STRANE
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
VUJČIĆ
Pišem otkad znam za sebe, samo što sam to dugo radila bez svjedoka. Nisam bila spremna za vanjski svijet i dugo sam gajila nepovjerenje prema vlastitom pismu, možda i zato što su moja prva autorska iskustva bila traumatična. Kad sam, u petom razredu osnovne škole, na literarnoj grupi, profesorici dala svoju pjesmu o dimnjaku, pozvala me u kabinet, posjela na stolac i stala ispitivati da joj priznam odakle sam je prepisala. Nisam je uspjela uvjeriti da je pjesma moja pa je nije poslala na republički natječaj, a mene je ostavila u osjećaju krivnje da sam joj, prepisujući od same sebe, „podvalila plagijat“.
Sljedeća trauma bila je još dramatičnija – kad je izašao školski list, u njemu su neki moji radovi bili potpisani tuđim imenima, što je profesorica objasnila činjenicom da je „bilo previše mojih radova pa je morala malo potpisati i druge“. Bio je to trenutak kad sam posumnjala u socijalizam – njoj se činilo sasvim normalnim da podijelim svoj višak s drugima, a ni ti drugi nisu imali ništa protiv. Samo sam ja to doživjela kao nepravdu.
Sjećam se da sam nakon toga ispod madraca skrivala bilježnice i da mi se stalno činilo da je to svijet koji nije za dijeljenje. Dugo me pratio taj osjećaj.
„Pravo“ pisanje počelo je tek u zrelim godinama, kad mi je u teškom životnom razdoblju trebao prostor evakuacije iz prave stvarnosti, s kojom se nisam mogla pomiriti. Goli nagon za preživljavanjem tjerao me u fikciju – jedino mjesto gdje sam se dobro osjećala. Nisam ni slutila da ću se tako dugo zadržavati u paralelnoj stvarnosti i da će mi pisanje postati način života.
STRANE
Kako izgleda vaš proces pisanja?
VUJČIĆ
Zaskoči me neki prizor, rečenica, trenutak, situacija za koju još ni ne shvaćam da je zametak buduće cjeline. Prvi moj roman, recimo, započeo je od pogleda na semaforu. Dok sam čekala zeleno, čitala sam knjigu za volanom a žena u susjednoj traci gledala me kao da mi nisu sve na broju. Vjerojatno je bila u pravu, ali zahvalna samo joj na tom pogledu jer se iz njega kasnije razvio roman u kojem glavna junakinja čita za volanom i vozači iza stalno joj trube jer na semaforu nije na vrijeme krenula.
Zapišem to nešto što me obuzme u trenutku, bez plana i namjere. Ponekad na papirić koji me iznenadi u džepu tjednima kasnije, ponekad u mobitel, ponekad u Moleskine bilježnicu, ponekad u nadobudno otvoren Word dokument koji dugo sadrži samo rečenicu ili dvije. Koji put se zapis nikad ne razvije, a drugi put naraste na dvjesto ili tristo stranica. Kad se „zakačim“ i shvatim da to nekamo vodi, otprilike nakon tridesetak stranica, onda postajem gotovo vojnički disciplinirana. Zadajem si dnevnu normu – karticu ili dvije – i tvrdoglavo se pridržavam tog režima čak i u nemogućim uvjetima. Događa se i da bacim stranice koje sam ispisala tako, kao zadatak, gotovo na silu, ali naučila sam da nema djela bez materijala koji se može brisati.
Nikad nemam plan za priču. Ne znam što će se događati ni na sljedećoj stranici, a kamoli do kraja romana. U početku me to neznanje plašilo, ali u međuvremenu sam naučila uživati u iznenađenjima koja mi likovi priređuju. Imam osjećaj da bi mi pisanje sa skicom svih budućih događaja bilo kao zanatski zadatak i da bi mu bilo oduzeto ono najvažnije.
