Odlično je bilo”, kaže Damir. Stavlja u usta zadnji komad mesa s tanjura. Gleda me dok izvlači vilicu stružući po metalu prednjim zubima. Nikada mu nisam rekla da mi to ide na živce.
Nedjelja je, svi smo za stolom. Nas četvero. Beti je u dječjoj sjedalici i razmazuje ostatke špinata po plastičnoj zdjelici. Svako malo nešto promrmlja ili uzvikne. Naginje bočicu s vodom zabacujući glavu. Renči je već potrpala u sebe koliko je mogla i morala, a onda je molila da, kao obično, ostavi nekoliko komada hrane na tanjuru. I opet se svađala s ocem oko toga.
“To je navika koju moraš iskorijeniti, kažem ti milijunti put”, živcirao se.
“Ne mogu, ja više ne mogu, ti mene siliš da jedem kad sam sita, nisi fer, nisi fer!” vikala je, a onda su joj se zacrvenjele oči i glas joj se stanjio. Ne. Neću danas slušati plač. Zato sam se ubacila i rekla joj da ostavi tu hranu, ali mora ostati za stolom. Damir mrzi kad se umiješam u njegovu prepirku. Zbog mene je nije stigao slomiti, čujem ga, iako ne govori. Nisam ga pogledala.
Renči sada preko stola prati crtić na televiziji bez zvuka u dnevnom boravku. Znam koliko se želi izvaliti na kauč, ali treba mi ovdje, u blizini, s nama. Stol je magnet koji postavljam da nas drži skupa. S Renči pod prisilom, oponašamo ljude s reklama, ljude koji se glasno smiju, igraju se s djecom što jure blatnjavih cipela kroz hodnike, ti ljudi veselo prevrću povrće u svojim tavama, plešu dok serviraju jela, kuckaju se čašama, ljube u obraze. Ja činim sve što mogu. Kažem im da želim da budemo konačno svi skupa za stolom. Ne kažem im da bi mogli sjediti barem dvadeset jebenih minuta nad jelom koje sam pripremala pola kurčeva jutra. Oprosti, mama nije htjela psovati, morala bih tada dodati.
Ne razumijem žene koje kažu da im nije teško brinuti se o obitelji. Teško je. Svejedno to činim.
Nedjeljom uvijek ispečem neki kolač. Ne sjećam se kada sam počela i zašto. Možda mi je netko rekao da bih trebala, da se obitelj zasladi. Možda moja mama, ili čak Damir. Danas sam napravila tiramisu. Vadim ga iz hladnjaka, Damir si natače vina.
“Pa daj i meni još malo”, kažem i pokažem na svoju praznu čašu. Osjetim nemir i potjeram ga velikim gutljajem niz grlo. Površina kolača izgleda kao smeđi pokrivač navučen preko postelje. Prvo ga zarezujem vrškom noža i crtam kvadrate jednake veličine, a onda zabodem oštricu u sredinu. Ne pruža nimalo otpora.
“Hoćeš li da ja izrežem?” pita me Damir.
Djeca su pojela. Beti je dobila samo nadjev, bojim se da joj ne zasmetaju kava i rum. Možda onda ne zaspi, a to bi bilo strašno. Tada bih stvarno mogla poludjeti. Koliko sam puta u ovih godinu i pol poželjela da ta slatka djevojčica brzo zaspi, da digne meke ručice iznad glave, zatvori oči i mirno diše? Koliko puta? Oko pet stotina dana, oko petsto puta u njezinu kratkom životu mama je željela da joj je svijest drugdje. Mislim da je to ružno prema Beti, sigurno bih mogla biti bolja majka, ali previše sam umorna. Zato si ne zamjeram.
Popili smo vino, Renči je konačno na kauču, a Beti u svom krevetiću stišće plišanu igračku i tiho me doziva: “Mamooo. Mamoooo.” Zna već i da bi trebala zaspati sama, ali ne može odustati od mene. Damir kaže da je suludo da je svaki dan uspavljujem, pa dokad će to trajati. Objašnjavam mu da mi je u proteklih godinu dana bilo lakše leći s njom nego slušati dernjavu. Damir šapće: “Ne moraš me stalno podsjećati kako ti je bilo samoj, jasno mi je. Osim toga, što je radila Renči dok bi se ti valjala s malom?”
Spremam suđe u perilicu i svako malo odlazim do vrata dječje sobe da joj nešto kažem, da me čuje. Mama je tu, ne brini. Nakon što peti put odem i vratim se, Beti se smiruje, i kad provirim, vidim joj lice potpuno opušteno, s jednom suzom ukočenom u kutu oka.
