karaktere, motivaciju izlaže nam neku ideologiju, staje na njenu stranu ili je kritizira. A ideologija, dakako, nisu samo ovi postjugoslovenski nacionalizmi. Ideologija je i povratak prirodi, ideologija je i vjerovanje u ideju čovjeka oslobođenog ideologije.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
LAMIJA BEGAGIĆ
Više no u nadahnuće, vjerujem u formu, u kondiciju. Pisanje jeste trening. Idealno bi bilo pisati svakodnevno, no, takav ritam, red i disciplinu malo ko postiže.
Postoji nešto nalik nadahnuću, dani kada je mozak odmorniji, ili tijelo, ili organizam u cjelosti, dani kad vas nešto potakne, nekad rana jutra, nekad gluha doba noći, pa jednostavno sve ide lakše i brže. U te dane nastane teksta koliko u danima, možda čak i mjesecima prije. I takav se tekst rijetko poslije baci, pokatkad se čak uopšte ni ne popravlja, ne unose se čak ni one sitne stilske popravke.
Možda godine, pored mudrosti, nose i više takvih dana, nadat je se.
STRANE
Ko su vam uzori?
LAMIJA BEGAGIĆ
Pretpostavljam da mislimo na književne uzore, mada je to sa umjetnostima dosta fluidno, nekad me na pisanje inspirišu i umjetnice i umjetnici koji se uopće ne bave pisanom riječju. Uvijek imam problem sa definiranjem uzora, jer koliko god voljeli način na koji neko barata riječima, obično ga rado čitamo, ali ga pišući ne podražavamo, makar ne svjesno. U pisanju cijenim konciznost, britkost, odmjerenu duhovitost, u tom smislu volim Carvera, Čehova, Valjarevića, Mišu Stanisavljevića, Flannery O’ Connor, Lidiju Davis… Na pisanje me često potakne i dobar film ili teatarska predstava, pa uzorima u širem smislu mogu smatrati i Jarmusha, Haynesa, pa onda muzika genijalnih drugarica Patti, Bjork i PJ, nakon kojih i proza ide kao pjesma…
Mnogo je uzora i, srećom, svako malo otkrijem nekog ko se toj listi priključi i proširi je.
STRANE
Šta trenutno čitate?
LAMIJA BEGAGIĆ
Trenutno čitam (preciznije: gutam) Priča o novom prezimenu, drugu knjigu iz napuljske tetralogije Elene Ferante. Paralelno s njom čitam po drugi put, polako, nakon što sam je na dah već pročitala, istog dana kad sam je nabavila, zbriku poezije Dijale Hasanbegović Neće biti djece za rat, knjigu na koju se (pre)dugo čekalo!