Najčešće pišem kad imam osjećaj da još nikoga, ili više nikoga, nema na svijetu – u cik zore ili noću, kad se sve stiša. Zbog toga često nadoknađujem spavanje u neočekivano doba dana. Za razliku od drugih područja života, kad je pisanje u pitanju prilično sam razmažena: trebam izostanak svih zvukova, savršenu tišinu koja ne tolerira ni glazbu a kamoli glasove ili prisutnost drugih.
STRANE
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
VUJČIĆ
U mom slučaju sadržaj nastaje zbog forme. Ponekad imam osjećaj da je priča tu samo zato da bih se ja mogla igrati riječima. Jezik je jedan od glavnih razloga zašto uopće pišem. Nikad me neće prestati fascinirati činjenica da se ograničenim brojem riječi u rječniku bilo kojeg jezika uvijek iznova može napisati nešto različito i da nikad ne može sve biti napisano – i nikad neću prestati biti uzbuđena zbog činjenice da i sama mogu u tome sudjelovati.
Mogla bih ići i toliko daleko da priznam kako sadržaj doživljavam tek kao nuspojavu bavljenja jezikom.
STRANE
Da li autor bira temu ili tema autora?
VUJČIĆ
Tema bira autora, u mom slučaju. Bilo je i tema od kojih sam pokušavala bježati, pa su me na koncu opet sustigle. S vremenom sam stekla povjerenje u razloge zbog kojih me neka misao ne ostavlja na miru. Naučila sam to poštovati i ne otimam se više. Nema smisla jer mi tema ionako ne da mira dok joj se ne posvetim.
STRANE
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
VUJČIĆ
Za poeziju je potrebna hrabrost. Rijetki su me pjesnici istinski dotaknuli. Na mom poetskom tronu je pjesnik Danijel Dragojević. Njegove knjige nikad nikome ne posuđujem, zbog bojazni da bih mogla ostati bez njih. Kad čitam poeziju, uvijek se pomalo osjećam kao da neovlašteno zadirem u intimu autora pogledom i doživljajem koji pjesnik nije predvidio. Kao da sam promašila frekvenciju čitanja na koju je pjesnik računao dok ju je pisao. To je iracionalan osjećaj, ali meni dovoljno stvaran da se tek povremeno odvažim na čitanje poezije.
Iz moje perspektive teže je napisati dobru pjesmu od desetak stihova nego prosječan roman od dvjestotinjak stranica.
STRANE
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
VUJČIĆ
Tužno je koliko je poezija marginalizirana. Trebalo bi dignuti spomenike izdavačima koji je objavljuju. Suvremeno društvo je ogrubjelo i nema ni milosti ni vremena za tankoćutan pogled na svijet. Poezija je u tom „napretku“ prilično stradala i izgubila na važnosti.
STRANE
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
VUJČIĆ
Vjerojatno je važna, ali sasvim sigurno nije presudna. Naravno da sudjeluje u svim književnim tradicijama koje su nas formatirale i kao pisce i kao čitatelje, čak i kad joj hoćemo umaknuti.
STRANE
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
VUJČIĆ
Više ne. U početku sam mislila da se to mora, da je to jedan od zadataka pisca. Kasnije se pokazalo da mi je kod čitatelja najbolje prošlo ono što sam pisala za sebe, ne razmišljajući uopće o tom tekstu kao budućoj knjizi, a još manje kao o knjizi koju će jednoga dana netko čitati. Čini se da je čitatelj ipak najzadovoljniji kad osjeti predanost temi, iskrenost u kojoj ne sudjeluje zanat nego strast prema vlastitoj priči i emocija prema vlastitim junacima.
STRANE
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
VUJČIĆ
Meni je to nepoznat teren.
STRANE
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
VUJČIĆ
Ne znam razloge zbog kojih su kanali kojima nam u ruke dolaze muški autori iz regije protočniji od onih kojima nam dolaze spisateljice. Neke sam autorice iz regije otkrila upravo na vašem portalu: Rumenu Božarovsku, Senku Marić, Elmu Porobić, Eminu Žuna, Selmu Dizdar… U Hrvatskoj je ženska književna scena vrlo živa – sve je više novih glasova koji progovaraju punom snagom.
