STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
LEJLA KALAMUJIĆ
Počela sam tokom srednje škole. Sa šesnaest – sedamnaest godina. Ali bilo je to sporadično, bez nekog određenog cilja. Ozbiljniji proces je počeo kad sam bila pred kraj studija. Mislim da sam tad shvatila da želim potpuno da se posvetim pisanju. I od tad konstantno pišem.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
LEJLA KALAMUJIĆ
Ja još uvijek ne mogu reći da imam ustaljenu rutinu, barem kad je u pitanju vrijeme kad pišem i koliko pišem. Nekad počnem pisati ujutro, a nekad tek poslijepodne ili navečer. Sve zavisi. Za mene je i čitanje dio procesa pisanja. Često iz čitanja krene impuls i inspiracija za ono što kasnije pišem. Ono što je sigurno je da ne pišem brzo. I da svaku priču raspisujem u više verzija.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
LEJLA KALAMUJIĆ
Ne dajem. Za mene oba aspekta se moraju u potpunosti uklopiti i prožeti. Znalo mi se desiti da krenem od sadržaja, ali ako ne pronađem odgovarajuću formu, to bude samo za kantu. Važi i obrnuto. Tako da, definitivno, ta dva aspekta moraju u potpunosti odgovarati jedan drugom.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
LEJLA KALAMUJIĆ
Ja nisam pristalica velikih mistifikacija po pitanju umjetnosti, pa ni umjetničke književnosti. Znate ono, da je to profesija koja bira autora/icu, a ne obrnuto. Vjerujem u svjestan izbor same profesije. S druge strane, nakon tog odabira, nekako se u tom polju formira vaš lik sa vlastitim iskustvom, opsesijama, težnjama, pa i stavovima … Možda bi najbolje bilo reći da često postoje nesvjesni ili indirektni razlozi zašto mi biramo neku temu. Dakle, opet simbioza.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
LEJLA KALAMUJIĆ
Ja pišem prozu. U mom slučaju su to uvijek bile priče. Nikad nisam pisala poeziju i mislim da ne znam pisati poeziju. Iz te perspektive, za mene je poetsko umijeće mnogo zahtjevnije.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
LEJLA KALAMUJIĆ
Iako ne pišem poeziju, trudim se da je što više čitam. Koristim je kao inspiraciju. Recimo kad zapnem s pričom, onda uzmem čitati poeziju, nakon toga skoro uvijek pronađem neko rješenje. A što se tiče pozicije poezije, jasno je da je ona danas vrlo loša. Koliko shvaćam vlada potpuna dominacija romana na tržištu, teško prolaze i kratke priče, a poezija pogotovo. Veliki je broj izdavača koji odbijaju da uopšte objavljuju knjige poezije.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
LEJLA KALAMUJIĆ
Mislim da je bitno poznavati tradiciju. Kao što je bitno i da znate dosta o historiji književnosti uopšte. Jer što manje znate, to ste skloniji misliti da izmišljate toplu vodu. Ja svojom tradicijom smatram južnoslavensku književnost. S tim da nikad ne treba izjednačavati tradiciju sa formiranim književnim kanonima. Kanone je nužno preispitivati.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
LEJLA KALAMUJIĆ
Ja sam na strani onih koji misle šta god pišemo, pišemo da bi to neko čitao. Da književnost nosi u sebi potrebu da s nekim komunicirate. Međutim, dok pišem ne mislim na čitaoce. Jer ne znam ni kako bih. Kako mogu znati ko će to pročitati? Mislim, znam za par ljudi kojima šaljem sve što napišem. Ali njih ne doživljavam kao čitaoce/čitateljice, neko kao urednike/ce.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
LEJLA KALAMUJIĆ
Prevoda ima, ali to ne znači da je situacija dobra. Pogotovo se to odnosi na odabir i kvalitetu prevoda. Samo ja mislim da su prevodioci/prevoditeljice zadnji u lancu koje bi trebalo pozivati na odgovornost. Politike mnogih izdavačkih kuća su se dobro potrudile da devalviraju ovu profesiju.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
LEJLA KALAMUJIĆ
Pa ne gledam na književnost koju pišu žene kao na neki skupni pojam. Sve žene, pa žensko pismo. Sklonija sam pojmu feminističke književnosti. I nastojim da pratim šta se u toj poetici ispisuje i objavljuje u regiji. Mnogo je autorica čije su mi knjige jako važne. Recimo, od Biljane Jovanović pa do Suzane Tratnik.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
LEJLA KALAMUJIĆ
Za mene je svaka umjetnost angažovana. Iskreno, mislim da se jedino kod nas to pitanje stalno povlači. Možda je razlog tome to što se često brkaju pojmovi „angažovanosti“ i „instrumentalizacije“. A šta je angažovana književnost, možda najbolje govori primjer distopijskog romana Margaret Atwood „Sluškinjina priča“. Knjiga je napisana sredinom osamdesetih, u naletu neokonzervatizma. I sad kad su stvari na svjetskoj političkoj sceni takve kakve jesu, „Sluškinjina priča“ je jedan od najčitanijih, najcitiranijih i najprodavanijih romana. Također serija nastala po romanu, a koja se upravo sad emituje, koliko znam zauzima prvo mjesto na gotovo svim listama.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
LEJLA KALAMUJIĆ
Vjerujem u to da vam nekad pisanje ide, a nekad ne ide. E sad, može li se to nazvati nadahnućem ne znam. Isto tako vjerujem da ako se bavite pričanjem priča, s vremenom vam to u potpunosti postane optika kroz koju prelamate životna iskustva (svoja i tuđa). Tako da sve postane priča. Iz toga se vjerovatno stvara i nadahnuće.
STRANE
Ko su vam uzori?
LEJLA KALAMUJIĆ
U različitim periodima inspirišu me različiti/e književnici/e. Za ono što trenutno pišem jako su mi bitni: Tennessee Williams, Elfriede Jelinek, Sarah Kane, John Williams, Sylvia Plath i Anne Sexton.
STRANE
Šta trenutno čitate?
LEJLA KALAMUJIĆ
„Imaginarna majka: Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća“, Ksenije Vidmar Horvat i “Aimée & Jaguar”, Erice Fischer.