“Vidiš da se može”, kaže Damir sebi u bradu. Gleda u mobitel. Povremeno mu se usne rastegnu u osmijeh. Sjela sam kraj njega i čekam.
“Čemu se to smiješ?” pitam ga kad mi dosadi.
“Ma jedan frend mi piše. Ne znaš ga ti.”
“Aha, ne znam ga.”
Damir šuti. Ja ne mogu.
”Je l’ ti to neki frend iz zatvora?”
Gledamo se kao da se mrzimo, iako to nije istina. Eto što sam napravila. Na kraju sam si dan sjebala sama. Pitam se zašto sam to rekla. Zatvor se u našoj kući više ne spominje, ne smije se spominjati. Moj muž jasno je rekao da je o tome, o tih godinu dana i tri mjeseca, najbolje da šutimo, jer nas svako podsjećanje boli i onemogućuje da živimo. Mi smo svoje otplatili, ponavlja. Vrijeme je da krenemo dalje, da zaboravimo što se dogodilo. Ja sam potvrdila: da, imaš pravo. Mi smo svoje otplatili.
Prije godinu i pol Damir je, vraćajući se kasno navečer kući, automobilom udario cestovnog radnika. Damiru nije bilo ništa, samo se naglo otrijeznio i ona četiri piva koja je popio s kolegama izletjela su iz njegova želuca čim je otvorio vrata automobila. Cestovni radnik, omeđen svim potrebnim znakovima, minutu prije popravljao je tračnice na tramvajskoj pruzi. Damir je rekao da ga nije vidio i da nije mogao kontrolirati auto u okuci. Od udarca automobila radnik je prestao biti radnik. Zadobio je trajne ozljede u donjem dijelu kralježnice. Ni poslije operacije nije mogao stati na noge i dobio je invalidska kolica. Zove se Mario.
“Oprosti, ne znam što mi je došlo”, rekla sam. “Stvarno mi je žao. Samo sam htjela malo razgovarati.” Gleda me i šuti, a onda me pogladi po kosi kao da mi je otac, a ne muž. “Hoćeš da pogledamo neki film dok mala spava?” šapne.
Renči crta i pjevuši. Već je prava djevojčica. Neki dan je napunila šest godina. Pozvali smo tada njezine prijatelje iz vrtića, sve sam ih nahranila tortom, a onda smo se družili u parku pred kućom. Djeca i par roditelja, oni koji su htjeli ostati da popijemo kavu u kafiću. Ili da gledaju mog muža i procjenjuju je li dobro, kako se snalazi, o čemu priča. Nismo na kraju angažirali klauna, iako ga je Renči htjela, jer klaunovi su za našu obitelj sada skupi. Možda dogodine. Renči je mirno prihvatila objašnjenje. Nije se bunila, i to me zaboljelo. Pomislila sam da se navikla, možda je nešto i razumjela. Nadam se da nije shvatila baš sve.
“Tata radi daleko”, govorila sam joj tijekom godine dana i tri mjeseca. “Morao je otići, ali vratit će se brzo. Stalno će ti pisati i mi ćemo pisati njemu.”
“A zašto mi onda nemamo novaca, mama? Marin tata radi u Njemačkoj i onda joj pošalje novaca.”
Dok je Damir bio u zatvoru, ja sam se zaposlila u firmi koja se bavi knjigovodstvom. Prvi put sam u životu imala svoju plaću, ali nikada u životu nisam imala manje novca. Nisam imala ni vremena ni snage. Snaga bi iz mene izašla oko šest poslijepodne i ne bi se više vraćala, i do kraja dana pokreti su mi bili napor i bol. Svakoga dan Renči je išla u vrtić, a Beti je od devet do pet čuvala dadilja koju sam plaćala polovicom svoje plaće. Nedjeljom sam odlazila mužu u posjet, a djevojčice su ostajale kod moje sestre. Kad sam morala ići u zatvorske posjete, cijelim sam putem u autu plakala. Svejedno sam to činila.
Gledamo televiziju, a Damir kunja. Renči je prebacila na dječji program čim je vidjela njegova poluotvorena usta kroz koja bi povremeno strujao vibrirajući zvuk. Tako znamo da je s nama. Milujem svoju kćer, kosa joj je čista svila. Mirne smo. Iza vrata našega stana, nedjeljom popodne, osjećam nas na karti grada kao u centru ploče za pikado. Čim Renči ustane i udalji se od mene, kliznem izvan kruga i osjetim kako mi navire tjeskoba. Dolazi odnekud nisko, kao zmija, ušulja mi se u dušnik i tamo zine. Imam osjećaj kao da nešto nisam dobro progutala, nešto je zapelo. Pijem vode, ali ne odlazi.