STRANE
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
VUJČIĆ
Za ono što sama pišem ne mogu reći da je formalno angažirano jer izbjegavam društvenu stvarnost i uglavnom smještam svoje likove u gotovo apstraktne, neodređene okolnosti – ali volim misliti da je i to izbjegavanje neka vrsta angažiranosti. Otprilike ovako: „Nudite mi taj svoj nakaradni svijet kojim vlada novac, mržnja, kriminal, politika; svijet u kojem svako malo netko nastoji rehabilitirati fašizam – a ja vam uzvraćam svijetom u kojem toga nema. Mojim svijetom, u kojem je zlo izostavljeno.“
Ja bih rekla da je sva suvremena književnost, pogotovo na ovim našim prostorima gdje uopće ne možeš biti pisac po zanimanju jer se od književnosti ne živi, već samim svojim postojanjem angažirana. Svaki je pisac na neki način revolucionar. Boriš se za pisanu riječ iako je devalvirala na ljestvici društvenih potreba i iako se stalno izlažeš opasnosti da se tvoj rad minorizira. Jer ako pišeš, radiš nešto gotovo neozbiljno. Škrabaš dok ozbiljni ljudi naokolo obrću kapital, pokreću tvornice, odlučuju o tuđim sudbinama, sastavljaju popise, drmaju gospodarstvom ili donose zakone. Uopće pisati u takvom okruženju znači biti angažiran.
STRANE
Vjerujete li u nadahnuće?
VUJČIĆ
Vjerujem u stvaralački impuls od kojega počinje priča, tema, rukopis. Sve nakon toga je pitanje discipline, barem kad je riječ o prozi. Ako nadahnuće postoji, ono je po meni samo rezultat intuitivne posvećenosti nekom detalju. I mrlja na stolnjaku može me „nadahnuti“ ako o njoj dovoljno uporno razmišljam, ako zastanem nad njom kao nad nečim što je važno. Taj trenutak, u kojem mrlja na stolnjaku postaje tema budućeg teksta, ne volim zvati „nadahnućem“. Prije je to trening mišljenja koji započinje odlukom da su neki detalj, prizor, situacija ili rečenica važniji od drugih.
STRANE
Ko su vam uzori?
VUJČIĆ
Ovo je pitanje na koje ja jednostavno ne znam dati pravedan odgovor. Nekim se piscima stalno vraćam, ali jednako tako nema tjedna da ne otkrijem nekog novog. Svaka knjiga od koje ne odustanem do pedesete stranice ostavi u meni neki svoj sediment, talog vlastitog budućeg teksta. Iskustvo čitanja jedino je životno iskustvo koje uvijek donese nešto novo i koje se ne troši i ne ponavlja.
STRANE
Šta trenutno čitate?
VUJČIĆ
Nedavno sam pročitala divan roman Pismovnik Rusa Mihaila Šiškina. To je jedna od onih knjiga koje nakon desetak stranica čitate slovkajući jer već tad počinjete žaliti da ćete jednom doći do zadnje stranice pa usporavate kako biste odgodili neizbježno.
Moćno me zarobio i roman Razgovori nasamo Andresa Neumana, kao i Islednik Dragana Velikića.
Uvijek čitam nekoliko knjiga paralelno. Ne znam ni sama koliko sam puta odlučila da ću se riješiti te neumjerene gladi za više svjetova odjednom, ali bez uspjeha. Trenutno mi je u krevetu Mr. Gwyn Alessandra Baricca, za radnim stolom Sarajevo, plan grada Miljenka Jergovića, na kauču Rimovanje života i smrti Amosa Oza, a u autu Prvo šišanje Bohumila Hrabala.
Fotografija: Robert Gojević