“Jesi se odmorio?” pitam Damira kad se prene iz sna. “Propustio si preživljavanje zlatnog retrivera koji spašava svijet”, kažem i pokažem na dječji film.
On se nasmije, odgovara: “Jesam, baš sam nekako bio umoran.”
Povuče Renči u krilo i želi je poškakljati, a ona se opire: “A daj, tata, ostavi me na miru. To me čupa. To me boli! Tata!” Damir se smije i ne odustaje, nego ustaje i diže je visoko u zrak iznad glave. Pokorio ju je, sada se i ona smije.
Moj muž je snažan. U zatvoru je godinu dana i tri mjeseca trenirao svaki dan, pio je puno vode, jeo je dovoljno, a ne previše kao obično. Sad izgleda puno bolje od mene. Ja imam salo na trbuhu, a lice mi se nekako objesilo. Obrazi su se napuhnuli i vise s čeljusti. Sestra mi kaže da sam se prestala smijati i da sam zato tako mlohava. “I seksa ti fali, ali toga fali i meni, pa sam još mlada.” Moja sestra živi sama i puno se smije, iz bilo kakvih razloga. Okružena je ljudima, ali najviše svojim smijehom. Smije se od životne radosti, kao dijete. Onako kako ja više ne znam.
Beti se probudila.
“Hoćeš li je ti previti i donijeti?” pitam Damira.
Zagledao se u nešto na televiziji, ne čuje me. Pogledam ekran, neki muškarci otvaraju tuđa zaboravljena skladišta. Ne znaju što je iza vrata, a već su za to masno platili. Dižem se i odlazim. Djevojčica pruža ruke prema meni i smije se. Kad se probudi, ona je dijete iz reklame. Presvlačim joj pelenu, i scena iz reklame počinje smrdjeti.
“Već je skoro pet sati, vrijeme je da odemo prošetati!” viknem.
Renči uzima romobil iz svoje sobe, a Damir iz kupaonice kaže da slobodno možemo ići, on će ostati kod kuće i pisati. Ne trebamo ga čekati.
Otkako se vratio, ponovo radi u svojoj firmi, ali nema dovoljno posla. Svi znaju da je bio u zatvoru, mada nitko to ne spominje pred njim. Kako ima više vremena, više se okrenuo sebi. Posvetio se dovršavanju doktorata koji je velikim dijelom napisao u zatvoru. I prije je znao predavati na jednom privatnom fakultetu kao gostujući predavač, ima par objavljenih radova i dvije nagrade, pa planira aplicirati za stalno profesorsko mjesto čim se pojavi prilika. Nisam ga pitala je li to ono što zaista želi raditi, je li to ono kako se vidi. U ulozi sveučilišnog profesora. Nikada nismo o tome razgovarali. Ja sam pak prije mislila da je proizvodnja nakita moj posao. Uživala sam u tome. Naručivala sam preko interneta materijale i slagala naušnice, lančiće, broševe. Poklanjala sam ih prijateljicama i rodbini, a prije druge trudnoće upravo sam bila otvorila obrt i pokrenula i online prodaju. Činilo se da se ljudima sviđa. Kad je odlazio u zatvor, Damir mi je rekao: “Moraš malo prikočiti sa svojim hobijem. Žao mi je, ljubavi, ali moraš sad naći pravi posao, treba nam novac zbog cijele ove situacije. Valjda ti to ne moram objašnjavati.”
Nisam ga nikada pitala odakle mu novac za plaćanje doktorskog studija. Mislim da mu je pomogla majka. Nisam ga to pitala jer, kad je nakon nekoliko mjeseci u zatvoru prvi put uopće spomenuo ideju doktorata, bila sam oduševljena. Konačno se trgnuo, izašao je iz depresije. Teško ga je bilo gledati onakvog, izgrizenog od savjesti. Mjesecima nije dobro spavao zbog radnika kojemu je oduzeo noge. Išao je i na psihoterapiju prije zatvora. Zato sam mislila: ako želi sada upisati doktorat, to je znak da je bolje, to je divno. Zašto da u zatvoru samo gubi vrijeme ako može čitati i pisati? Dvije godine, koliko je isprva dobio, bit će taman. Zato sam za njega odradila upis, zato sam mu pronalazila i donosila knjige, rješavala papirologiju u referadi i odlazila k mentoru s njegovim pitanjima ispisanima na papiru. Nisam imala vremena ni snage, ali svejedno sam to činila.
Vani je lipanj i sve se razlistalo, miriše. Živimo u lijepom kvartu. I sve nam je blizu: škola, vrtić, trgovine, pošta, banka, tržnica, park. Sve dnevne zadatke obavljam ne prelazeći puno kilometara. Nikada nisam sjedala u auto kao Damir, koji je da bi došao na posao, trebao voziti preko petnaest minuta. Meni je puno lakše, ne moram u gužvu.
Otkad se vratio iz zatvora i ponešto odrađuje od doma, ili piše doktorat, i Damir je jednom otišao na tržnicu. “Ti danas idi po Renči, jer ja sam bio na tržnici”, rekao mi je kad sam se vratila s posla.
Da dođemo do parka, moramo proći pored zgrade na raskrižju, koja je prekrivena velikim zrcalima. Volim tu zgradu jer se u njoj ocrtava četvrt. Sve je zbog nje podcrtano i zgrada kao da upire prstom u svijet. Pokazuje nam nas. Stojim na raskrižju i čekam zeleno na semaforu, a u zgradi vidim: debeljuškasta gospođa stoji na raskrižju i čeka zeleno na semaforu. Vozi dijete u kolicima, pored nje je drugo dijete na romobilu. Ta žena tamo, to sam ja. Pokušam se nasmiješiti da slika bude ljepša.
Renči pita: “Kome se smiješ, mama?”
Kući smo došle prije sedam.
“Kako tako brzo?’” pitao je Damir i poljubio Renči. “Jesi se lijepo provozala?” Beti je samo okrznuo pogledom, još je premala da se s njome druži. Premjestila sam je na pod da mogu složiti večeru. Vidjela sam da je televizor upaljen.
“Nije mi se na kraju dalo pisati”, kaže. “Pa ipak je nedjelja.”
Kroz balkonska vrata čujem zvona obližnje crkve. Zvone kao da žele nekoga razbuditi. Damir je poslije nesreće nekoliko puta išao na misu. Išle smo s njim. Molili smo Boga da nam oprosti što je Mario zbog njega invalid. Damir je bio istinski pokajnik, plakao je i klečao, ljudi su mu prilazili i tapšali ga po ramenima.
“Sigurno vam je jako teško, gospodine.”
“Nemojte se toliko gristi, susjed, to je bila zla sudbina, njoj se ne može pobjeći.”
“Čista nesreća. Tko nije baš nikad malo popio pa vozio – laže.”
Gledam ga kako mirno sjedi pred televizorom i prati stari sitcom. Povremeno se glasno nasmije, a snažna mu ramena poskoče. Nikad nije bio ljepši. Kao kad gušter odbaci rep da pobjegne nekoj zvjerki, da bi mu poslije, skrivenome u šipražju, narastao novi rep, još ljepši i veći. Tako se oporavio moj muž. Njegov rep, ono odbačeno sjećanje, još se migolji. Čini mi se živim, zato ga ja ne zaboravljam.
Da Mario ponovo hoda, saznala sam prije mjesec dana. Smijala sam se, a curile su mi suze, osjećala sam olakšanje prvi put nakon dvije godine. Nazvala me njegova žena, koju sam poznavala jer sam joj mnogo puta, dok je Mario još bio u bolnici, išla pomoći oko djece i preseljenja u stan prilagođen invalidima, koji im je dodijelio grad. Nakon prvog teškog susreta dobro smo se slagale.
“Pa nisi ga ti spizdila, kaj se ispričavaš”, rekla mi je.
Damir je bio zadovoljan što joj odlazim pomoći, ali molio me da mu ne pričam puno o njima. Tako ga je savjetovao terapeut. Bilo je važno da gleda naprijed, da se opet postavi na noge. Zato, kad sam saznala da Mario ponovo stoji na vlastitim nogama, da njegova ozljeda ipak nije bila takva i teške su se terapije isplatile, nisam to rekla Damiru. Možda nikad ne sazna. I kad budu zvonila zvona kao danas, pa ga zasvrbi ožiljak od onog odbačenog repa, preispitat će se. Tako se tješim, u to vjerujem. Kažem si, tada će Damir pomisliti: ja dobro i brzo hodam, zato idem po dijete, idem u trgovinu, idem s malom u park, idem na tržnicu svojoj ženi kupiti jebeno cvijeće. Stat će na noge, ići će.
Znam da možda nije u redu od mene. Skrivati takvo što. Svejedno to činim.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura
